Politički analitičar i nekadašnji rektor sarajevskog Univeziteta Nenad Kecmanović u intervewu za srbijanski dnevni list Press tvrdi da je Milošević u Daytonu žrtvovao Sarajevo  kako bi Republika Srpska opstala, ističući da bi se BiH reintegrirala da je Sarajevo kojim slučajem nakon rata proglašeno za ekstrateritorijalnu zonu.

Nenad Kecmanović naime tvrdi da su stranci upravo to i planirali, navodeći da bi to stvorilo uvjete za povratak u Sarajevo velikog broja i Srba i Hrvata, poslije čega bi se taj model proširio i na druge krajeve, te bi se BiH reintegrirala.

"Aliji (Izetbegoviću) je bilo više stalo do Baščaršije i Begove džamije nego do cijele BiH, a (Slobodan) Milošević mu je u Daytonu izašao u susret i izazvao gnjev rukovodstva Republike Srpske i u početku općenito negativan srpski stav prema Daytonskom sporazumu. Ispostavilo se da je to bila, šahovski rečeno, žrtva teške figure za dobitak partije - Sarajevo je izgubljeno da bi opstala Republika Srpska", ističe Kecmanović za Press.

On također navodi da je poslije rata iz Sarajeva izašlo i ono malo Srba i Hrvata što je bilo ostalo, te je taj grad postao gotovo potpuno etnički čist.

Izetbegović protuzakonito preuzeo vodeću ulogu u Predsjedništvu BiH

Na pitanje koja mu je prva asocijacija na spomen 6. travnja 1992. godine, politički analitičar i doktor političkih znanosti navodi da je to bio početak kraja i da opći utisak koji mu je ostao  je rasulo.

"Otkazivao je jedan po jedan podsustav, ljudi i odnosi su se preko noći mijenjali", rekao je Kecmanović.

Komentirajući tadašnje "abdiciranje" Fikreta Abdića iz Predsjedništva BiH u korist Alije Izetbegovića, Kecmanović je rekao da je to vjerojatno bio prvi nezakoniti akt Izetbegovića i SDA u okviru nove tripartitne vlasti.

"Nažalost, srpski predstavnici su podržali inicijativu da Alija uskoči umjesto Fikreta, koji je na izborima dobio najveći broj glasova. Pretpostavljam da je ovaj to prihvatio zato što su mu u SDA obećali sve što je tražio za 'Agrokomerc', koji je za njega bio i ostao važniji nego čitav svijet", ističe Kecmanović.

SDS i Markovićevi reformisti za opstanak Jugoslavije

Govoreći o politici Markovićevih jugoslavenskih reformista, koju je zagovarao, Kecmanović je rekao da su se reformisti, kao i SDS, borili za ostanak BiH u Jugoslaviji, za razliku od SDP BiH, koja je sa raspadom SKJ postala republička stranka, koja se, kao i SDA, borila za neovisnu BiH.

"Kada je izbio rat SDP je preživjela tako što su članstvo napustili Srbi i Hrvati, pa i danas (Zlatko) Lagumdžija neće da kaže koliki je postotak nemuslimana u toj multietničkoj stranci. A reformisti su se razišli tako što je svako krenuo ka svom nacionalnom jatu. Jednostavno, bila je to politička opcija koja u tom vremenu i u tim okolnostima nije imala šanse", rekao je Kecmanović.

Pojašnjavajući kako je proglašen za britanskog špijuna, Kecmanović je rekao da su vodeći političari Raif Dizdarević, Branko Mikulić i Milan Uzelac reflektirali na dužnost člana Predsjedništva SFRJ iz BiH, a na koju je on praktično bio izabran, te da su zbog međusobne konkurencije propustili na vrijeme ga zaustaviti.

"Proglasili su me za špijuna, a da to nisu ničim argumentirali, niti poduzeli kazneno gonjenje, sudski postupak ili nešto slično, tako da javnost nije u to povjerovala. Pošto su me eliminirali iz utrke, povukli su tvrdnju da sam špijun i priopćili da 'nemam dovoljnu sigurnosnu kulturu' da bih bio član predsjedništva SFRJ-a", rekao je Kecmanović.

On je dodao da su oni koji su ušli u to predsjedništvo (misleći na Bogića Bogićevića) "rasturili" Jugoslaviju. (M.B.)