Prateći posljednja događanja u proključaloj političkoj atmosferi oko BiH, koja su jučerašnjim protuzakonitim izborom federalnih vlasti otvoreno krenula s onu stranu zakona, na trenutak se sjetih jedne stare reklame za kolonjsku vodu čije je emitiranje započelo prije skoro četvrt stoljeća.

Radilo se naime o nekakvom srbijanskom proizvodu, znakovitog imena „VOŽD“, čijim je sloganom „VOŽD JE STIGAO“ redovito prekidano emitiranje središnjeg dnevnika tadašnje beogradske televizije ali i većine najgledanijih emisija u programskoj shemi tadašnje JRT.

Slijed događaja i pojava Slobodana Miloševića ubrzo mi je pomogao u iznalaženju zaključka o stvarnoj poruci tog marketinškog slogana.

Slobodan Milošević, od čijeg su političkog uspona puno očekivali određeni političko-intelektualni krugovi ne samo Srbiji nego i u međunarodnim krugovima, ubrzo je i praktično pokazao kojim putem želi ići. U početnoj fazi suspendirao je ustave Kosova, Vojvodine i Crne Gore i na ključna mjesta postavio sebi odane ljude. Negirajući u potpunosti bilo kakvu političku  volju kosovskih Albanaca, Crnogoraca, vojvođanskih Mađara i Hrvata, Milošević je, ogrnut u plašt socijalizma i borbe za navodno očuvanje Jugoslavije, zapravo stvarao povoljne uvjete za realiziranje velikosrpskog strateškog cilja - okupacije Hrvatske, BiH i Makedonije.

Potpuno isti put je i onaj kojim već desetak godina kroči i velikobošnjački lider Zlatko Lagumdžija. Ogrnut također u plašt socijal-demokracije i borbe za opstojnost BiH, Lagumdžija je prije više od deset godina krenuo u sličnu avanturu. Potporu Lagumdžiji daju bošnjački političko-intelektualni krugovi i Federalna televizija koja koristi svaku prigodu u promoviranju novog „vožda“, po istom onom scenariju kako je to prije četvrt stoljeća činila i beogradska dalekovidnica.

Uz rečeno, također je puno toga znakovito i u sferi međunarodnih odnosa.  Tiha potpora Zlatku Lagumdžiji dolazi naime iz istih onih krugova u zapadnom i arapskom svijetu, koji su svojevremeno nesebično podržali i početni uzlet Slobodana Miloševića i njegovih sljedbenika.

Ono što je koncem osamdesetih godina Milošević učinio na Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori, Lagumdžija je u Federaciji BiH dijelom proveo u djelo prije jednog desetljeća. Tada je naime uz posredovanje Ureda visokog predstavnika, te američkog i britanskog veleposlanstva u Sarajevu, stvorena tzv. Alijansa za promjene. Tadašnja vlast, na čelu sa Lagumdžijom, prigodno okićena sa Ivakovićima-Lijanovićima i Krešimirom Zubakom, ostala je zapamćena samo po jednom svom potezu. Riječ je naime o izmjeni ustava Federacije BiH kojom je narušeno pravilo pariteta između Bošnjaka  i Hrvata u Zastupničkom domu, čime je ovo zakonodavno tijelo pretvoreno u glavni bošnjački instrumentarij za provođenje majorizacije nad manjinskim Hrvatima.

Nakon toga, političkim predstavnicima hrvatskog naroda ostala je na raspolaganju samo zaštita kroz Dom naroda, gdje su kroz primjenu instituta vitalnog nacionalnog interesa imali prigodu dijelom ispraviti štetu od odluka nametnutih od strane bošnjačke većine u Zastupničkom domu Federacije BiH. Međutim, primjena tog ustavom zajamčenog instituta nije mogla biti konzumirana u potpunosti.

Prvo, zbog činjenice što su sve odluke koje su hrvatski predstavnici stopirali, pozivajući se na institut „vitalnog nacionalnog interesa“  u Domu naroda morale ići na  Ustavni sud, u kome su Bošnjaci i predstavnici međunarodne zajedničkim snagama  preglasavali hrvatske zahtjeve.

Drugo, zbog činjenice da je pozivanje na institut „vitalnog nacionalnog interesa“ uglavnom u javnosti proglašavano kao navodna smetnja reformskim procesima na putu BiH prema zapadnoeuropskim integracijama, što je imalo za cilj potkopavanje ugleda hrvatskih političara u međunarodnim okvirima.

Velikobošnjački proces u koji je Zlatko Lagumdžija ovaj put opet krenuo s „hrvatskim cvijećem“ poput Ivankovića-Lijanovića i Zvonke Jurišića umnogome podsjeća na drugi dio Miloševićevog plana, odnosno na otvorenu agresiju na Hrvatsku i BiH.

Cilj najnovije političke agresije novog „VOŽDA“ je ovaj put Dom naroda. Vođen očitom željom za ukidanjem instituta „vitalnog nacionalnog interesa“ u Domu naroda, koju želi provesti uz pomoć profesionalnih Hrvata u vlastitoj stranci, Lijanovićevih zastupnika izabranih bošnjačkim glasovima, i „pravaša“ Zvonke Jurišića, koji se zbog straha od kaznenih prijava na sve načine želi domoći vlasti, Lagumdžija otvoreno želi provesti one ciljeve koje bošnjačko vodstvo na čelu sa Alijom Izetbegovićem nije uspjelo provesti tijekom ratnog vihora.

Ukoliko bi došlo do priznavanja na neustavan način „aklepane“ vlasti onda hrvatskom narodu u BiH izbori u budućnosti više nisu niti potrebni. U tom slučaju Federacija BiH je ekskluzivni bošnjački entitet s potpunom dominacijom većinskog naroda i može se krenuti u proces gašenje deset županija, kako su to Zlatko Lagumdžija i određeni britanski analitičari govoreći o ustavnim promjenama u BiH već ranije najavljivali.

Međutim, postoji nekoliko načina da se ovaj pakleni naum onemogući. Prvi je ustrajavanje na zakonitosti, gdje su Lagumdžija i njegovi saveznici već načinili pogibeljnu pogrešku. Sazivajući sjednicu Doma naroda bez izaslanika iz tri županije i bez prethodnog verificiranja zastupničkih  mandata od strane Središnjeg izbornog povjerenstva (SIP), Lagumdžija  i njegovi velikobošnjački „platformaši“ grubo su prekršili Ustav FBiH, Poslovnik o radu Doma naroda te čitav niz zakona.

Ukoliko će Središnje izborno povjerenstvo, Ustavni sud ali i međunarodna zajednica tolerirati ovako bezakonje onda se otvorila pandorina kutija iz koje mogu izaći svakojaka rješenja.

Jedno od tih rješenja svakako je potpuna opstrukcija formiranja vlasti na državnoj razini i otvaranje puta ka novim izborima, na čemu sve otvorenije insistiraju Dragan Čović i Božo Ljubić, a kako se čini potporu u tome imaju i od Milorada Dodika i vodstva Republike Srpske.

Drugi oblik je udruživanje hrvatskih županija i općina u  zasebno administrativno-upravno tijelo sa jednim parlamentom, vladom i vlastitim pravosudnim aparatom i slijed aktivnosti prema stvaranju hrvatske federalne jedinice.

Naravno, mnogi će na ovo posljednje reći kako je protivno važećim propisima. Dijelom se mogu složiti s tim ali i naglasiti kako je to potpuno legitimna i legalna politička opcija koja vodi ustavnim promjenama.  Dapače, kao takva puno je legalnija i legitimnija od poteza koje posljednjih mjeseci vuče Zlatko Lagumdžija.

Naravno, Lagumdžijin odgovor na ovako postavljen redoslijed stvari bit će scenarij identičan Miloševićem – scenarij prijetnji, sudskih procesa i pokušaja novih uhićenja.

Bilo kako bilo, BiH je na onom istom raskrižju na kakvom je prije dva desetljeća bila  Jugoslavija. Hrvatski narod u BiH je opet u sličnoj situaciji. Ranije je bio prinuđen braniti se od Miloševićevih a danas Lagumdžijinih nasrtaja!

Na koncu, potrebno je kazati koju i o mogućnostima raspleta.

Čini se vrlo izvjesnim kako puno toga ovisi o globalnim nego o domaćim igračima. Kao što su ranije Miloševića gurali u neizvjesnu velikosrpsku avanturu, tako danas sve otvorenije guraju Zlatka Lagumdžiju u vrlo neizvjesnu velikobošnjačku avanturu.

Prva je koliko znamo završila slomom Jugoslavije i ne teko briljantnim odlaskom Slobodana Miloševića sa dnevno političke scene. Je li i Zlatku Lagumdžiji namijenjena slična uloga pokazat će skori razvoj događaja.

Zbog svega rečenog sve sam skloniji vjerovanju kako daytonska BiH ne ide prema novim izborima, koji bi u ovakvoj situaciji bili jedino logično rješenje. Za dvoentitetski BiH i njena tri konstitutivna naroda očito je rezerviran put ka  kontroliranom raspadu i istom takvom razdruživanju, bez obzira na činjenicu što to nitko ne želi javno potvrditi.

Ilija Zovko