Antun Jozing, Mrtvi se ne vraćaju, Hrvatsko slovo – HKZ, Zagreb, 2012.

Veliki, prijelomni i sudbonosni događaji u povijesti jednoga naroda ostaju zapisani u kolektivnoj nacionalnoj memoriji. Oni su se prije pojave pismenosti obično prenosili s koljena na koljena pa koliko je njihovo zajedničko i jedinstveno pamćenje daleko sezalo u prošlost, a njegova projekcija i u budućnost, toliko je na određen način bilo i zajedničkom podlogom, koja je zajednicu održavala ne samo na okupu, nego i bitno određivala njezinu daljnju sudbinu. S vremenom bi, a ovisilo je to od darovitosti prenositelja poruke ili pripovjedača, ona početna forma poprimala više svojih inačica, a davno već izblijedjeli događaji, koji kao okamine više nisu imale mobilizacijsku snagu, njihovu su zadaću ispunjavali preživjeli pripovjedački oblici.

Tragedija hrvatskoga čovjeka bila je ispunjena mnoštvom prijelomnih događaja, koji srećom, što zapisani, a što zapamćeni, sve su do danas ostali snažna motivacijska snaga naroda, koji se još do jučer gotovo nije usuđivao javno očitovati o pripadnosti vlastitoj zajednici.

Jedan od tih prijelomnih povijesnih događaja svakako je i Domovinski rat, koji masovnim stradanjem i veličanstvenim pobjedama još uvijek žari snažnije od svih naših pripovjedačkih oblika, koje je kao sudbonosni dio skupne povijesti na određen način nadahnuo književno, publicistički ili pak znanstveno. Nu u našoj nestašici umjetničkoga nadahnuća nekoliko se znatnijih djela ipak izdiže iznad svakodnevnoga prosjeka.

Ne želim tvrditi da roman Antuna Jozinga „Mrtvi se ne vraćaju“ spada upravo u tu kategoriju djela, nu tema njegova pripovijedanja s manje-više uspjelim likovima, zapravo protagonistima Domovinskoga rata, pokriva jednu prozaističku prazninu hrvatske književnosti, za kojom su posebno žeđali bivši, sad već umorni ratnici hrvatske nezavisnosti i slobode. U tom osloboditeljskom pothvatu zamalo je sudjelovao cjelokupni hrvatski narod ili kako će auktor, sklon slikama punim kontrastivnih zahvati, reći – jedni na bojišnici, a drugi od nje, na ovaj ili onaj način sklonjeni, nu na kraju će svi ipak uživati plodove naših veličanstvenih vojničkih pothvata.

Neki bi možda rekli kako je i dobro da je tako, jer u protivnom, danas u Hrvatskoj ne bi imao tko vladati! Zato se danas mnogima čini kako smo krvavo izborili državnu nezavisnost, a onda kad smo stvorili toliko žuđenu slobodu, nismo nažalost znali što ćemo s njom. Drugi pak, ako nisu skončali, ogorčeni su i apatično se pitaju: zašto smo se zapravo uopće borili?

Ova im knjiga na posredan način ipak nudi odgovor kako su otpor, obrana i navala duboko utemeljeni u našem biću, a opravdana hrvatska borba će svrhu i cilj postizati samo onda ako se ona, doduše znatno drukčije, i dalje nastavi.

Autor je i sam sudionik Domovinskoga rata, rekli bismo iskusni bojovnik, nu njegov roman, pisan u ich-formi sa svim uzmožnostima svemoćna pripovjedača, ima, uza svu svoju fikcionalnu i određenu dokumentarističku vrijednost. Doduše, Jozingovi dokumentaristički elementi nisu materijalne naravi, premda se na terenu tvarno očituju, i to ne samo na banovinskoj bojišnici, nego na svim bojištima, odnosno cjelokupnu hrvatskom ratištu, upravo te čudesne, mladenačke, zanosne i drgovoljačke 1991. godine, kad je protiv agresije i ponižavanja nacije tek s krunicom oko vrata i velikim srcem ustala mladost ovoga naroda.

Zapravo Domovinski rat je neiscrpno vrelo nadahnuća. Njegovu sudbinu dijele izravni, ali i neizravni protagonisti, a svaka pojedinačna sudbina opet je jedan novi, premda uglavnom neispisani, životni roman svakoga pojedinca.

Veličinu Jozingovih zapisa treba tražiti upravo u isječcima sudbina koje je zapisao, spasivši ih tako od zaborava i naše zlokobne tišine. Zato glavni junak ove knjige – Deda – kao da poručuje: ako i svu budu šutjeli, ja ću govoriti! Slično, kao i kad na početku romana zaključuje kako više, premda je već u godinama, a djeca su mu na ratištu, ne može doma slušati vijesti pa vlastitim naoružanjem i prometalom odluči krenuti kao dragovoljac na bojišnicu.

Sam roman strukturiran je u dva dijela s po više desetaka poglavlja u svakomu, nu to je više tehnička strana auktorove kronike, koju je gotovo samostalnim pričama nanizao u obliku grozda, čije dozrijevajuće bobice urastaju na stožerni Dedin lik, kroz kojeg naravno progovara svemoćni pripovjedač. Deda je zapravo kontrapunkt zelenoj, neiskusnoj i gotovo nenaoružanoj hrvatskoj mladosti, koji iskustvom i svojim specijalnim oružjem, osim želje za slobodom, nesigurno, ali znalački kroči i u njezin prostor. Zato je Dedin lik i najcjelovitiji. On jest u akciji, izviđa, motri i ratuje, ali i razmišlja, obrazlaže, dvoji i odlučuje. To se pak na stilskoj razini manifestira u obliku kraćih ili duljih monologa, reminiscencija ili pak toliko nevinim lirskim pasažima Banovine u toj našoj krvavoj i ratnoj stvarnosti.

U pripovjedačkom smislu uvodna poglavlja prvoga dijela romana, za razliku od prevladavajućega pučkog pa i tradicionalnog narativa, naginju modernističkom pripovijedanju.

Pripovjedaču će i lik Dede ili kojega upućenijeg vojnika poslužiti da u trenutcima između dvaju okršaja obrazloži povijesnu utemeljenost hrvatskoga otpora, što u romanu figurira i kao kraći povijesni esej, koji svojim pripovjedačkim oblikom podsjeća na već spomenuto usmeno prenošenje predaje, oko ognjišta, okupljenim znatiželjnicima. Posebno je ovako uspjela priča ona o Križnom putu i povratku hrvatskih zarobljenika u kolonama smrti te u nju umetnuta pripovijest o mršavoj i poludivljoj krmači, koja se nije htjela predati, željeznim kukama naoružanim četnicima, koji su u poraću tijekom noći kretali u pljačkaške pohode po slavonskim selima.

Auktor je stilski pa i psihološki uspio profilirati likove njihovim mjesnim govornim idiomima, ali i glavnim elementima naših mentaliteta, što romanu daje općehrvatski značaj, a Domovinski rat otkriva u svoj njegovoj integralnoj i nacionalnoj raskoši pa su likovi Bosanca, Đinksa, Hosa, Jure, Drageca, Štefa Međimurca, Laude ili pak skupine Trnjana zapravo slike hrvatskih ratnika od Vukovara do Dubrovnika.

U ovoj kronici, odnosno zgodama i nezgodama s banovinske bojišnice, mire se suprotnosti iz kojih niče posebna kakvoća, a opet su najbolje ocrtane u oprekama Dede i dječaka Petra, koji je samo čudom preživio pokolj vlastite obitelji i sumještana. Iz mnoštva malih sličica vrijedi izdvojiti i priču o Hosu, koji je s dijagnozom zloćudne bolesti završio na bojištu. U pozadini lažne dijagnoze stajala je skupina tajanstvenih liječnika, koja je od imućnijih pacijenata vješto izvlačila novac. Slika je to društva u kojem opskurne i tajne skupine imaju pozamašnu moć na usmjeravanje njegova života. Deda je naravno svojim iskustvom i čudotvornim kapima oživio mladića, kojeg je auktor tijekom romana kasnije izgradio u lik iznimno hrabra ratnika.

Vrijednost romanu daju i njegovi šaljivi, humoristični elemeti, koje je Jozing posebno ugradio u lik Bosanca, koji je Hercegovac, a riječ je o obrazovanu čovjeku, koji iz naše tada oružane nemoći, vlastitom retorikom ratuje sa Srbima, koji ga ne čuju, ali mu zato na svaku pogrdnu riječ odgovaraju granatama.

Glavni sloj romana „Mrtvi se ne vraćaju“ jest obrana jednoga dijela Banovine od srpskih napadaja, ali žive slike pojedinih likova i njihove sudbine nadilaze običnost jedne ratne kronike pa će Jozingovi ratni zapisi, ne samo kao dio naše nacionalne i pojedinačne mladosti, nego i kao literarno preživjeli pripovjedački oblik ispunjavati svoju primarnu zadaću i onda kad budućim nekim našim pokoljenjima izblijedi sjećanje na rat.

Mate Kovačević