Teško zamisliv pojam srpsko-srbijanska kultura smjerno i odlučno metastazira prema „vaskolikim srpskim prostorima“ poznatijim kao „srpske zemlje“, a to nisu više samo "srpski Dubrovnik, srpska Dalmacija, srpska Banija, srpski Banovina, srpska Slavonija, srpska Hercegovina, naravno srpska Bosna..". nego svi prostori gdje se čuje „lepa srpska reč“ i piše ćirilicom. Po prilici od Hilandara do Beča, za prvu ruku.

Za obezglavljene i u mišolovku strpane Srbe i Srbijance ništa nova, samo nove pjesme i stari refreni na još starije velikosrpske note pisane u SPC-u. Jer kad im vlastiti akademici (SANU) na televizijama tumače da su Srbo-srbijanci preteče života na zemlji, stvoreni prije ameba, zelenih bičaša i štakora, a i sve su „svetske ličnosti“, naravno, odreda bili čisti Srbi, onda nije neobično da svojim protokolima srpskih mudraca svojataju uži i širi „komšiluk“ i isti usisavaju u srpsko-srbijanski kulturni korpus.

Najlakše je fantazirati i tlapiti, širiti obmane i njima liječiti unutarnje bolesrti srpsko-srbijanskog društva, opasnost je samo u tome da nitko pametan ne nasjedne toj militantnoj mitomaniji nebeskih lažova o „nebeskom narodu“. Nije problem u srpsko-srbijanskoj izmišljotini nepostojećeg pojma poput: srpska kultura, to zasigurno godi njihovim ušima gladnim laskanja i pohvala; poteškoća može nastati u hrvatskoj državi i njezinim institucijama, Ministarstvu kulture, na primjer, i horizontalnom povezivanju tzv. srpsko-srbijanskih i hrvatskih kulturnjaka i zabavljača. Ne bi srpsko-srbijanske kulturološke teze uspjevale da ih njihove petokolona u Hrvatskoj ne podržava.

U ovome trenutku Srbo-srbijanci pucaju po šavovima i mimo njih; njihova se srboslavija/Jugoslavija u posljednih tridesetak godina svela na Republiku Srbiju bez Kosova i Metohije, a unutar takve Srbije pulsiraju dva ozbiljna autonomaška pokreta: Vojvodina i Sandžak! Srbija je već manja od Beogradskog pašaluka, a još nije gotovo. Republika Srpska, bez obzira na slovo Daytona, stvorena je na genocidu i ipak je samo hladan oblog i slaba utjeha terminalnoj fazi srpske države.

Prvi i najznačajni zalogaj „Povelje o srpskom kulturnom prostoru“ je hrvatska Država, i to preko tzv. Republike Srpske i zabavljačke kulture. To su i gostovanja hrvatskih umjetnika u Srbiji i srpskih „umetnika“ u Hrvatskoj, a sve pod sloganom „tko nas bre rastavi?“, da se ne govori o gedžovanskoj estradi koja programski žari i pali po Republici Hrvatskoj. Dobar primjer je Rijeka EPK 2020. i stvaranje sakrivene SAO Rijeke unutar europskog kulturnog programa; promocija kulture „Jugoslavije u malom“ s pripadajućim kulturnim programima iz „našeg“ prostora. Sve pod visokim pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Andreja Plenkovića osobno.

„Povelja o srpskom kulturnom prostoru“ je lista želja i bezvrijedni komad papira, koji bi se, da imamo duha i smisla za šalu, u Hrvatskoj trebao tiskati troslojno s mirisom kamamile ili lavande. Međutim opasnost dolazi iznutra, od raznih orjunaša gladnih Jugoslavije i jugoslavenstva. Jednako je opasna i razjedinjena, ali zato narcisoidna i uglavnom nesmotrena desnica sklona nepotrebnim incidentima, tako da više nije jasno kome ona zapravo služi i koja je njezina svrha. Jer dobrobit i prosperitet Hrvatske nije joj sigurno interes, ali promocija desničarskih lidera svakako jest.

Proširenja Europske Unije u dogledno vrijeme od dvadesetak godina nema, pa se Srbija odlučila za srpsko-srbijansko širenje „kulture“ na prostor EU. Traže se nova riješenja za nove/stare laži. Cilj je uvijek isti – prisajedinjenje „zapadnih zemalja“ kao vrhunaravni cilj svetosavlja i velikosrpstva. Umjesto memoranduma SANU („nanositi lokalno“), sada je izmišljena „Povelja o srpskom kulturnom prostoru“ koja programski obuhvaća velikosrpsku ekspanziju uz pomoć „kulture“. To je samo znak da su Srbo-Srbijanci konačno shvatili da od treće Jugoslavije kroz ulazak Srbije u Europsku Uniju nema ništa.

Ulazak Srbije u Europsku Uniju ima samo jedan cilj: treća Jugoslavija (Zapadni Balkan) pod okriljem EU-a, konkretno Merkeline Njemačke i obnova Nedićeva-Hitlerova prijateljstva. Uvijek je na djelu srpsko-srbijanski bizantizam: kako braću Ruse uvjeriti/prevariri u svoju vjernost majčici Rusiji i kako Europsku Uniju uvjeriti/prevariti da su se uljudili i prihvatili europske civilizacijske nome.

 

L.C.

 

Share
0