Završne operacije jugoslavenskih postrojba na području zapadne Hercegovine započele su u listopadu 1944. tijekom borba u Dalmaciji. Nakon zauzimanja Dubrovnika Štab 29. divizije odlučio je da podređene mu brigade što prije izbiju u dolinu Neretve, zauzmu Stolac, Metković i Čapljinu te stvore uvjete za zauzimanje Nevesinja, zapadne Hercegovine i Mostara.


Dana 26. listopada 1944. godine 14. brigada zauzima Stolac, a 13. brigada Donje Hrasno, Dračevo, Višiće i Prebilovce. Nakon zestokih borba 12. brigada istoga dana zauzima Metković i Gabelu, a sljedećega dana i Čapljinu. Dana 29. listopada spomenuta postrojba presijeca komunikaciju Ljubuški – Mostar, a Zapadnohercegovački odred zauzima Ljubuški.[1] Upravo je u ovome razdoblju ubijen fra Krizan Galić, rođen 1870. u Gorici, koji se nalazio u zupnome stanu u Međugorju. Dne 30. listopada partizani su ga teško ozlijedili bacivši ručnu bombu, a umro je sljedećega dana od zadobivenih ozljeda. Pokopan je na mjesnome groblju Kovačica.[2]

U svibnju 1945. britanski izaslanik pri Svetoj Stolici proslijedio je britanskoj vladi elaborat dr. Mihe Kreka[3] naslovljen Masakr katoličkog svećenstva u Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, u kojem se navodi sljedeće: U Zapadnoj Hercegovini, Čapljina je prvi grad koji je potpao pod partizansku vlast 27. listopada 1944. Sljedećeg dana je zauzet Ljubuški gdje je uskoro osnovan Pokrajinski odbor NOP-a za Zapadnu Hercegovinu. Ovaj organ Komunističke partije sastavio je popis svih sumnjivih i opasnih elemenata s tog područja koji su trebali biti eliminirani i ubijeni. Među njima se nalazilo 160 katolika – laika iz Čapljine i Ljubuškog: trgovaca, seljaka i drugih civila. Na popisu su se našla i imena svećenika i 44 franjevca. Laici su ubrzo masakrirani: 60 u Čapljini, 58 u Ljubuškom. Pojedini su pobjegli ili su izbjegli uhićenje od strane komunističke policije. U pogledu svećenika narodnooslobodilački odbor odlučio je da odluka o njihovoj sudbini bude odgođena do zauzimanja Mostara. Takva odluka bila je posljedica činjenice da su partizani smatrani ubojicama svećenika: masakr svećenstva mogao je izazvati otpor protiv partizanske vlasti.[4] Fra Bazilije Pandzić ističe da se „u ostavštini Fra Dominika Mandića nalazi vijest, koju je on primio i zabiljezio, da je u Trebinju godine 1944. odrzana neka sjednica i na njoj odlučeno pobiti sve franjevce samostana na Širokom Brijegu.[5] Prema drugim vijestima komunisti su drzali oko 17. siječnja 1945. sastanak na Crvenom Vrhu u Biokovu na kojem je primljena odluka da Široki Brijeg treba uništiti. Nešto slično čuli su od partizanskih vojnika i zupnici nekih zupa u Hercegovini, koje su bili komunisti zauzeli; oni su otvoreno govorili da će samostan na Širokom Brijegu biti uništen.“[6]

O stavu komunista prema Crkvi svjedoči Zapisnik sa savjetovanja Opunomoćstva III. sekcije OZN-e Oblasti VIII. korpusa, odrzanoga 1. i 2. ozujka 1945. Osvrnuvši se na rad klera i Crkve, „kao naših nepomirljivih vjekovnih neprijatelja, major Sekulić[7] naglašava vaznost nepoštedne borbe koja treba da bude vrlo oprezna, i naglašava kako je njihova [Crkve i klera] organizacija uspjela da se preko dvije hiljade godina odrzi monolitna. Uz ovo naglašava razliku između pravoslavne i katoličke crkve, iznašajući internacionalnu jakost katoličke crkve što međutim kod pravoslavne to nije.“[8]

O zlostavljanjima stanovništva na zauzetome hercegovačkom području potkraj 1944. godine svjedoče i sačuvani partizanski dokumenti. U izvješću Okruznoga komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu Oblasnom komitetu KPJ za Dalmaciju, poslanome iz Ljubuškoga 8. prosinca 1944., navodi se da „radi nepravilnosti dalmatinskih vojnih jedinica prinuđeni smo da se obratimo vama… IX. Divizija, koja se bavila, a i sada se neke jedinice njene bave na našem terenu, učinila je masu grešaka, koje smo mi pokušali otkloniti sa partijskim rukovodiocima bataljona, pa i brigada, ali nam to nije uspjelo zato se obraćamo vama. III. bataljon XIII. brigade IX. divizije je odnosno neki borci samovoljno su oduzimali novac od seljaka u kotaru Posušje… Nadalje, XII. brigada iste divizije vrši samovoljne rekvizicije na svoju ruku i to bez N.O. odbora, pa čak je dolazilo do mlaćenja pojedinih seljaka u općini Drinovci kotar Ljubuški. III. brigada IX. divizije je prije svoga povlačenja prosto sa paše potjerala 250 sitne stoke i oko 50 krupne i ako je dobila ranije trazenu količinu hrane. Tačno je da je ovaj kraj pretezno ustaški nastrojen, ali ovakvi postupci otezavaju rad kao i privlačenje masa na našu stranu. Mi smo na ovo drugovima ukazivali, ali dva do tri dana bilo bi dobro, pa onda nastave po starom. Zato vas drugarski molimo da vi ovo spriječite jer ovakvi postupci samo još više pogoršavaju naše pozicije ionako neprijateljski nastrojenom narodu.“

>>Dragan Zovko: Moj otac je odveden iz zatvora u Ljubuškom i ubijen na Novom groblju u Vrgorcu

U izvješću III. sekcije OZN-e Oblasti VIII. korpusa OZN-e za Hrvatsku upućenome 12. siječnja 1945. III. Otsjeku OZN-e za Hrvatsku također se ističe da su „jedinice IX. divizije na polozaju oko Širokog Brijega zamijenile jedinice XXIX. Hercegovačke divizije. Stanovništvo se je tuzilo na hrdjav postupak od strane boraca te jedinice i kako navode, da su pojedini borci govorili, da su oni klali 41.g. a da će oni za to sada klati njih. Izgleda da je bilo dosta neorganizovanog uzimanja hrana. Prema nekim podacima izgleda, da su borci iste divizije silovali neke djevojke istih sela. Borci iste divizije zalazili su po pojedinim selima i trazili od seljaka, da im dadu jesti šunke ili ostalih boljih jela.“[9] Iako se u izvješću Štaba 9. divizije upućenomu političkom komesaru VIII. korpusa 28. studenog 1944. navodi da su, što se podizanja discipline tiče, postignuti rezultati te se usprkos velikomu broju novomobiliziranih moze očekivati „da će iskrsnuti mnogi problemi“[10], u mjesečnome izvješću Štaba 21. prosinca 1944. nema spomena o navedenim problemima u postrojbi.[11]

Po završetku Kninske operacije, kojom su partizanske postrojbe zauzele posljednje dijelove Dalmacije, početkom prosinca 1944. Godine VIII. dalmatinski korpus nije vodio veće borbe sve do početka Mostarske operacije. Glavnina postrojba korpusa odmarala se na području Sinj – Split – Šibenik – Zadar – Benkovac (19. i 26. divizija), a Štab korpusa smjestio se u Kninu.[12] No 9. dalmatinska divizija (3. i 4. brigada) upućena je u Hercegovinu sa zadatkom da zauzme bojišnicu juzno do Mostara, na desnoj obali rijeke Neretve do Širokoga Brijega gdje su se ranije nalazile 13. dalmatinska brigada 9. divizije te 10. i 12. brigada 29. hercegovačke divizije koje su prebačene istočnije prema Nevesinju.[13]

>>Josipović otvara spomen kuću Mike Tripala: Komunističkog egzekutora promoviraju u borca za ljudska prava!?

Potkraj 1944. godine Štab 9. divizije naredio je 4. dalmatinskoj (splitskoj) brigadi da na polozajima od rijeke Neretve do sela Jare smijeni postrojbe 10. hercegovačke brigade i brani polozaj na crti Bačevići – Krvodol – Čule – Podgorje – Ljuti Dolac – Biogradci – Jare.[14] Štab brigade smjestio se u Čitluku, a glavnina snaga brigade koncentrirana je na obranu komunikacije Mostar – Čitluk. Četvrtoj brigadi priključen je i 5. bataljun 3. dalmatinske brigade.

Politički komesar 4. dalmatinske brigade u svome izvješću od 17. siječnja 1945. ovako opisuje stanje na terenu: Dolazak naše brigade na ovaj teren, narod je primio vrlo dobro, ali ne mozda kao NO vojsku, već kao Hrvate, katolike koji smo došli da smijenimo hercegovačku kao srpsku brigadu. Za nas su također govorili da dolaze Dalmatinci koji ne vjeruju u Boga, koji ruše crkve, a i ništa zajedničkog nemaju sa Hrvatskom. Međutim, ove parole im nisu palile, narod nas je dosta dobro primio, darivao sa hranom, duvanom i drugim. Nas su Dalmatince kovali a i danas kuju u nebesa, kao Hrvate i katolike, a skoro svaki s kime smo došli u razgovor potrudio se da nešto kaze protiv Srba. Mi smo pravovremeno shvatili taj jaz kojeg su napravili protunarodni rezimi između Srba i Hrvata, te smo neprestano na svim konferencijama, a i u dodiru s pojedincima isticali bratstvo i jedinstvo ne samo Srba i Hrvata nego i čitavog našeg naroda u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Hercegovačke jedinice populariziramo na svakom koraku, naročito X. hercegovačku brigadu koja je zbilja najstarija hercegovačka jedinica u koju su se svrstavali od njenog formiranja do danas najbolji hercegovački sinovi. Odrzali smo skoro u svim selima, gdje je smještena naša vojska, priredbe, gdje se svakom prilikom koristilo, prije same priredbe, da se narodu kaze nekoliko riječi o političkim događajima kao i našem NO pokretu. Pored negativnih strana koje ovaj narod posjeduje u odnosu prema nama, kidajući nam telefonsku zicu, noseći neprijatelju u Mostar obavještenja i niz drugih postupaka, ipak ima jedna od pozitivnih strana, a to je što rado posjećuje naše priredbe i ekonomski pomaze vojsku, iako ustaše poručuju iz Mostara skoro svakog dana da će oni doći amo i da u vezi toga skrivaju hranu od NO vojske. Narodnooslobodilački odbor uglavnom su postavljeni dolaskom hercegovačkih jedinica na ovaj teren. Uglavnom odbori su sastavljeni od ljudi koji su nađeni kod kuće bez obzira na njihovu prošlost. Među ovim odbornicima našlo smo i jednog potpredsjednika Opštine Ljuti Dolac koji je bio u Pavelićevom tjelesnom zdrugu i pušten na odsustvo 2 godine zbog toga što je spriječio jednog rodoljuba da ubije Pavelića.[15] Ipak, glavna pozornost Štaba brigade bila je usmjerena prema bojištu, a u pozadini su situaciju trebali raščišćavati dijelovi brigade narodne obrane i organi Vojnoga područja. Noću 2. na 3. siječnja 1945. postrojbe 2. dalmatinske brigade prešle su Neretvu kod porušenoga mosta u Čapljini i produzile prema Ljubuškomu gdje su se odmarale nekoliko dana. Dana 5. siječnja kompletna brigada nalazila se na prostoru Cerov Dolac – Gruda.[16]

U Izvještaju Štaba 9. divizije Štabu VIII. korpusa od 12. siječnja 1945. navodi se da se „neprijateljske komande sa znatnim ustaškim snagama, mjesnom ustaškom milicijom, kao i crnom legijom, regrutiranim na ovom području, uz podršku klera i dijela stanovništva, nastoje tu odrzati, popuniti svoje jedinice prisilnom mobilizacijom vršeći pljačku i zlodjela nad pučanstvom“[17]. Po zapovijedi Štaba 9. divizije od 5. siječnja 1945. godine 2. dalmatinska brigada dobila je zadatak da smijeni dijelove 3. brigade i zauzme polozaje sjeverno od komunikacije Kočerin – Široki Brijeg, osigura smjer Široki Brijeg – Posušje – Imotski i očisti područje od tzv. neprijateljskih skupina. Zadatak 3. i 4. brigade bio je aktivnom obranom spriječiti djelovanje Hrvatskih oruzanih snaga (HOS) iz Mostara i Širokoga Brijega prema Čapljini i Ljubuškomu te vršiti akcije izviđanja s obje strane Mostarskoga blata. Nakon teških borba i gubitaka 23. siječnja 2. brigada povučena je prema Posušju i Imotskomu te je zauzela nove polozaje na crti Rust – Rujen, a njezin 4. bataljun na području Posušja. Potkraj siječnja brigada zauzima polozaje na crti Rujen – Potkraj povezujući se na desnoj strani s 3. brigadom na crti Cerov Dolac – Šiljevište gdje je ostala do 4. veljače 1945.

U međuvremenu je na hercegovačkome području zabiljezeno nekoliko ratnih zločina. U siječnju 1945. u blizini groblja u Mamićima strijeljani su Ante Begić Jarčević (1910.), Ivan Grubišić Zlojo (1915.), Ante Grubišić Durešić (1921.), Mate Grubišić Tomić (1922.) i Mate Bašić (1917.), a sa stratišta je ranjen pobjegao Ivan Grubešić Zlojo, koji je naknadno uhvaćen i ubijen. Strijeljanje je prezivio Franjo Sesar Velaga, koji je kasnije osuđen na pet godina robije u Zenici, a Slavku Grubišiću, autoru knjige Nad ponorom pakla: Svjedočanstvo o komunističkim zločinima, izjavio je da su zločin izvršili pripadnici 2. dalmatinske brigade kojom je zapovijedao Bruno Vuletić.[18]

Prema sačuvanim podatcima nedvojbeno je da je spomenuta postrojba boravila na širem području Širokoga Brijega od 5. siječnja 1945. i kontrolirala prometnicu Kočerin – Široki Brijeg, no potrebno je napomenuti i da se na području juzno od te komunikacije nalazila i 3. dalmatinska brigada.

>>Bruno Vuletić i Obrad Egić : Bratstvo i jedinstvo u zločinu!

Podatci o stradanju stanovnika zupe Široki Brijeg tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća prikupljani su pojedinačnim popisima jer su matične zupne knjige, zajedno s veoma bogatom franjevačkom knjiznicom, spaljene.[19] Prikupljeni se podatci odnose na 63 posto populacije današnje općine Široki Brijeg, kojoj pripadaju i popisom neobuhvaćene zupne Crnač, Izbično, Kočerin, M. Gradac, Rasno, Jare i Ljuti Dolac te Polog. Evidentirano je 788 zrtava, odnosno 12,94 posto pučanstva popisanoga područja. Tijekom rata poginulo je 139 vojnika i 45 civila, a nakon njegova završetka 444 vojnika i 130 civila.[20]

1. Pripremanje Mostarske operacije

Područje Širokoga Brijega, Mostara i Nevesinja nalazilo se pod zapovjedništvom njemačke Grupe armije „E“ koja je organizaciju obrane povjerila Štabu 21. brdskoga armijskog korpusa u Sarajevu. Na tom su se području nalazile postrojbe 369. legionarske divizije (koja je nakon poraza kod Knina popunjena uglavnom Nijemcima koji su se povukli iz Grčke), 9. hrvatske gorske divizije, talijanske legije „San Marco“, Crne legije[21] te druge ustaške i četničke postrojbe s ukupno 30 bataljuna i jedan puk 181. lovačke divizije, odnosno oko 20.000 ljudi, a svim je snagama zapovijedao zapovjednik 369. legionarske divizije, njemački general-bojnik Georg Reinecke.[22] Te su se postrojbe posebice utvrdile u Širokome Brijegu, području Nevesinja, starim austrougarskim tvrđavama na Humu i Velezu te na Jastrebinki, planini zapadno od Mostara. Borbe su započele 27. siječnja kada su hrvatske i njemačke postrojbe napale polozaje 4. splitske brigade i zauzele Ljubuški (operacija „Bora“).[23]

>>Tajna mučkog ubojstva fra Petra Sesara napokon moze biti razriješena

Sljedećega dana, 28. siječnja, njemačke su snage izbile na rijeku Trebizat kod Ljubuškoga i stigle do Čapljine te produzile do Metkovića, nakon čega su se, zbog pritiska 12. hercegovačke brigade (bez jednoga bataljuna koji se nalazio na području Nevesinja)[24] i Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), morale povući na crtu Čapljina – Ljubuški.[25] Četvrta splitska brigada 9. divizije povukla se u smjeru Vrgorca.[26] Pretpostaviti je da je upravo ta postrojba prilikom povlačenja prisilno odvela fra Maksimilijana Jurčića[27] čiji su posmrtni ostatci pronađeni na lokaciji Belića guvno kod Vrgorca[28] i godine 2009. identificirani.[29] Navodno je ubijen jer je odbio odati ispovjednu tajnu.[30]

>>Vrgorac i Biokovo prepuni masovnih grobnica koje svjedoče o zločinima komunizma

O zauzimanju Ljubuškoga po Hrvatskim oruzanim snagama izvješćuje Okruzni komitet KPH Biokovsko-Neretvanski u dopisu upućenome Oblasnom komitetu KPH za Dalmaciju od 24. veljače 1945.: Na kotaru Vrgorac nije se u potpunosti pridobio narod pograničnih hercegovačkih sela, u kojima ima priličan broj obitelji, čiji su članovi osudom narodnog suda osuđeni i streljani. Ti elementi su djelovali kroz ostale mase i veselili su se prigodom upada ustaša i švaba u Ljubuški u neposrednoj blizini Vrgorca, jer su se nadali nekoj osveti. U tim momentima nekoliko reakcionara je izišlo na površinu. Isti su nastojali pripremiti doček neprijateljske vojske na ovom kotaru, kako je bio slučaj u Ljubuškome. Dokazalo se je da su četvorica imala vezu s kamišarima u Ljubuškome, gdje su dobili upustva. Ta četvorica nama su ranije bili sumnjivi ljudi, među kojima su dva glavara: Ante Jelavić /Aver/ i Joze Jović. Svi su predani O.Z.N-i… Moglo se je zapaziti da je reakcija na kotarevima Metković i Imotski znala za sve namjere, pa tako i za ovaj pothvat Njemaca i ustaša u Ljubuškom i Metkoviću. Iz Imotskoga se stalno odrzavala veza sa Širokim Brijegom, preko pojedinih zena, a tako isto je i uhvaćeno i zatvoreno nekoliko lica u Metkoviću, koji su podrzavali stalnu vezu sa kamišarima i samim Mostarom.[31]

Štab VIII. korpusa predlozio je, a Vrhovni štab NOVJ-a, u kojemu se već raspravljalo o završnim operacijama, 30. siječnja 1945. naredio prebacivanje glavnine snaga na mostarski pravac i zauzimanje Mostara radi potiskivanja njemačke vojske i Hrvatskih oruzanih snaga prema Sarajevu, odnosno Ivan-sedlu, čime bi se osigurala bojišnica buduće ofenzive, a VIII. korpus potpuno oslobodio bilo kakve opasnosti iza crte bojišnice u pozadini kada iz Like krene prema Soči.

Sastav Štaba VIII. korpusa bio je istovjetan onomu u Kninskoj operaciji. Radi vođenja Mostarske operacije Štab se iz Knina preselio u Imotski, a podčinjena mu je bila i 29. hercegovačka divizija (10., 11., 12., 13. i 14. brigada) II. crnogorskog korpusa, koji je krenuo preko Crne Gore prema istočnoj Bosni i Sarajevu, te 3. bosansko-hercegovačka brigada KNOJ-a.[32]


Radi zauzimanja Mostara Korpus je angazirao tri divizije: 9. (2., 3., 4. i 13. brigada), 19. (6. i 14. brigada) i 26. (1., 11., 12. i 3. prekomorska brigada), dok je 20. diviziju ostavio u juznoj Lici radi zaštite pozadine. Također su angazirane 1. tenkovska i Artiljerijska brigada, odnosno ukupno 40.000 vojnika.[33] Prema operativnome planu Štaba VIII. korpusa Mostarska operacija trebala se izvesti u dvijema fazama. U prvoj etapi trebalo je glavninom snaga VIII. korpusa (9. i 26. divizije, Artiljerijska brigada i 1. tenkovska brigada) uništiti hrvatske i njemačke snage u području Širokoga Brijega i obuhvatiti Mostar sa sjeverne i zapadne strane, a u drugoj zauzeti Mostar, dok je 29. hercegovačka brigada trebala zauzeti Nevesinje i izbiti u područje Širokoga polja, sjeverno od Mostara, te prema Konjicu i Jablanici. Zračna podrška dolazila je s Visa od 1. i 2. eskadrile NOVJ-a i saveznika iz Grupacija RAF[34] u juznoj Italiji.

 

Nastavlja se

 

Blanka Matković

 

Znanstveni članak izvorno objavljen u časopisu Hum br. 7./2011. str. 288. do 331.


[1] Drago Đukanović, „Završne operacije za oslobođenje Hercegovine“, Hercegovina u NOB-i, zbornik radova, Beograd, 1961., str. 824. – 825.

[2] HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjetskog rata i pora-ća 1942.-1967., 20.10.; Ante Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Mostar, 2007., str. 13.

[3] <http://en.wikipedia.org/wiki/Miha_Krek>

[4] The National Archives – London, FO 371/48911.

[5] Isto se navodi i u spisu o. Serafina Vištice „Partizani u Hrvatskoj“, HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjetskog rata i poraća 1942.-1967., 20.10.

[6] Bazilije Pandzić, Pedeseta godišnjica širokobrijeških mučenika (1945.-1995.), <http://www. pobijeni.info/userfiles/Pandzic-Ubojstvo-fra-Dobroslava-Simovica.pdf>, str. 31.; Stopama pobijenih, god. IV., 2(7), srpanj – listopad 2011., str. 28

[7] Sekulić je bio šef Otsjeka OZN-e Oblasti VIII. korpusa.

[8]HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 11.2.1.

[9] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 11.2.3.

[10] HR-HDA-1194, Zbirka dokumenata NOV i POJ, NOV-37/5295

[11] HR-HDA-1194, Zbirka dokumenata NOV i POJ, NOV-37/5359.

[12] Nikola Anić, VIII. dalmatinski korpus NOV Hrvatske, Split, 2003., str. 56. – 57.

[13] Opširnije o hercegovačkim brigadama vidjeti: Danilo Komnenović – Muharem Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd, 1979., str. 578. – 584.; Osman Đikić, Dva-naesta hercegovačka NOU brigada, Beograd, 1990., str. 162. – 182.; <http://www.blog.hr/print/id/1625908266/mostarsku-operaciju-zapovjedio-josip-broz. html>.

[14] Mate Šalov, Četvrta dalmatinska (splitska) brigada, Split, 1980., str. 257. Početkom studenoga 1944. godine na prostoru Slipčići – Čule – Ljuti Dolac – Čitluk nalazila se 12. hercegovačka brigada koju je kasnije zamijenila 10. hercegovačka brigada. Dvanaesta je brigada po zapovijedi Štaba 29. udarne divizije od 20. studenoga 1944. prebačena prema Širokomu Brijegu. Uoči dolaska te partizanske postrojbe na područje općine Široki Brijeg u Uzarićima se pričalo kako u njoj ima i četnika koji su do pristupanja partizanima počinili zločine nad Hrvatima istočne Hercegovine. O tome su svjedočile izbjeglice koje su dolazile iz tih krajeva. Gojko Zovko, Druga strana medalje, Zagreb, 2008., str. 74. Slavko Grubišić, autor knjige Nad ponorom pakla: Svjedočanstvo o komunističkim zločinima (Zagreb, 2004.) piše o mučenju svoga oca Ivana kojeg su odveli partizani neposredno prije Bo-zića 1944. Odveo ga je komesar neke partizanske postrojbe, a pušten je na intervenciju člana obitelji koji je otišao razgovarati s partizanskim komandirom Antom Tolićem. Grubišićevoj obitelji pomogao je partizan Luka Madunić. Izvori potvrđuju da se prije Bozića 1944. na tome području razmjestila 4. splitska brigada 9. divizije, a među njezinim pripadnicima nalazio se i komandir Ante Tolić, kojega spominje Slavko Grubišić. M. Šalov, n. dj., str. 336.

[15] Isto, str. 263. – 264. Na savjetovanju brigade 13. siječnja 1945. raspravljalo se o odnosima s narodom na terenu te stavu prema kleru i vjerskim osjećajima kojih je bilo kod dijela novomobiliziranih. Zauzet je stav da im se nikako ne prave smetnje u nazočenju vjerskim obredima, ali da se budno motri na djelovanje svećenstva u tim krajevima. Isto, str. 269.

[16] U ovome trenutku 2. dalmatinska brigada ulazi u sastav 9. dalmatinske divizije koju su činile 3. i 4. dalmatinska brigada.

[17] Druga dalmatinska proleterska brigada, ur. Zdenko Cvrlje, Split, 1982., str. 290.

[18] S. Grubišić, n. dj., str. 49. – 51. Bruno Vuletić Petrov rođen je 5. listopada 1924. u Sinju. Članom SKOJ-a postaje 1941., a KPJ-a 15. ozujka 1942. NOV-u pristupa 15. siječnja 1942. kao pripadnik Srednjedalmatinskog odreda. 31. prosinca 1944. preuzima zapovijedanje 2. dalmatinskom brigadom, a u travnju 1945. postaje zapovjednikom 4. dalmatinske brigade. Druga dalmatinska proleterska brigada, str. 700.

[19] Osim knjiznice, u Širokom su Brijegu uništeni arhiv, muzej, fizikalni, kemijski i biološki kabinet te razne zbirke. Opširnije o kulturocidu na Širokome Brijegu vidjeti Stopama po-bijenih, god. III., br. 2(5), Humac, srpanj – prosinac 2010., str. 17. i Stopama pobijenih, god. IV., br. 1(6), Široki Brijeg, siječanj – lipanj 2011., str. 7 – 8. Audio-snimka svjedočenja fra Vendelina Karačića o istoj problematici dostupna je na web-stranici <http://www.youtube. com/watch?v=ojuP8BCSjAE>.

[20] Gojko Zovko, „Širokobriješke zrtve rata“, Hrvatski zrtvoslov: Zbornik radova Prvog zrtvo-slovnog kongresa, Knjiga I., ur. Zvonimir Šeparović, Zagreb, 1998., 689. – 690.

[21] Sluzbeni naziv Crne legija bio je Ustaški zdrug Sarajevo, od 25. srpnja 1942. godine I. ustaški djelatni stajaći zdrug.

[22] Prema dostupnim podatcima njemački gubitci u Mostarskoj operaciji iznosili su 5636 poginulih i 1274 zarobljenih. Gojko Miljanić i dr., Vojna istorija, Udzbenik za vojne aka-demije, Beograd, 1980., str. 473. Nikola Anić navodi da je 369. divizija dozivjela u Mostaru drugi veliki poraz te je imala 5778 poginulih i 1314 zarobljenih. N. Anić, n. dj., str. 63. Prema operativnome izvješću Štaba 8. korpusa od 25. veljače 1945. njemačke postrojbe i Hrvatske oruzane snage (HOS) imale su u Mostarskoj operaciji 3716 poginulih i 1044 zarobljenih voj-nika. Mladenko Colić, Pregled operacija na jugoslovenskom ratištu 1941.-1945., Beograd, 1988., str. 311. Postrojbe 19. divizije ubile su oko 615 neprijateljskih vojnika, a zarobile 301 vojnika. Dragutin Grgurević, Devetnaesta sjevernodalmatinska divizija, Zagreb, 1964., str. 192. Opširnije o borbama 369. Legionarske divizije u Hercegovini vidi Franz Schraml, Hrvatsko ratište, Zaprešić, 1993., str. 92. – 109.

[23] U rano jutro 27. siječnja 1945. godine 370. njemački pješadijski puk i 9. hrvatska gorska divizija, s oko 8000 vojnika, probili su obranu 9. divizije. Do 29. siječnja zauzeli su Čitluk, Ljubuški i Čapljinu, porušili mostove na Neretvi u Metkoviću, Gabeli i Čapljini te time pri-silili 29. diviziju (11. i 14. brigadu) da odustane od planiranoga napada na Konjic. M. Colić, n. dj., str. 306. – 307.; HR-DAS-195, Arhiv oruzanih snaga, Naredba br. 21 Zapovjedništva 9. hrvatske gorske divizije od 1. veljače 1945. O borbama 9. gorske divizije u Širokome Brijeg i Mostaru vidjeti HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjet-skog rata i poraća 1942.-1967., 11.53.

[24] Radovan Vukanović, Drugi udarni korpus, Beograd, 1982., str. 350.

[25] Prema Čapljini upućena je postrojba 29. divizije te je mobilizirano oko 3000 novih boraca s područja oko Metkovića. Uspostavljeni su mostobrani kod Gabele i Dretelja, a 3. veljače 1945. partizanske postrojbe ponovno su zauzele Čapljinu (12. hercegovačka brigada i bri-gada KNOJ-a uz djelomičnu pomoć 13. hercegovačke brigade), a sutradan i Ljubuški (4. dalmatinska brigada) i Čitluk te su 5. veljače izbile na prvobitne polozaje. (M. Colić, n. dj., str. 306.; D. Grgurević, n. dj., str. 187.)

[26] HR-DAS-262, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, kut. 47, Operacijski dnevnik IX. udarne divizije IV. Armije Jugoslavije za 1945. godinu.

[27] Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007., str. 292.: A. Marić, n. dj., str. 13. – 14.

[28] Vrgorac je zauzet 24. listopada 1944., a osim Narodnooslobodilačkoga odbora u gradu je djelovala i Komanda mjesta na čelu sa Srećkom Gabrićem, bivšim zamjenikom zapovjednika 2. bataljuna 11. brigade. Nakon zauzimanja Ljubuškoga u njemu je uspostavljena Komanda područja za zapadnu Hercegovinu na čijem se čelu nalazio Azis Kudra, bivši zamjenik komandira čete 11. dalmatinske brigade.

[29] „Jedan fratar među pronađenim zrtvama Drugoga svjetskog rata u Vrgorcu?“, Politički za-tvorenik, god. XVIII., studeni 2008., br. 2000, str. 34. <http://www.ljportal.com/index.php?option=com_content&view=article&id=944:identif iciran-fra-maksimilijan-juri&catid=2:drutvo-&Itemid=4>. Opširnije o ekshumaciji u Vr-gorcu vidjeti glasilo Vicepostulature postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ Stopama pobijenih, god. II., br. 1(2), Humac, siječanj – lipanj 2009., str. 16. – 19. O pokopu posmrtnih ostataka fra Maksimilijana Jurčića vidjeti Stopama pobijenih, god. III, br. 1(4), Humac, siječanj – lipanj, 2010., str. 35. – 43.

[30] HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjetskog rata i poraća 1942.-1967., 20.10

[31] HR-HDA-1222, Oblasni komitet KPH za Dalmaciju, kut. 6, KP-298/1020.; HR-HDA-1220, CK SKH, Ratno gradivo, kut. 14, KP-42-I/3096.

[32] Treća bosansko-hercegovačka brigada KNOJ-a djelovala je u sastavu Treće (Bosanskoher-cegovačke) divizije KNOJ-a (zapovjednik pukovnik Danilo Komnenović, politički komesar Špiro Srzentić), a izravno je bila podređena OZN-i BIH (Uglješa Kojadinović). Utemeljena je 5. prosinca 1944. odlukom štaba 29. hercegovačke divizije i Oblasnoga komiteta KPJ za Hercegovinu na čijem je čelu u to vrijeme bio Vaso Miskin Crni. Za prvih pedeset dana svoga postojanja brigada je, prema tvrdnjama njezina nadređenog zapovjednika, ubila 63, uhitila 275, a ranila 16 prikrivenih protivničkih vojnika. D. Komnenović – M. Kreso, n. dj., str. 409. <http://www.blog.hr/print/id/1625908266/mostarsku-operaciju-zapovjedio-josip- broz.html>.

[33] M. Colić, n. dj., str. 308.

[34] Royal Air Force, britanske zračne snage.

 

Vezani članci:

- U predvečerje partizanskog napada na Široki Brijeg (I.)

-Tito je osobno zapovijedao završnim partizanskim napadima na Široki Brijeg i Mostar(II.)

-Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika? (III.)

-Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika (IV.)

Share
0