Promatrajući poteze i stavove našeg – uskoro bivšega predsjednika Zorana Milanovića, čovjek se ne može ne zapitati: tko zapravo vodi glavnu riječ u toj konfuznoj vanjskopolitičkoj ekshibiciji? Riječ je o politici koja, ako uopće ima ikakvog strateškog plana, izgleda kao poligon za iskaljivanje osobnih animoziteta i ideoloških zaostalosti. Zdrava prosudba tu, očito, odavno nije domaća.

Krenimo od njegova prikrivenoga plana za prihvat palestinskih ranjenika, koji nisu puki civili, nego pripadnici Hamasa – organizacije koju cijela zapadna civilizacija s pravom svrstava među terorističke. Zoran Milanović i dalje uvjerava da takav čin nema veze s podrškom Hamasu. Pa, možda ne bi imao da Hrvatska nije članica EU-a i NATO-a, saveza koji su jasno definirali svoj odnos prema ekstremističkim skupinama koje destabiliziraju cijeli Bliski istok. Koja se poruka ovime šalje? Da će Hrvatska pružati utočište, bolničke krevete i skrb svakome tko se zatekne s eksplozivnim pojasevima na pravoj strani ideološke fronte? Takva politika izaziva nelagodu u javnosti jer je daleko od neutralnog humanitarnog čina, što će reći svatko tko ima iole političkog iskustva ili diplomatičnog takta.

Ali to nije sve. Milanovićeva pozicija oko LNG terminala na Krku primjer je nesposobnosti razumijevanja osnovne energetske politike u regiji. U trenutku kada cijela Europa traži izlaze iz energetske ovisnosti o Rusiji, predsjednik Milanović uporno se protivio, što osobno i što preko svoje komesarke Mirele Ahmetović, terminalu koji je u konačnici Hrvatskoj osigurao energetsku neovisnost u ovim turbulentnim energetskim vremenima. Dok baltičke zemlje, Poljska i čak Njemačka razumiju da energetska neovisnost dolazi kroz diverzifikaciju izvora, Milanović je očito odlučio da Hrvatska u ovom, za njega ideološki sumnjivom projektu, ne smije imati svoju ulogu. Je li ovo jednostavno neinformiranost ili doista slijepi politički prkos ili zastupanje nečijih interesa…? Jer u energetici nema ideološke udobnosti – ili ćete biti samostalni ili ćete, kako bi rekao naš narod, plesati kako vam drugi svira. Milanovićevo ponašanje prema LNG-u, u ovom svjetlu, izgleda ili kao čin djetinjastog inata bez razumne pozadine ili sviranje prema ruskim notama.

>>

U ovoj škripavoj simfoniji ideološkog junačenja moramo spomenuti i Inicijativu triju mora. Riječ je o projektu u kojem Hrvatska ima nevjerojatnu priliku postati istinska poveznica između istoka i zapada Europe. No, Milanović, sa svojim nonšalantnim podsmijehom, naziva inicijativu "nevažnom". Za koga? Jer, za zemlje članice EU-a, ali i za Hrvatsku, ovo je prilika za razvoj ključne infrastrukture i jačanje političkog utjecaja u regiji. Kad Milanović tvrdi da Inicijativa nema smisla, pokazuje krajnji prezir prema hrvatskoj poziciji u međunarodnom poretku. Kao da bismo trebali sjediti skrštenih ruku dok drugi grade autoceste, plinovode i digitalne mreže. Takva politika zatvara Hrvatsku u njezinu kutiju, ograničava njen manevarski prostor, a nas čini pasivnim promatračima regionalnog napretka.

I na kraju, dolazimo do možda najapsurdnijeg čina Milanovićeve političke karijere – posjeta Milorada Dodika otoku Hvaru. Čovjek koji prijeti dezintegracijom Bosne i Hercegovine, teritorijalnom cjelovitošću zemlje s kojom Hrvatska dijeli duboke povijesne, kulturne i političke veze, dolazi na Hvar bez ikakvih formalnih dozvola, i to helikopterom Republike Srpske! Sve pod budnim okom i gostoprimstvom našeg predsjednika. Dodik nije samo vođa jedne tvorevine, već i promotor politike koja sustavno izaziva napetosti na Balkanu. Kada Milanović daje prostor i podršku takvim figurama, šalje poruku da su unutarnje napetosti Bosne i Hercegovine tek usputna epizoda koja ga se ne tiče. A tiče nas se, i te kako. Hrvatska ima odgovornost prema Bosni i Hercegovini, a kada Milanović potpiruje veze s Dodikom, samo šalje signal da se politika destabilizacije Bosne i Hercegovine može voditi uz prešutnu podršku Zagreba. A to je i nastavak Milanovićeve vanjskopolitičke politike na relaciji Banja Luka – Laktaši!

Da zaključimo – Milanović možda vidi sebe kao suverenog vođu kojim želi dokazati svoju nezavisnost od „moćnika“ iz Bruxellesa, Berlina i Washingtona, no zapravo se njegova politika na svakom koraku doima kao niz promašenih poteza vođenih ideološkom pristranošću. Jer, ako se ovakva politička ekvilibristika može zvati diplomacijom, onda smo duboko ušli u eru u kojoj Hrvatska ne brine o strateškom interesu, već o tome tko će iz ove krize izaći sa što većom političkom prednošću i aplauzom određenih ideoloških krugova koji još uvijek vjeruju „majčici Rusiji“, ali i osobnim profitom.

Konačno, u svijetu u kojem ozbiljne zemlje ozbiljno promišljaju svoje korake, Hrvatska zaslužuje lidera koji će poštovati njezin potencijal i nacionalni interes – a ne političkog iluzionista čiji su interesi zamagljeni u pukoj želji za konfliktom i samopromocijom.

 

J.G.

Share
0