Nedavno se na jednom talijanskom skupu posvećenu Danteovu djelu povela vrlo žučna rasprava o pjesnikovu nepoštivanju ljudskih prava, a višednevnu buru podigao je zahtjev jedne nevladine udruge, koja je zatražila od državnih vlasti da iz dijelova „Božanstvene komedije“ izbrišu sve manifestacije navodnoga antisemitizma i islamofobije, koje, kako drže, vrve Danteovim djelom.

Ako to vlada ne učini, udruge za zaštitu ljudskih prava, državu će prijaviti Ujedinjenim narodima zbog širenja i poticanja mržnje među školskom djecom, koja za lektiru moraju čitati Dantea. Kao prigovor velikom pjesniku spočitnuto je posebno 34. pjevanje, u kojem je na najdublju točku pakla svrstao Kristova izdajicu Judu Iskarotskoga zajedno s Cezarovim ubojicama Kasijem i Brutom. Spomenute udruge smatraju da Dante promiče i islamofobiju jer je i muslimanskoga vjerskog vođu Muhameda također smjestio u nepovoljan položaj. Danteovu osudu izdaje kao jedne od najgorih ljudskih opačina ratoborni su aktivisti etnizirali pokazujući doduše potisnute, ali ipak vlastite izvore  nesnošljivosti i netolerancije, dok su u nepovoljnoj slici islamskoga proroka otkrili tek vlastitu sekularnu nesnošljivost, toliko upečatljivu u današnjoj zapadnoj kulturi,  a koja se odnosi na bilo koju vjeru i njezine vanjske manifestacije. Slučaj Danteove „Božanstvene komedije“, koja se našla pred sudom t. zv. nevladinih udruga u Italiji mogao bi na kraju završiti pred UN-om.

Bez obzira na Danteovu viziju pakla, slučaj „Božanstvene komedije“, iz koje su na primjer srpski prevoditelji u svojim izdanjima ispuštali njegove stihove o Hrvatima svojevrsni je arhetip komunističkoga odnosa prema kulturnom nasljeđu, a koji upravo doživljava svoj revival i u Hrvatskoj. Naime, najavljuje ga iz Jasenovca predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, koji smatra da i hrvatske školske knjige treba pročistiti od navodne povijesne revizije, kako bi djeca, umjesto hrvatske povijesti i kulture, valjda učila njezinu interpretaciju sa srpskohrvatskih i jugoslavenskih stajališta. Takvim se postupkom očito nastoji prikriti masovne zločine pripadnika vlastite ideologije, jednako kao što su to šutnjom, tijekom jugoslavenske okupacije, prikrivali pola stoljeća na tisuće masovnih grobnica po Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i drugim zemljama.

Nu istina se ne može ušutkati i zatočiti. Ona kad-tad probija na svjetlo dana. Doduše moguće ju je ograničiti na vrijeme jednoga mandata, nu ona će onda još jače i snažnije šiknuti u javnost. Onako snažno kako su iz utrobe slovenske zemlje izranjale kosti hrvatskih mučenika! Komunistička su društva slično ozakonjivala i metode masovnih ubojstava nerođene djece, što su kasnije prihvatile i mnoge zapadne zemlje, koje danas pak prednjače u promicanju eutanazije, odnosno uvoda u ozakonjivanje masovnih ubojstava starih i nemoćnih osoba, ovisnih prvenstveno o skrbi države.

Ovaj paradoks, ali i sliku naše stvarnosti najbolje ocrtava nedavna izreka biskupa Valentina Pozaića, koji je takvu zbilju sažeo u izreci kako se pobačajem borba roditelja protiv djece vraća natrag eutanazijom u osvetu djece roditeljima. Iz te se jednostavne istine dade iščitati i cjelokupna destrukcija današnjega društva, zapala u duhovnu, moralnu i gospodarsku krizu, a nedostatak mlade i obrazovane radne snage te višak umirovljenika, kao i kontinuirani višak zaposlenih, izravna su posljedica sebičnosti i prihvaćanja opće kulture smrti, čije su onda logične posljedice različiti progoni, otpuštanja, etnička čišćenja ili pak genocid, što su ga, među ostalima i nad hrvatskim narodom, počinili pripadnici jugoslavenskih komunista, kojeg njihovi današnji sljedbenici pod svaku cijenu nastoje najprije relativizirati, a potom  i ponovno zatrpati u tamu povijesti.

Mate Kovačević