Željko Runje, poslovni čovjek i inženjer s dugogodišnjim iskustvom u naftnoj industriji, povezan je s tvrtkom Rosnjeft, jednim od najvećih ruskih energetskih konglomerata, gdje je došao na visoku funkciju pod utjecajem Vladimira Putina. Ova pozicija u Rosnjeftu, jednoj od ključnih tvrtki u ruskom energetskom sektoru, dovela je do Runjinog povezivanja s režimom Vladimira Putina i posljedičnim sankcijama od strane zapadnih zemalja.

Runje je obnašao funkciju potpredsjednika za inozemne projekte u ruskoj energetskoj kompaniji Rosnjeft. Na toj poziciji bio je odgovoran za nadzor i provedbu Rosnjeftovih projekata izvan Rusije, posebno na području istraživanja i eksploatacije nafte i plina. Kao blizak suradnik Igora Sečina, utjecajnog predsjednika Rosnjefta i bliskog saveznika Vladimira Putina, Runje je imao ključnu ulogu u strateškom planiranju i proširenju međunarodnih operacija tvrtke.

Zanimljivo je da, unatoč sankcijama koje su uvedene na međunarodnoj razini, imovina Željka Runje u Hrvatskoj nije blokirana. Budući da je Željko Runje rodbinski povezan s predsjednikom Republike, u medijima su se pojavile špekulacije da bi mogla postojati određena politička suzdržanost u pogledu blokiranja njegove imovine. Milanovićeva poznata suzdržanost prema podržavanju sankcija Rusiji također može biti dodatni faktor u ovoj situaciji. Moguće je da imovina formalno ne pripada direktno Runji, što otežava njezino vezivanje uz sankcijske mjere. Ako je imovina pravno odvojena od njega kroz kompleksne vlasničke strukture ili je u vlasništvu drugih članova obitelji, bilo Milanovića, bilo Runje (jer je to ista obitelj!), pravna procedura postaje kompliciranija, ali činjenica da mediji nikako ne žele istražiti, već se zadovoljavaju tek špekulacijom, koliki je doista Milanovićev utjecaj da mu se spasi rođak, odnosno koliki je bio institucionalni upliv predsjednika u institucionalno slabu Republiku Hrvatsku?

>>

Zanimljivo je, primjerice, da je Željko Runje početkom listopada ove godine osnovao trgovačko društvo Mihoj Dol Anchorage j.d.o.o. čija je primarna djelatnost kupnja i prodaja vlastitih nekretnina, rješenjem Trgovačkoga suda u Splitu, posl.broj: Tt-24/7557. S obzirom da je pod sankcijama, niz smjernica i rezolucija, kako Ujedinjenih naroda i tako Europske unije, onemogućuju takvim ljudima da osnuju firme upravo kako putem tih firmi ne bi izbjegavali sankcije nametnute Rusiji zbog agresije na Ukrajinu. Kako osoba pod sankcijama može osnovati firmu, ostaje nejasno, kao što je nejasno radi li se o šlamperaju suda ili nevidljivoj ruci (s) Pantovčaka?

Od socijal-demokratske do sovjetske demokratske Partije

Nije na odmet podsjetiti da ova rodbinska veza nije prvi put oblikovala hrvatsku vanjsku, odnosno energetsku i sigurnosnu politiku; naime Željko Runje i Zoran Milanović otprije su povezani za vrijeme Milanovićeve vlade kroz poslovne aktivnosti koje su uključivale ruski Rosnjeft. U lipnju 2013. godine, dok je Milanović bio predsjednik vlade, Rosnjeftova delegacija, uključujući Igora Sečina i Željka Runju, posjetila je Zagreb radi sastanka s hrvatskom vladom. Razgovarali su o potencijalnim projektima vezanim uz istraživanje i eksploataciju nafte i plina, kao i o Rosnjeftovim mogućim ulaganjima u Hrvatskoj. Ovi su sastanci dodatno istaknuli Milanovićeve planove u sektoru energetike​, ali i ocrtali osovinu Moskva-Budimpešta-Beograd-Banja Luka čijem postvarenju od strane predsjednika Milanovića​ danas svjedočimo.

Milanovićev odnos prema energetici, u kojem je tražio mogućnosti ulaganja stranih naftnih kompanija u Hrvatskoj, uključujući Rosnjeft, bio je u sukobu sa stavovima tadašnjeg ministra financija Slavka Linića. Ovaj sukob unutar vlade dijelom se odnosio na pitanje privatizacije i upravljanja INA-om, gdje su postojale nesuglasice oko mogućih ruskih ulaganja i šire energetske strategije. Linić i Milanović imali su različite vizije o ulozi države u energetskom sektoru, a Linić je bio skeptičan prema utjecaju stranih, posebno ruskih, kompanija na INA-u i hrvatski energetski sektor općenito.

>>

Valja podsjetiti i da je taj sukob, između ostaloga, kulminirao fizičkim nasrtajem Linića na Milanovića (doslovno ga je počeo daviti) čemu je svjedočio jedan novinar onomad zaposlen u Novome listu. Linić je, kako znamo, naposljetku izbačen iz Partije, međutim, tek danas svjedočimo da se tu radilo o dugoročnom procesu koji je okončan izbacivanjem Bernardićeve struje iz Partije, odnosno stvaranja Sovjetske Demokratske Partije (SDP) u potpunosti pod kontrolom vrhovnoga Sovjeta Zorana Milanovića.

Osovina: Moskva-Budimpešta-Beograd-Banja Luka-Zagreb

Zoran Milanović sa srbijanskim predsjednikom Vučićem dijeli zajednički skepticizam prema NATO-u i vojnim intervencijama, osobito kad je riječ o vojnoj prisutnosti u regiji „Balkana“ i drugim dijelovima svijeta. I Milanović kao predsjednik Hrvatske i Vučić kao predsjednik Srbije iznosili su kritike na račun Zapada, u kojemu se protive vojnoj intervenciji u različitim globalnim krizama, poput one u Ukrajini. Primjerice, Milanović je izjavio da Hrvatska ne će sudjelovati u bilo kakvoj vojnoj akciji u Ukrajini, što se uskladilo s Vučićevim pozicijama koje naglašavaju vojnu neutralnost Srbije i njenu povezanost s Rusijom.

Obojica su također kritizirali sankcije Rusiji koje je uvela Europska unija. Milanović je u nekoliko navrata izjavio da smatra da sankcije prema Rusiji nisu produktivne, što je bio stav koji je dijelio s Vučićem. Vučić je više puta ponovio kako Srbija ne će uvesti sankcije Rusiji i kako će nastaviti održavati prijateljske odnose s Moskvom, unatoč pritiscima sa zapada.

Vučić je redovito podupirao projekte poput Turskog toka koji prolazi kroz Srbiju, a Milanović je, kao i Orban, također isticao važnost energetske suradnje s Rusijom. Takav zajednički stav, iako diplomatski, pokazuje njihov sklonost prema jačanju veza s Moskvom, dok se protive potpuno integriranju Balkana u euroatlantske strukture pod dominacijom SAD-a i EU-a.

Jedan od rijetkih vanjskopolitičkih dosega Zorana Milanovića jest onaj u Laktašima, rodnom mjestu Milorada Dodika. Tom bratstvu na hrvatsku sramotu Europa i svijet svjedoče već neko vrijeme. Međutim, ne svjedoči se dokle bratska ljubav seže, odnosno koliko se Milanović potrudio za banjalučkoga vožda i njegovu obitelj.

Kao što je uskočio svomu rođaku da se izbjegnu sankcije, isto je pomogao i Miloradu, odnosno konkretnije njegovom sinu Igoru Dodiku i kćeri Gorici Dodik, koji su pod američkim sankcijama, prije svega nabavkom hrvatskih putovnica Dodikove potomke. Kao primjer posljednje u nizu indirektne pomoći Dodikovima, možemo spomenuti otvaranje hotela „The Isolano“, odnosno „Isolan“ na otoku Cresu. Hotel je u vlasništvu firme Valdarke d. o. o., međutim firma je u suvlasništvu Nikole Avrama, čovjeka vezanog uz „zanimljive“ firme sa sjedištem na Cipru, te u suvlasništvu Baumeister d.o.o. iz Beograda, koja je u vlasništvu dotičnoga Laze Pribišića, bliskog srpskim političkim krugovima, naročito uz Dodikov SNSD i Vučićev SNS, a ujedno i direktora Valdarke d.o.o. Na posredan je način uz ovu ekipu povezan i mladi direktor Luka Bjeković, inače iz područja energetike i građevine, a blizak srbijanskome mogulu Miodragu Kostiću.

Energetsko-građevinsko-hotelijerska hobotnica ide i dalje, no time bi se možda podrobnije trebale pozabaviti sigurnosne službe, budući da njezini krakovi vode do Budimpešte čime je osovina Moskva-Budimpešta-Beograd-Banja Luka-Zagreb uspostavljena ne samo u političkom smislu, već i u netom navedenom. Tko prati tijek novca, uvijek pronađe politički interes, pa čak i između političara stubokom različitih svjetonazora.

 

L.C. 

Share
0