Ustrojavanje nove srbijanske vlasti moglo bi potresti i temelje same Republike Hrvatske, koja je zakonski, izbornim pravom, već stvorila povlaštenu srpsku manjinu, a ona će se, kad gospodarski ojača, posve prirodno vratiti svojim zahtjevima za približavanje Srbiji. Kako je to približavanje išlo tijekom devedesetih godina, nekima očito još uvijek nije poznato.

Izbor četničkoga vojvode Tomislava Nikolića za srbijanskoga predsjednika nije pokazao samo većinsko raspoloženje u duhovno-političkom stanju srpske nacije, nego i čvrstu ukorijenjenost srbijanske političke strategije u stoljetnoj ekspanziji na susjedne narode i države, što se dodatno potvrdilo i izborom Miloševićeva nasljednika Ivice Dačića za predsjednika srbijanske vlade. Nu srbijanska strategija se u bitnom nije promijenila, jer su je ostvarivali, doduše na različite načine, i bivši predsjednik Boris Tadića kao što u njezinu realizaciju kreće i sadašnje, novo političko vodstvo.  Razlika je jedino u tomu, što su hrvatski političari u zadnjem desetljeću vjerovali Tadićevoj politici dok su prema Nikoliću i Dačiću nešto suzdržanije u očitovanju svoje blagonaklonosti.

No kako nema nikakve razlike u ciljevima srbijanske politike, koju može predstavljati danas Nikolić, a već sutra netko drugi, tako nema razlika, osim naravno međusobnih suparništava, ni među različitim političkim predstavnicima srpske manjine u Hrvatskoj. Na Nikolićevu predsjedničku inauguraciju nije bio pozvan Milorad Pupovac, nu zato je njegov politički suparnik Veljko Džakula predstavljalo politiku srpske manjine. Zato se u hrvatskoj javnosti pokušalo isticanjem beogradske odbijenice pozvati Hrvate da snažnije podupru velikosrpsku politiku Milorada Pupovca, koji je ucijenjenoj vladi Ive Sanadera gotovo cijelo desetljeće uvjetovao rafiniranu izgradnju infrastrukture za uspostavu budućih granica velike Srbije.

Ne treba ni spominjati kako su zahvaljujući toj politici smanjena izborna prava hrvatskim državljanima izvan Republike Hrvatske, dakle, iseljenim Hrvatima, a na račun njihova ukidanja, višestruko podignuta prava pripadnicima srpske manjine pa sada glas jednoga manjinskog Srbina iz Hrvatske vrijedi kao dva i pol hrvatska glasa. Pupovac je gotovo uspio uspostaviti i srpsku teritorijalnu autonomiju u Hrvatskoj, što nije bilo ništa drugo nego oživljavanje okupacijske tvorevine, srpske krajine, koju ništa manje i danas pokušavaju uspostaviti Pupovčevi pristaše inzistiranjem na dvojnoj suverenosti Republike Hrvatske. Pupovac se pritiskom na svoga koalicijskog partnera pobrinuo i za urušavanje gospodarske stabilnosti Republike Hrvatske prisiljavajući vladu na povratak tzv. stanarskih prava Srbima, koji su se tijekom agresije na Hrvatsku priključili napadačima. Izgradnjom pak i obnovom preko 36 tisuća kuća Srbima na bivšim zaposjednutim područjima utrošena su sredstva, koja sadašnja vlada u proračun mora namicati smanjivanjem plaća liječnicima, učiteljima, kulturnim djelatnicima i cjelokupnoj javnoj upravi.

Da ta politička groteska, ali samo u hrvatskom slučaju, bude još veća, pobrinuli su se srpski optanti, kojima su novoizgrađene i obnovljene kuće poslužile kao trgovačka roba, koju mogu višestruko naplatiti od hrvatske države. Jedan dio obnovljenih, a još uvijek neprodanih kuća, koje zjape prazne i u koje se nitko nije vratio, a država ih o proračunskom trošku priključila na komunalne mreže, stvara višegodišnje gubitke mjesnoj upravi, ali i komunalnim i javnim poduzećima. Naime, vlasnici kuća ne žele, kako to svi hrvatski državljani čine, plaćati nikakve komunalne pristojbe pa kad je Državno odvjetništvo radi neplaćanja podignulo tužbu protiv 150 vlasnika nerabljenih kuća, u igru oko zaštite srpskoga iscjeđivanja hrvatskih poreznih platiša gurnut je Veljko Džakula, kao Nikolićev igrač u procesu zaštite već dobivenih i priskrbljivanja novih povlastica srpskim optantima. Kako bi zaobišli pozitivne zakonske propise Republike Hrvatske, a punjenje državnoga proračuna doveli u pitanje te prisilili vladu na još znatnije smanjivanje plaća u javnim službama, Džakula je sa zagrebačkim filozofom Žarkom Puhovskim pokušao prisiliti glavnoga državnog odvjetnika Mladena Bajića da zaobiđe hrvatske zakonske propise i Srbima, koji trguju novoizgrađenim kućama, omogući i daljnju uporabu besplatnih komunalnih priključaka, struje, vode i plina. U protivnom, kako je to drsko zaprijetio Džakula, on će od Hrvatske vlade traži da Srbima povratnicima osigura životne uvjete, što znači da im omogući, samo zato što su Srbi, zapošljavanja na području izgrađenih i obnovljenih kuća ili pak da im vlada u obliku isplata daje mjesečnu pristojbu od koje bi oni u svojim novim kućama mogli pristojno živjeti.

Posao i zapošljavanje su ekonomske kategorije jer su na područjima od posebne državne skrbi, ali sad u financijskoj krizi i u ostalim gradovima, jednako nezaposleni Hrvati kao i drugi hrvatski državljani, pa bi novo izdvajanje sredstava iz državnoga proračuna za Srbe koji još nisu uspjeli prodati svoje obnovljene kuće bio dodatni teret za ionako osiromašeno hrvatsko radništvo. Ustrojavanje nove srbijanske vlasti moglo bi potresti i temelje same Republike Hrvatske, koja je zakonski, izbornim pravom, već stvorila povlaštenu srpsku manjinu, a ona će se, kad gospodarski ojača, posve prirodno vratiti svojim zahtjevima za približavanje Srbiji. Kako je to približavanje išlo tijekom devedesetih godina, nekima očito još uvijek nije poznato.

Mate Kovačević