Ne treba uopće zavidjeti Jadranki Kosor, čija se Vlada našla na udaru građana, guvernera HNB i predsjedničkih dvora. Svakako su najneugodniji ulični demonstranti. Prosvjeduju seljaci zbog neisplaćenih poticaja, studenti zbog upisa, radnici koji ostaju bez posla ili bez plaće, uvrijeđeni branitelji zbog progona njihovih suboraca, vjernici zbog «krščćanofobije», a prosvjedima zbog plaća prijete i učitelji.

S prvim toplim proljetnim danima na ulicama će se pojaviti i povorke homoseksualca, a navodno se sprema svoj bunt izraziti i sve veća masa prevarenih muževa. Iako, naime, efekt  socijalne zaraze nije isključen, ostaje tvrdokorna činjenica da je nezadovoljstvo naroda, kumulirano godinama, duboko i široko.

U trostrukom okruženju

Vlada ne može izbjeći odgovornost, ali valja upozoriti na nekoliko okolnosti koje je donekle opravdavaju. Ljudi dižu uzbunu tek onda kad vatra dogori do njihove kuće. Prosvjeduje se zbog kamata, a nije se prosvjedovalo protiv prodaje banaka, prosvjeduje se kad dugove treba vraćati, a nije se dizao glas kad su se oni uzimali, prosvjeduju se kad se dobiju otkazi, a nije se prosvjedovalo kad su se firme poklanjale raznim mešetarima, itd.

U našem je mentalitetu naširoko prisutna sklonost okrivljivati neke druge za naše probleme. Malo će se tko kenedijevski upitati što smo mi učinili za državu, umjesto što je ona učinila za nas.

Postoji i iluzija kako u proračunu ima novaca, samo eto ne daju nam ga oni koji drže vreću. Osobno Jadranki Kosor se može prigovarati da ju je na ovo mjesto instalirao Ivo Sanader te da prema tome nema potreban legitimitet, može se misliti i da nam na mjestu premijera treba neka kompetentnija politička ličnost, ali joj se ne može osporiti da je upravo njezinim dolaskom otvorena borba protiv korupcije, koja je zemlju i vodeću stranku moralno, politički i materijalno opustošila.

Prosvjednike je, čuvajući svoj ugled i, u stilu svog prethodnika, glumeći potpunu nedužnost, podržao i sam predsjednik Ivo Josipović. U petak su njegovim uredom cijeli dan defilirali predstavnici političkih stranaka, pri čemu je premijerka bila samo jedna od njih, čime je htio dati do znanja kako je on centar političke moći, dok je Vlada gurnuta u drugi plan.

Snažan odjek imala je i odluka Željka  Rohatinskog da oslobodi 6, 3 milijarde kuna bankama, tobože radi poticanja industrije i turizma i to bez konzultacija s Vladom. Ozbiljni ekonomisti sumnjaju u ekonomske učinke ovoga poteza. On će, naime, biti ponajprije pomoć velikim stranim bankama, koje ni ne pomišljaju na smanjenje kamata, mogao bi utjecati na stabilnost kune, što je interes uvoznika robe i novca, određenu korist mogli bi izvući veliki sustavi poput Agrocora, Adrisa ili Atlantic grupe, a najmanje će doprinijet prestrukturiranju gospodarstva i novim razvojnim programima.

Uostalom, Hrvatskoj više nedostaju programi, nego novac. Ovaj potez guvernera koji predstavlja od hrvatske države, ali ne i od međunarodnih financijskih institucija nezavisnu monetarnu vlast, imat će, ako ne politički ili ekonomski, a ono svakako psihološki efekt, koji se može definirati kao daljnje slabljenje povjerenja u Vladu.

Izbori i referendum istovremeno

Iako sam, doduše neuvjerljivo, odbacuje mogućnost svog političkog angažmana, oko guvernera HNB stvorena je već atmosfera budećeg šef Vlade i čovjeka koji jedini može izvući zemlju iz krize.

Prva je vijest osvanula početkom godine, vijest da su zajedno ručali, a novinar ih je sasvim slučajno zatekao, neizbježni filozof Žarko Puhovski, odvjetnik Marijan Hanžeković, ravnateljica Instituta Ruđer Bošković Danica Ramljak i svećenik fra Ilija Živković. Naizgled heterogeno društvo razgovaralo je upravo o mogućoj kandidaturi Rohatinskog na predstojećim izborima.

O spomenutom fratru, voditelju Katoličke misije u SAD-u i suradniku Glasa Amerike, novinar je napisao kako se radi o najobrazovanijem i najsvestranijem našem svećeniku te osobnom prijatelji bivšeg američkog potpredsjednika Joea Bidena, što bi cijeloj priči trebalo dati na snazi.

Rohatinski je u međuvremenu u brojnim anketama promoviran kao najbolje rješenja, kao osoba kojoj se najaviše vjeruje i koja može spasiti državu i privredu, ukratko kao as iz rukava.

Njegov najnoviji potez predstavljen je kao da on daje novac iz svoga džepa. Jedini je izgleda problem što još nije pronađena stranka ili skupina stranaka, osim slabašnog HSLS-a,  koja bi ga mogla izvjesiti na svoju zastavu.

Na žalost, ljudi su u teškim prilikama skloni tražiti Pedra, ali i izbavitelja. Prvo je uvijek nepravedno, drugo iluzorno. Hrvatsku može spasiti samo nacionalni konsenzus, drugačija filozofija razvoja, drugačije pozicioniranje zemlje u međunarodnim odnosnima, veće poštovanje sebe i tim stručnjaka po uzoru na Rooseveltov «trust mozgova» iz tridesetih.

Jadranka Kosor okružena s tri strane izlaz vidi u onoj četvrtoj, u EU, ali mutna je ta perspektiva. Ono što ona može i što treba sada učiniti, barem radi smirivanja tenzija, doista je određivanje datuma izbora negdje u listopadu, ne čekajući završetak pregovora s EU.

Jer, ako se ne završe do konca lipnja tko zna kad će se završiti. Sam referendum o ulasku ne bi trebao biti ni prije ni poslije izbora, o čemu se natežu vlast i opozicija, svi računajući na vlastite prednosti, već na sam njihov dan.

Bili bi manji troškovi, kvalificiranije biračko tijelo za odluku o putu prema europskim integracijama, a nova vlast bi imala jasniju sliku što joj je činiti.

Josip Jović / Izravno.com