Iza pokroviteljstva Beograda nad hrvatsko-crnogorskim pregovorima mogla bi se pod geslom regionalne i susjedne suradnje skrivati politika moćnih ruskih komapnija, koje podupire ruska država, što bi u slučaju nepovoljnoga razgraničenja za Hrvatsku u Bokokotorskom zaljevu moglo blokirati istočnojadranski krak NATO saveza, a Rusiji omogućiti nadzor nad cijelim Otrantskim vratima

Nedavno je u Moskvi doživotni bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić predstavio svoju knjigu o raspadu bivše Jugoslavije. Predstavljanje su očito, po izvješću, organizirali predstavnici velikih ruskih komapnija, poput Lukoila, a kako su i ruski stručnjaci za međunarodne odnošaje govorili o Mesićevim idejama, nije teško zaključiti kako je politika stajala iza njegova izleta u Moskvu.

Osim barokne titule, koja više podsjeća na razdoblje boljševičkoga totalitarizma, nego na demokrartsko doba, sam je Mesić bizaran i karikaturalan te uglavnom nevažan politički lik, koji žuti dio javnosti može zaintrigirati samo ako je na predstavljanje knjige pozvao i svoga nekadašnjeg ministra obrane i osumnjičenoga ratnog zločinca Veljka Kadaijevića, koji je u Moskvi pronašao svoj drugi dom.

Političku dimenziju Mesićevu izletu daju tek ruske naftne kompanije, koje su se iznimno dobro snašle na području Srbije i Republike Srpske, što u bivšem jugoslavenskom predsjedniku otkriva jednu malu nit velikosrpske politike, koju je godinama vješto prikrivao svojom probošnjačkom retorikom, dok je istodobno, kako se sad pokazuje, branio gospodarske interese Republike Srpske.

Mesić je tako, kao sredstvo ruske vanjske politike, poslužio Moskvi u razbijanju američke politike u jugoistočnoj Europi, što se neposredno nadovezalo i na nedavni dogovor crnogorskoga dužnosnika Miodraga Vukovića s predsjednikom vanjskopolitičkoga odbora Hrvatskoga sabora Miloradom Pupovcem o srpanjskom sastanku dvaju državnih izaslanstva  u Beogradu, na kojem bi se trebalo razgovarati o razgraničenju između Crne Gore i Hrvatske u Bokokotorskom zaljevu.

Čudno je da Pupovac kao hrvatski dužnosnik pod beogradskim pokroviteljstvom organizira druženje s crnogorskim izaslanstvom, unatoč ratnom porazu Srbije, koja se nije odrekla svojih teritorijalnih pretenzija na susjedne države, ali ni svoje vodeće uloge na tzv. balkanskom području.

Iza pokroviteljstva Beograda nad hrvatsko-crnogorskim pregovorima mogla bi se pod geslom regionalne i susjedne suradnje skrivati politika moćnih ruskih komapnija, koje podupire ruska država, što bi u slučaju nepovoljnoga razgraničenja za Hrvatsku u Bokokotorskom zaljevu moglo blokirati istočnojadranski krak NATO saveza, a Rusiji omogućiti nadzor nad cijelim Otrantskim vratima.

Ovisnost o Beogradu nedavno je demonstriralo i jedno hrvatsko državno ministartvo, kad je vlasnike nelegaliziranih objekata iz slavonske općine Babine Grede za rješavanje legalizacije uputilo  u Beograd da tamo traže pomoć u rješavanju svojih mjesnih problema.

Manje je poznato kako je i hrvatski ugovor s ruskim tvrtkama o izgradnji plinovoda Južni tok prostorno vezan za Srbiju, a ne Madžarsku, čime je napravljen još jedan korak u stvaranju energetske, a onda i političke ovisnosti Hrvatske o Beogradu.

Stvaranju hrvatske ovisnosti o Beogradu poslužila je i višemjesečna kampanja za uvođenjem ćirilice i dvojezičnih napisa u Vukovar, čime se pod krinkom prava nacionalnih manjina stvara ozračje za nadzor hrvatskih podunavskih područja, slično srpskim enklavama na sjeveru Kosova, gdje se, između ostaloga, nalaze i snažna energetska postrojenja.

I nedavna izjava potpredsjednika Sabora Nenada  Stazića, koja je manje važna zbog govora mržnje prema većinskom narodu, mogla bi imati svoju ciljanu poruku uoči najave masovnoga prosvjeda u Zagrebu, protiv ćirilizacije. Ocjenivši protivnike posrbljivanja istočne Hrvatske kao "primitivne šovinističke mase udružene u kojekakve samozvane stožere", potpredsjednik Sabora je izgleda vrlo odgovrno i smišljeno potaknuo možebitne izgrede na najavljenu mirnom prosvjedu u Zagrebu.

Stazić jako dobro kako je hrvatska ćirilica različita od ruske, bugarske, ukrajinske, a posebice od srpske pa bi se njegova izjava o "neznalicama", kad se ne bi radilo o svjesnom poticanju bijesa među braniteljima mogla odnositi isključivo na njega ili pak na njegov nasilni pokušaj da Hrvatima u istočnoj Slavoniji nametne jezik i pismo, kojim su velikosrpki agresori  1991. okupirali razrušeni Vukovar.

Zato bi organizatori prosvjednoga skupa, uz pomoć redarstva i vlastite redarske službe, morali posebno voditi računa da se na skup ne ubace možebitni Stazićevi provokatori, koji bi izazivanjem nereda mogli samo škoditi interesima hrvatske države, čije postojanje neki, premda od nje jako dobro žive, ni danas ne mogu podnijeti.

Što se više približava odlazak Hrvatske sa zamišljena političkog Balkana to su sve snažnija i očitija nastojanja da se Hrvatska zaustavi u zagrljuju nove Velike Srbije.

Mate Kovačević