U prijepodnevnom dijelu drugoga dana međunarodnoga znanstvenog skupa na temu „Hrvatski mučenici iz vremena komunističke vladavine" 26. travnja, nastavljajući niz predstavljanja rezultata rada po nad/biskupijama, o žrtvama i mučenicima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji govorio je dr. sc. Ivo Balukčić. Istaknuo je kako je u istraživanju o žrtvama među svećenicima, redovnicima i redovnicama te sjemeništarcima prikupljeno mnogo podataka, te objavljeno dosta knjiga, no ostaje neistraženo područje među vjernicima laicima. U tom kontekstu upozorio je da treba imati u vidu da su u Vrhbosanskoj nadbiskupiji tijekom i nakon Drugog svjetskog rata cijele župe ili dijelovi župa potpuno ispražnjeni od katoličkog puka.



O stanju u Riječkoj nadbiskupiji govorio je dr. Marko Medved, istaknuvši kako je popisano 18 svećenika žrtava komunizma, no historiografija nije zabilježila sve okolnosti stradanja svećenika te nadbiskupije prije rata, za rata i u poraću. Većina svećenika stradala je na području Modruške biskupije istočno od Riječine. Govoreći o žrtvama poraća, istaknuo je i pitanje zatvaranja sjemeništa i sudskog procesa i zatvaranje svećenika i bogoslova 1955. Također je podsjetio na mjesta stradanja, od kojih mnoga jesu lokalizirana, ali nisu označena u mjeri u kojoj bi trebala, a još manje su istražena. Rekao je kako su žrtve komunizma pripadnici sva tri naroda, naime tad je nadbiskupija bila sastavljena od Hrvata, Slovenaca i Talijana.

Govoreći o stradanjima u Sisačkoj biskupiji, prof. Spomenka Jurić rekla je kao postoji više pristupa istraživanja, no ona nisu povezivana, a pojedina su i nepotpuna, a za neka područja biskupije nisu ni započeta. Predstavljajući sadašnje stanje istraženosti, istaknula je izdavanje žrtvoslova pojedinih gradova. U Državnom arhivu u Sisku gotovo da i nema građe, arhiv je nekoliko puta spaljen, a dio građe će biti dostupno tek 2015. godine. Također ni župni arhivi nisu do kraja pregledani: 18 župa uopće nema započeta istraživanja, dok je 45 župa sakupilo podatke o gotovo 7000 žrtava. Kad je riječ o stradanju svećenika, istaknula je vrijedan rad Lojze Butorca. Jedan svećenik stradao je prije zbog komunističkog režima 1935., u vrijeme rata stradalo je njih 15, a samo za dvojicu se zna grob, dok je nakon rata 19 suđeno na višegodišnje kazne zatvora, od kojih tri nisu dočekala istek kazne.
Govoreći o žrtvama i mučenicima u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, dr. Josip Dukić istaknuo je kako je u vrijeme Drugog svjetskog rata to bila biskupija, a istraživanja nažalost nisu sustavno rađena radi političkih i ideoloških pritisaka. Na KBF-u je stoga uveo predmet „Splitsko-makarska biskupija u II. svjetskom ratu", te se u nekoliko godina uspjelo u nekoliko župa napraviti popise i počelo se sustavno istraživati. Istaknuo je kako su popisi žrtava jedno, a žrtvoslovi drugo, a put od popisa žrtava do žrtvoslova je poprilično težak. Od 146 župa sakupljeno je oko 100 popisa. Izdan je prvi službeni žrtvoslov, Dugopoljski, a u pripremi je i solinski.
Važnim je naglasio potrebu utvrditi povijesne i teološke kriterije za mučenike, jer mučenici nisu samo klerici, nego i laici.

Tomislav Vuković osvrnuo se na Subotičku biskupiju, kao i na Zrenjaninsku i Srijemsku. Uvodno je predstavio niz korisnih izvora o stradanjima svećenika Hrvata, Mađara i Nijemaca te istaknuo kako je pronašao 12 imena koja nisu objavljena u „Martirologiju" don Ante Bakovića. U Subotičkoj biskupiji bilo je 25 svećenika žrtava, u Srijemskoj 4, a u Zrenjaniskoj 13.
Upozorio je, kako pri pisanju o žrtvama treba voditi računa i o pisanju njihovih imena, tj. navoditi ih onako kako su se žrtve 'osjećale'.

O žrtvama i mučenicima u Šibenskoj biskupiji govorio je mr. sc. Ante Skračić. Uvodno je naveo, kako je biskup Srećko Badurina misu za stradalnike prvi puta služio 3. studenoga 1990. godine. Istaknuo je kako je stradalo 9 biskupijskih svećenika i 13 franjevaca.

Franjo Talan je govoreći o Varaždinskoj biskupiji istaknuo kako su 33 svećenika smrtno stradala. Taj broj se odnosi na svećenike koji su rodom s području biskupije, odnosno tamo su službovali. U izlaganju se posebno osvrnuo na obilježavanje grobišta i stratišta što je započelo s osamostaljenjem RH, kao i na prikupljanje podataka koje se temelji na svjedočanstvima, koja su pak pomogla i u kasnijim dopunama župnih matica. Upozorio je kako niti trećina stradalih nije bila upisana.

Mons. dr. sc. Pavao Kero je, govoreći o Zadarskoj nadbiskupiji, uvodno pojasnio povijesno i prostorno određenje područja današnje nadbiskupije. Kao prilog posvješćivanju stradanja, naveo je znanstveni skup (2007.) „Zadar i okolica od Drugog svjetskog rada do Domovinskog rata" tijekom kojeg su argumentirano predstavljeni podaci o svim svećenicima koji su ubijeni, kao i oni koji su od 1945. bili progonjeni i suđeni. Ubijeno je 11 svećenika, i jedna redovnica, utamničena i osuđena su 22 svećenika, kao i jedan redovnik rodom iz Zadra.

Dr. sc. Stjepan Razum je, govoreći o Zagrebačkoj nadbiskupiji, istaknuo kako se mora uzeti u obzir da je predmet ovoga proučavanja prostor naknadno podijeljen na druge 4 biskupije. Stoga se cjelokupno proučavanje ne može svesti samo na današnje granice, već se moraju uzeti u obzir tadašnje granice, na što obvezuju i jedinstveni izvori u kojima je to obrađivano.
Bilo bi potrebno pristupiti ovom predmetu na najširi mogući način. To znači popisati svaku žrtve i dati poštovanje ili čašćenje ako je mučenik, rekao je, te posebno istaknuo djela mons. Stjepana Kožula koji se prvi usudio 1992. u knjizi „Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije", koja je šest godina kasnije objavljena kao „Martirologij Crkve zagrebačke" obraditi ovu temu. Kasnije je mons. Kožul to dopunio knjigom „Deset godina nakon martirologija Crkve zagrebačke". Brojčano, Zagrebačka nadbiskupija dala je najviše žrtava Crkve u Hrvata. Tu nalazimo imena 63 ubijena svećenika, pet ih je umrlo na izdržavanju zatvorske kazne, dvojica u bombardiranju. Tom broju se dodaje 3 ubijena bogoslova i 1 sjemeništarac.
Od slovenskih svećenika koji su bili na službi u Zagrebačkoj nadbiskupiji sedmorica su ubijena u logoru, a trojica u bombardiranju.

Popodnevni dio znanstvenog skupa bio je posvećen stradanjima u redovničkim zajednicama, i to u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji (dr. sc. fra Miljenko Stojić), Provinciji Bosne Srebrene (dr. sc. fra Marijan Karaula), Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja (fra Marko Prpa), Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima" (dr. sc. fra Stanko Škunca), Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda" (fra Ivan Damiš), Provinciji franjevaca trećoredaca" (fra Antun Badurina), Hrvatskoj dominikanskoj provinciji" (dr. sc. Slavko Slišković), Hrvatskoj provinciji Družbe Isusove" (Valentin Miklobušec) i Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka" (s. Veronika Popić).

Predstavljeni su i rezultati i planovi postojećih Postulatura i Vicepostulatura za proglašenje mučeništva, i to Postulatura Alojzija Stepinca (mons. dr. sc. Juraj Batelja), Postulatura Miroslava Bulešića (mons. dr. sc. Vjekoslav Milovan), Postulatura Drinskih mučenica (s. Ozana Krajačić), Postulatura s. Žarke Ivasić (s. Veronika Popić),Vicepostulatura hercegovačkih franjevaca (dr. sc. fra Miljenko Stojić), Postupak fra Rafe Kalinića (fra Petar Bezina) i postupak Dominika Barača, OP (dr. fr. Anto Gavrić). (Ika / HRsvijet)

Share
0