U nedjelju, 20. ožujka, u Zagrebu se u prijepodnevnim satima trčao polumaraton, a u večernjim je satima na HTV-u emitirana emisija „Samo kulturno, molim“, koju novinar Sandro Pogutz naziva emisijom – popola, pola desno, pola lijevo, aludirajući na uređivačku politiku dvaju parova koji mjesečno rade po dvije emisij . Kako prikladan opis!

Rekli bismo, posve u skladu sa sportskom priredbom koja se u Zagrebu dogodila istoga dana! Samo što se polumaraton trči prema naprijed, nema u njemu deset i pol kilometara desno, deset i pol kilometara lijevo. Zna se što je cilj, a što su stranputice i zna se da do kakvog- takvog uspjeha možeš doći samo ako vjeruješ u trku u svojim nogama, a ne u one koji ti sufliraju sa strane – s lijeva ili s desna – i nude ti doping kako bi pobijedio.

Kao i u maratonu, tako je i u novinarstvu: treba znati sam trčati na duge staze i ne oslanjati se na grupu - političku ili kulturnu, svejedno – koja će te, već kako joj odgovara, vući prema naprijed ili te ostaviti na pola puta. Budući da me je Sandro Pogutz u svome tekstu apostrofirao nekoliko puta (i to moram reći, s pravom), red je da nešto razjasnim o svojoj ulozi u emisiji „Samo kulturno, molim“.

Dakle, emisija „Samo kulturno, molim“ nastala je na ruševinama „Pola ure kulture“, emisije koja je od 1995., pa idućih 16 godina prkosila svakoj političkoj dogmi i laži u kulturi, promovirala visoki intelektualni pristup temama kojima je svojim prilozima udarao tempo Dražen Ilinčić, ukratko unijela brojne novosti u tadašnje bavljenje kulturom na televiziji, da bi se sve promijenilo kad je na vlast došla Kukuriku koalicija. Sve je spalo na dvije riječi, da citiramo bivšeg premijera: No passaran. Neće proći! Kako se moglo dogoditi da više ne prolazi emisija koja je prolazila i kod Tuđmana i kod Račana i kod Sanadera i kod J. Kosor? Što se promijenilo u „Pola ure kulture“? Ništa! Što se promijenilo u politici? Svašta!

Predsjedničkim nastupom Ive Jospovića i premijerskim Zorana Milanovića, suspendiran je kritički govor. „Pola ure kulture“ došlo je na crnu listu. Tih godina njihove vladavine, svaki sam se tjedan pojavljivala na ekranu gotovo u ponoć, u najgorem studiju na HTV-u, obasjana najgorom rasvjetom, kao neka sablast iz razorenog sirijskog Homsa. Barem jednom mjesečno pisala sam očitovanja nadređenima, dok se konačno nije dogodio i jedan presedan: tadašnji glavni urednik programa Dean Šoša zabranio je prilog Hloverke Novak Srzić o HAVC-u, a da ga nije htio ni pogledati! Doista jedinstvena cenzura! O tome da su neki tadašnji partijski anonimusi htjeli „Pola ure kulture“ smjestiti u tri sata popodne, danas ne treba trošiti riječi, ali jednu zastrašujuću rečenicu iz tog josipović-milanović-zlatar violić razdoblja, ne treba preskočiti. Naime, nakon jedne moje najave „Pola ure kulture“ koja je emitirana nešto prije ponoći (na što sam usput upozorila i gledatelje), tadašnji glavni urednik programa Saša Runjić poručio mi je preko posrednika sljedeće, citiram:

„Molim vas da kolegici proslijedite informaciju kako će svaka iduća suptilna ironija tog tipa na istu ili bilo koju sličnu temu polučiti trenutnu reakciju PJ Program koja se može lijepo i precizno opisati pojmom terminalno!“

Nema što, vrlo suptilno! Eto, u takvom je „demokratskom“ ozračju prestala emisija „Pola ure kulture“ i nastala emisija „Samo kulturno, molim“. Osmislila sam je u atmosferi destrukcije, kao pokušaj dijaloga, nadajući se da se možemo držati skupa svi mi koji ne mislimo isto.

Ali podjele u društvu, rigidnost i suspenzija različitosti što ih je proizvela bivša vlast očito nadilaze jednu tv emisiju. I danas je samo važno svrstati se, pripadati grupi, biti tamo gdje je toplo i sigurno. Nije tu više problem ni ministar Hasanbegović, njega smo apsolvirali kao ustašu, nije problem ni intendant Frljić, on je ionako postao nezanimljiv i kad ga se brani i kad ga se napada. A i taj kurikul i taj Marulić, tko ga uopće razumije i što bi se još i s njim gnjavilo djecu…

Jedino je još sumnjiv – kako je izvoljela primijetiti jedna kulturnjakinja 2016. - onaj Wagner koji svira na najavnoj i odjavnoj špici emisije „Samo kulturno, molim“, pa bi možda i njega trebalo slušati – popola.

Ali, vratimo se mi sportu, kad nam već s kulturom ide tako teško. Neka nadobudni sprinteri slobodno jurnu, pa kamo ih kratka staza odnese. Maratonci ionako trče počasni krug.

 

Branka Kamenski

 

*Tekst je reagiranje Branke Kamenski na tekst objavljen u Slobodnoj Dalmaciji koja je reagiranje dugogodišnje urednice i novinarke HRT-a odbila objaviti

Share
0