Nisu Srbijanci krali Hrvatima samo njihov teritorij i pravoslavne Hrvate nego i danas Hrvatima kradu povijest i kulturu – hrvatsku ćirilicu i dubrovačku književnost, a hrvatski intelektualci i hrvatska vlast zastiđeno šute. Nema nikakve sumnje da su Srbijanci nakon poraza od Turaka ostali nepismeni sve do početka 19. stoljeća, ali oni ipak slave ''Deset vekova srpske književnosti''. Prva knjiga na srbijanskom jeziku je napisana početkom 19. stoljeća.

Međutim, današnja Srbija sve do rijeke Morave je bila dio hrvatske države do 924. godine, a nakon toga su živjeli pod bugarskom jurisdikcijom do dolaska Osmanlija na današnje srbijanske prostore i kneževinu Rašku. Nakon propasti bugarskog carstva, Raškom su vladali Crveni Hrvati Nemanići koji su se u 13. stoljeću priklonili Bizantu. Rašani sebe nikada nisu zvali Srbi ni Srbini jer naziv SRB se prvi put spominje 1799. godine. Taj naziv je bio poznat kao SERBE.

Hrvati u izvornoj Crvenoj Hrvatskoj, koja se prostirala od rijeke Raše do Drača i koja je bila vazal Bizanta, su se služili bizantskim pismom koje nije imalo sva slova za hrvatske glasove jer je glagoljica bila zabranjena, a to je dosta iskrivilo hrvatske riječi.

Istina, Crveni Hrvat Nemanić je okrunjen kod rimskog Pape za kneza, a ne kralja Raške, ali se pod utjecajem svojeg brata i monaha Save naklonio Bizantu. Kad su Turci opkolili i pokušali osvojiti Carigrad, njegov praunuk i despot Dušan Silni je pokorio istočnu Hercegovinu, Crnu Goru, sjevernu Albaniju i Makedoniju sve do rijeke Marice. Tu su ih zaustavili Bugari zajedno sa Bizantom. Tada je Dušan Silni zatražio od carigradskog Patrijarha da ga okruni za cara. Kada je Patrijarh shvatio njegove namjere, izopćio ga je iz Zajednice pravoslavnih crkava. Nakon toga je Dušan Silni slao emisare u Rim da ga okruni Papa, ali je u međuvremenu umro. Dakle, Dušan Silni nikad nije okrunjen ni za cara ni za kralja.

Kako su Nemanići postali SRBI? Sasvim jednostavno jer bizantsko pismo nije imalo slovo za glas V i pisalo ga je slovom B. Dakle, SERBE je bizantska inačica naziva SERVE koje je nastalo od naziva CERVE, a to je bila inačica naziva Harvač. Naziv SERVE nije označavao robove nego etnik HARVAČ. Na Levantu ime Harvač na suglasničkom pismu se pisalo ERVE. Semitizacijom ime ERVE je postalo ERBE, a ERBE je semitskim čitanjem postalo EBRE. To su današnji Židi koji su nam biblijski poznati kao Jevreji i Hebreji. Međutim, Hrvati su imali naziv ČEVERE(H) koji je označavao kastu pučana. Očito, ispuštanjem suglasnika Č i H, ovaj naziv postaje EVERE ili EVRE. Židi su izvorno bili VEDI, dakle, UDI i na kraju postali JUDI ili ŽIDI, ali oni nemaju nikakve povezanosti sa biblijskim Hebrejima.

''Srbijanska'' liturgija u Pećkoj episkopiji je napisana bugarskim jezikom koji je prihvatio hrvatsku ćirilicu. Taj jezik je bio štokavska ijekavica i na temelju nje je Vuk Karadžić hrvatskim ilircima nametnuo ijekavicu jer nisu znali da je Rim Bugarima i Hrvatima nametnuo ''staroslavenski'' crkveni jezik sa dvije redakcije – bugarska i hrvatska. Hrvatska redakcija je koristila štokavsku jekavicu i ona je do danas sačuvana u istočnoj Hercegovini, Dubrovniku i Crnoj Gori dok je bugarska koristila ijekavicu. Nikada nije postojala ni srbska ni srbijanaska redakcija. Današnji Srbijanci su pod Turcima ostali nepismeni sve do 19. stoljeća, a mali broj je postao pismen pod Austrijom početkom 19. stoljeća. Bosansku ćirilicu bih najradije nazvao hrvačicom.

Zbog nepokoravanja Mađarima, poginuo je i hrvatski kralj Petar Svačić. Nakon Pakta Conventa 1102. godine, Hrvati su osnovali hrvatsku državu na teritoriju današnje BiH. Oni su preko ćirilice tu državu nazvali Bosna, koja se ranije zvala VASNA, a sebe su zvali Hrvačani, dakle, Harvači jani. Oni su na čakavskoj ikavici bili poznati kao INACI ili INCI, dakle, janači, a zbog toga su Osmanlije hrvatsku otetu djecu nazvali janjičari.

Da bi se Hrvati održali kao narod i zaustavili mađarizaciju, oni su ponovno prihvatili bizantske obrede, a svoju liturgiju su pisali hrvatskom ćirilicom. Dakle, zamijenili su glagoljicu svojom ćirilicom umjesto bizantskog pisma. To nam nedvojbeno pokazuje redoslijed slova u glagoljici i ćirilici. U srbijanskoj ćirilici redoslijed je drukčiji kao i brojevne vrijednosti. Prije toga su imali bizantsku liturgiju sve do priznanja Branimira kao hrvatskog kneza. Pod Rimom se u upotrebu ponovo vratila glagoljica sve dok je Rim nije zabranio. Glagoljica kao hrvatsko pismo se koristila u liturgiji koja se vršila na hrvatskom jeziku.

Sve nam pokazuje da je Rim pokušao iskorijeniti Hrvate i njihovu staru religiju jer su Hrvatima davali nove nazive kao POLAK, ČEH ili ČES, SLOVAK, SLOVENAC, BUGAR, ARBANAS ILI ALBANAC, BELORUS, RUSIN i RUS.

Ćirilica u Bosni je nastala od bizantskog grčkog pisma kojem su dodana slova iz glagoljice za glasove H, V, Č, Š i Ž. Glas V se u početku pisao kvadratićem, a kasnije ga je zamijenilo latinsko slovo B, a glas B se pisao glagoljičkim slovo R. Tu ćirilicu su kasnije prihvatili Bugari, Belorusi, Rusini i Rusi. Ona je nastala u 12. soljeću, a sveta braća Ćiril i Metod su djelovali u 9. stoljeću. Laž o hrvatskom slavenstvu su Hrvatima nametnuli Rusi, a tu laž su na Balkanu širili Srbijanci početkom 19.stoljeća.

Što se tiče dubrovačke književnosti, ona je pisana štokavskom jekavicom mada se koristila i čakavska ikavica te nešto venetskog govora. Tu jekavicu je nametnuo Rim u istočnoj Hercegovini, Dubrovniku i Crnoj Gori. Nepostojeći glas J se dodavao na početku riječi koje su započimale vokalima, pa tako nastaju i hrvatska imena Jare, Jere, Jure i Jore (Žore ili Džore). Slično su imenice ezero i ezik postale jezero i jezik.

Nepostojeći glas J najviše se koristio ispred vokala E, a rijeđe ispred vokala A. Tako je mesto postalo mjesto, pesma je postala pjesma, belo je postalo bjelo, deca su postala djeca, a dak je postao djak. U ikavici djak je postao dijak. Od suglasnika T, D, L i N ispred vokal E su nastali novi glasovi Ć, Đ, LJ i NJ koji u izvornoj glagoljici nisu postojali. Vuk Karačić je preko hrvatskih iliraca u hrvatski jezik uvalio i slovo DŽ koji nije postojao u hrvatskom jeziku, koji je u latinici stao za glas Č. Tako je Varačin postao Varaždin i Varadin, a u Srbiji postoji toponim Paraćin. Paraćin nam pokazuje kako je glas Č pogrešno postajao glas Ć, a takvih je primjera mnogo u današnjem hrvatskom jeziku.

Sve ovo pišem da bih upozorio Hrvate da se odreknu ijekavice jer preko ijekavice u hrvatski jezik su ušle mnoge srbijanske riječi i na temelju toga nepismeni, obrazovani i lažljivi mitomani Srbijanci sa pravom tvrde da je hrvatski jezik nastao od srbijanskoga, mada je srbijanska ekavica izvorno bila kajkavska. Zbog ijekavice Hrvati su često nepismeni i Vukova pravila ih zbunjuju pa lutaju između jekavice i ijekavice. Dakle, prihvatimo jekavicu jer ju je Dubrovčanima nametnuo Rim, a ne Vuk Karadžić.

 

Srećko Radović