U napetom smo iščekivanju haške presude našim generalima kako bi se zaokružila jedna cjelina u novijoj povijesti hrvatskog naroda.Ta presuda jest jedna od onih koje bi trebale bitno ujediniti ili rascjepkati i ovako isparcijalizirani narod.I tako se uhvatimo u koštac s raznim raspravama od obiteljskih stolova do ozbiljnih političkih i intelektualnih krugova na temu kako će završiti kompleksni proces nizozemskog suda (ne)pravde..

Promatrajući iz retrospektive nikada nismo zauzimali zavidan položaj. Od Pacta convente do ovog ljeta Gospodnjeg. Odupirali smo se raznim mehanizmima putem raznih kongresa, panslavizmom tražeći bolji položaj u hegemonističkom imperijalizmu u one dane,preko proljećara 70-ih i danas uličnim prosvjedima. Uvijek svjesni svoga nismo dopustili gašenje žeravice i temelja svoga roda, koliko god je teško bilo,ali kao da smo prokleti pa nam na putu uvijek stoje veleizdajice u vlastitim redovima.Jedan dio krivnje mogu prebaciti i na položaj i sudbinu malih naroda koji uvijek ovise o nadmoćnim državama jer čitav taj sustav egzistira poput ljudskog organizma-s međuovisnim organima i dijelovima. Dovoljno se prisjetiti Hrvata kao svemoćnih ratnika,kako su nam milozvučno tepali Mađari u vrijeme ratova,a čim se sklopi primirje, opet postajemo životno nesposoban narod koji treba nestati u svjetskoj oluji jer onakav kakav želi biti-slobodan, ruši zamišljenu koncepciju imperija.

Nevoljko ugurani u prvu i drugu Jugoslaviju za čiji postanak postoje oprečna mišljenja,od produkta svjetske politike do težnje hrvatskih Srba,hrvatski je narod nosio težak teret na svojim leđima,često u strahu za vlastiti život u slučaju da glasno vikne nešto što započinje sa hrv.Hegel ističe kako čovjek nije kadra ništa naučiti iz svoje prošlosti pa tako ni Hrvati. Domogavši se neovisne nam države,domogli smo se i lopovskog inženjeringa, a taj grijeh nećemo pripisati ni Englezima ni Nijemcima već gore spomenutim izdajnicima u vlastitim nam redovima,Hrvatima nažalost.Stajališta ondašnje hrvatske politike nisu bila usmjerena generalnom pročišćenju društva koje i danas pati od .Naše društvo ne posjeduje jasnu viziju što i kako činiti pa tako izmanipulirano i izgubljeno,letargično i marginalizirano i ne zna jasno i glasno reći za što se bori. Osim što se vode oštre polemike ima li Europska unija alternativu, još nisu nestali snovi o obnovi socijalističke države.U sredini ove dvije krajnosti stoji nacionalna država kojoj gori vatra pod nogama od neprestane borbe sa raznim sustavima.

Izolacija je termin koji se u zadnje vrijeme najčešće veže uz prvog predsjednika Tuđmana,a ako pratite političku i društvenu scenu Bosne i Hercegovine,stvara se zaključak o najuvjerljivijoj izolaciji koju podnose,naravno,Hrvati. Teško je biti Hrvat u dvoentitetskoj državi, federaciji,protektoratu,kako god. Zemlji u kojoj jača probosanska politika i bosansko-hercegovačko građanstvo, gdje se nameće izmišljeni jezik,guši hrvatstvo,Hrvate pretvara u manjinu. Živjeti u zemlji tri jezika,tri naroda,društvu etničke mržnje, bez političke kulture i socijalnog prosperiteta,znači živjeti u zemlji kojoj tek predstoji izgrađivanje društva. A hrvatski se mediji prikloniše bošnjačkoj politici dugogodišnjom šutnjom i cenzurom.

Ugurani u balkansku kuću grijeha, bosonogi hodamo bačvom baruta iznad koje vijore razne ideologije i demagogije koje nas stavljaju u težak položaj.

I nije lako živjeti s nepravdom koju nam nanose međunarodni faktori i sa spoznajom da smo mi taj narod koji je birao mesare koji nas danas prodaju, zatvaraju, zaboravljaju, ponižavaju, izgladnjuju,obmanjuju. Još je gore što nacija ne očekuju bolju budućnost što je sjajna prilika za neprijatelje države.

Hrvatska je kao i druge države umrežena u svjetske vlade i institucije koje,doduše,sve veći broj Hrvata promatra s dozom skepticizma i gorčine,pa ću kao malu digresiju spomenuti i parole na zagrebačkim prosvjedima za koje Vesna Pusić tvrdi da ih nije vidjela. Suočavanje s lažnim demokratima je započelo, kraj nam preostaje vidjeti.Nijedan razvoj događaja ne smijemo smatrati čimbenikom slučajnosti,strukturu promjena treba razgrađivati.

I zato je ovaj članak zgodno završiti Matoševim stihom: "Moli se sinko,nad nama pletu neke čudne niti,hrvat je opet tako teško biti."

Autor: Ivana Leko