Europom i svijetom širi se ogorčenje masa. Kao da je sazrelo vrijeme za jedno od onih stihijskih gibanja koje običavaju nazivati revolucijama. Prosvjedi su stigli i do susjedne Slovenije. Nije baš jasno tko ih potiče i što prosvjednici hoće, ali činjenica je da galame protiv korupcije i političke kaste te da se u masi vide neka jugokomunistička obilježja, a da na policiju navodno napadaju neonacisti. Naoko čudna, no zapravo očekivana kombinacija. Crveni i crni imaju puno toga zajedničkog.

Primiče se zima, sezona skijanja. Za one koji imaju. Naš premijer ima pa je skoknuo u Austriju. Neka je, treba se čovjek odmoriti nakon što se umorio od teškog okršaju u Saboru s žestokom oporbom. Samo da ne istegne prepone. Sad je već izvjesno da neće biti ništa od najavljivanog kraja svijeta 2012. Šteta, morat ćemo smisliti nešto drugo. a i za to kao nadomjestak dobro bi došla jedna revolucija. Recimo, protiv neolibiralizma.

Naime, uočio sam da su svi protiv neoliberalizma, i lijevi, i desni, i crveni, i crni. Premda, što sam stariji, sve teže razabirem što neoliberalizam jest. Navodno, trebao bi biti ukidanje zabrana ili barem njihova redukcija na najmanju mjeru, a zabrane se iz dana u dan množe i ozakonjuju. Navodno, tržište bi trebalo biti slobodno, a jači nameću svoja pravila slabijima, što najčešće nema nikakve veze sa slobodom tržišta. Navodno, ljudska prava bi trebala biti zajamčena svima, a svako malo izdvoji se neka skupina sa specijalnim pravima.

Tko je kriv što je tomu tako? ''Vladari svijeta'', masoni, krupni kapital, korporacije, Židovi, gmazovi, izvanzemaljci? Ne znam, znam samo da pravih nema, nema nevinih. Hoćete religijsko tumačenje – svi smo od reda baštinici istočnog grijeha; hoćete praktično tumačenje – krivi smo jer nam je vjera oslabila, a apetiti porasli. Stoga, svodi se na isto, na vjeru. U što vjeruje suvremeni čovjek? U svašta pomalo, ni u što nepokolebljivo. Naravno, pri tome mislim na suvremenog čovjeka zapadnog civilizacijskog kruga.

Nemamo već desetljećima ni konzistentne sekularne teorije društva. Ni ideologije. Marksizam je bio posljednja ideologija tomu nalik. Pogledajte suvremene ljevičare, nedorečene i kontradiktorne, uvaljane u materijalne blagodati suvremenog svijeta i zaokupljene parcijalnim, kao što su prava manjinskih skupina ili ekološke papzjanije. Ne odričući se pri tome mjesečne potrošnje energije ravne onoj koju potroši omanji gradić u nekoj siromašnoj zemlji.

I sve što današnji prosvjednici znaju jest izaći na ulicu, porazbijati izloge, zatražiti od vlasti da im osigura kruha i igara. A ovi na vlasti pomalo su zbunjeni, ne znaju što bi. Pa odu na skijanje ili tako nešto. Jer, zapravo, ne vladaju oni, oni su samo figure koje ruka iz sjene pomiče po šahovskoj ploči. I dobro je dok uspijevamo vjerovati da postoji ta ruka. Što ako je ona samo tlapnja, pokušaj da se kaos svijeta racionalizira, složi u nekakav red. Doista, ako nema skrivene ruke, tek onda smo nagrabusili. Ali stvarno.

Još jedna godina se primiče kraju, a krizi se ne nazire kraj. Međutim, vrijeme je Došašća, vrijeme blagdanske potrošnje, a to frustrira. Barem one koji još koliko-toliko imaju što trošiti. Oni koji su prešli taj rub ionako muče teže brige, to jest kako preživjeti.  Pri tome kao da je već odavno zaboravljen onaj istinski smisao Došašća. Znam, bit će ga u riječima ovih dana i napretek, ali koliko u srcima? A upravo to u srcima davalo je smisao našem načinu života već dvije tisuće godina.

Svijet, čini mi se, ide ususret velikim promjenama. Kakve god bile, dogodit će se u ljudskim srcima. A budućnost, kao i uvijek, nosi ono što je već bilo, u novom sjaju.

Damir Pešorda