Prijedlog Mostovog saborskog zastupnika Mire Bulja, o Danu sjećanja na dr. Ivana Šretera, koji je u nekoliko navrata iznio pred Hrvatskim saborom, svakako treba podržati. Riječ je o „hrvatskom Gandhiju“, liječniku rodom iz Pakraca, a koji je početkom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata bio na čelu kriznog štaba za zapadnu Slavoniju te se istaknuo zauzimanjem za mirno rješenje, nastojeći izbjeći rat i krvoproliće. Nu, bez obzira što se zalagao za nešto takvoga, velikosrpski pobunjenici su ga oteli 18. kolovoza 1991. Zatočen je i mučen u logoru Bučje, gdje mu se gubio svaki trag. Njegovi posmrtni ostatci nisu nađeni do danas.

O sudbini nesretnog Šretera navodno najviše znaju dva srbijanska „harambaša“ Dušan Džakula i Milorad Pupovac, ali kad je o ovakvim temama riječ šute ili se prave da „luk nisu jeli ni mirisali“.

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91., na čijem sam čelu, posmrtno mu je (2016.) u Pakracu dodijelila i priznanje Junak hrvatskog Domovinskog rata, a toj svečanosti među ostalim bili su nazočni i ministar hrvatskih branitelja general Tomo Medved i savjetnik predsjednice Republike za branitelje Ante Deur, koji su iznimno podržali ovu gestu, čiji je prije svega cilj da se ne zaborave ljudi poput ovog hrvatskog velikana i mučenika.

U njegovu rodnom gradu svi će vam za ovog čovjeka reći da je osoba nenadmašnih ljudskih kvaliteta, koji je imao razumijevanje za sve oko sebe i koji je uvijek tražio mirna rješenja. Bio je protivnik sukoba,a zauzimao se za dijalog, suživot i suradnju. Na početku demokratskih promjena aktivno se uključio u politiku i postao čelnikom pakračkog ogranka HDZ-a tako je zbog svog tog angažmana često bio meta provokacija pa i fizičkih napada pakračkih Srba.

Sa Šreterom je surađivao i predsjednik Društva hrvatskih književnika i diplomata Đuro Vidmarović. Jednom je zapisao:

-Bio je ugledan liječnik. Potjecao je iz katoličke obitelji koja je uživala poštovanje okoline. Živio je s majkom i posvojenim dječakom Vitomirom.(...) U njegovoj kući održani su brojni sastanci. Ondje smo zasjedali dugo u noć, raspravljajući o političkoj situaciji, tražeći najkvalitetnije rješenje za akcije u određenom trenutku. Osobno sam s njim često razgovarao i savjetovao se. Postali smo i prijatelji. Cijenio sam široko znanje ovog čovjeka, njegovo kršćansko polazište u političkom radu, iskrenu nacionalnu svijet, skromnost, odsutnost karijerističkih pobuda i vjeru u uskrsnuće Hrvatske, kao nezavisne, demokratske i europske zemlje. S današnje distance, čini mi se da nije bio svjestan zla koje se nadvilo nad našom zemljom i koje se već počelo valjati našim krajevima...-istaknuo je Vidmarović.

Kad smo spomenuli srbijanskog „harambašu“ Pupovca, a čije je ime iznimno vezano i uz dr. Šretera, nepojmljivo je da se taj i takav, zajedno sa svojom svitom, financira (i to obilno) novcima hrvatskih poreznih obveznika, a da se neprestano bori protiv onih koji su krvlju stvorili hrvatsku državu. Slično rade Pusić, Teršelić, tzv. člankopisci Novosti i drugi. To bi isto tako bilo da izraelska država financira nekog svog „harambašu“ koji se usred ove države bori protiv Izraelaca ili koji ne priznaje žrtve pale za njihovu domovinu.

Osim toga, možete li zamisliti da nekog Hrvata financira srbijanska država, a da taj sve radi protiv njih? Pupovca financira i srbijanska država, ali ne da se bori za Hrvate već protiv njih! Ima li takvog ili sličnog primjera u povijesti?

Srbijanski predsjednik Vučić već je u nekoliko navrata izjavio da će Srbija učiniti sve da se što hitnije pronađu nestali Hrvati tijekom Domovinskoga rata, ali nikada ništa nije bilo od toga. Čudi nas također da ga ni hrvatska predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović nikada ne pita o njegovim obećanjima, iako ga je u Zagrebu ugostila kao „rođenog brata“.

Hrvati, bez obzira na sve, nikada ne smiju zaboraviti one koji su najzaslužniji za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. A jedan od njih je i dr. Šreter, čovjek kojeg jednom majka rađa u stotinu godina.

U Pakracu i Lipiku iznimno cijene ovog hrvatskog junaka i mučenika, kojeg su komunisti proganjali i zbog toga što je 1984. jednom „penzioniranom oficiru“ napisao da je – časnik! U tom progonu najviše je sudjelovao Goran Babić, koji je među ostalim bio nagrađen i brojnim visokim nagradama hrvatske književnosti.

Ni o tome raznorazni pupovci „nemaju“ pojima!

U znak sjećanja na ovog velikog čovjeka u Pakracu je osnovana i „Zaklada dr. Ivan Šrteter“, s željom da se rasvijetli njegov životni put i djela.

Treba spomenuti i odličan dokumentarni film o Ivanu Šreteru, autora već pomalo zaboravljenog Miroslava Mikuljana.

Uspomena na tog divnog čovjeka nikada se ne smije zaboraviti, stoga je Dan sjećanja na njega tek mali, skromni obol, tim prije jer mu se, na žalost, nikada do kraja nećemo odužiti.

Mladen Pavković

Share
0