Tužno je ovih dana u Herceg Bosni. Ma nije to zbog korizme, hrvatski narod itekako dobro zna trapiti se i biti priseban. A i nisu mu potonule lađe. Jednostavno se radi o tome da je tzv. Međunarodna zajednica, odnosno određene zavojevačke države i sile u njoj, napala, oni kažu nepostojeću, Herceg Bosnu zajedno s onima iz raznih naroda koji su naučili na sluganski mentalitet.

Predvodnik je opet, a tko bi drugi bio, Socijalistička demokratska partija (SDP). Naučili su oni na to, još tamo od onih vremena dok su se divili Marksu, Lenjinu, Staljinu, Titu i drugim komunističkim svecima što pobiše najmanje 150 milijuna ljudi. Sada se, kao, dive nekima drugima, uhvatili se ruku pod ruku s globalizmom i htjeli bi da za početak hrvatskom narodu odzvoni zvono. Kasnije bi i drugi došli na red. Ali narod, kao uvijek buntovan, ne da se, i eto ti poteškoća.

Pajdaši ne odustaju, a ne odustaje ni Herceg Bosna, pa se prosvjedi naozbilj počeše valjati našim ulicama. Traži se jednakopravnost s drugim narodima u zemlji što se naziva BiH, poštivanje Ustava te zemlje kojeg tzv. Međunarodna zajednica još nije dala prevesti na službene jezike hrvatski, srpski i bošnjački (valjda čeka povratak srpsko-hrvatskog), poštivanje ustava tzv. Federacije ili jednog od dijela BiH koju podijeli tzv. Međunarodna zajednica, a sudi skupinu Hrvata zbog toga, jednostavno traže se zajamčena ljudska prava. Unatoč opravdanosti i logici ovakvih zahtjeva mutikaše svih vrsta uporno tupe nešto drugo. Tako američki veleposlanik Patrick Moon govori da bi ustrojavanje trećeg entiteta u BiH bio korak nazad. Vjerujem mu, ali korak nazad u ostvarivanju sebičnih probitaka koje zastupa. Demokracija bi, pak, bila na dobitku. Njegovo stajalište prisnaži i napredklija don Franjo Topić. Reče da su Hrvati ugroženi koliko i ostali. Što se može, čovjek se uživio u prava Hrvata po Sarajevu, Tuzli, istočnom Mostaru i drugim nekim gradovima u tzv. Federaciji koja su tako procvjetala kao cvijeće kad ga oprlji mraz. Izjavljuje nešto i fra Luka Markešić, ali više voli slaviti, iako mu se društvance na čijem je čelu, tzv. Hrvatsko narodno vijeće (HNV), nezaustavljivo osipa. Objaviše da mu Grad Sarajevo dodjeljuje Šestoaprilsku nagradu. Nisam čuo da ju je odbio, ali jesam čuo komentare ono nešto Hrvata što ih je ostalo u Sarajevu i po Bosni. Bolje da ih ne prepričavam. I tako sve ide po logici, poput statuta grada Mostara. Doleti Britanac Paddy Ashdown, negdašnji stručnjak za utjerivanje straha katolicima u Sjevernoj Irskoj, svečano ga obznani i odleti. Već sedam godina koprcamo se u njegovim otrovnim nitima. Naravno da ga nije nametnuo nigdje drugdje, niti on niti oni iza njega. Posebne mjere vrijede samo za Hrvate. Opet demokracija na djelu.

A da sve ne će ići onako kako su pajdaši zamislili, rekoše i hrvatski logoraši, njih preko 2.000. Podniješe pojedinačne tužbe protiv onih koji su nad njima u logorima diljem BiH provodili nasilje. Odlučiše boriti se za svoja prava unatoč svima onima koji bi ih u tome htjeli smesti i obeshrabriti.

Znam da nisam spomenuo hrvatske političare u svemu ovome. Ima ih na obje strane ovih događanja. Zna se koje cijenim, one samo što se bore za probitke svoga naroda, a ne ni za kakve osobne. Dani pred nama pokazat će tko su oni, iako ih ima koji su to već pokazali. Ali dopustimo da i drugi dođu pameti, ako već nije kasno. Oni iz komunističkih redova očito nisu. Ovih dana izjaviše da ozbiljno namjeravaju podnijeti krivičnu prijavu protiv predsjednice Središnjeg izbornog povjerenstva (SIP) Irene Hadžiabdić. Navodno je ozbiljno zlorabila svoj položaj i kršila postojeće zakonske propise. Međutim, radilo se o tome da nije pristajala uz njihovo kršenje raznoraznih zakona samo da bi se dočepali vlasti.

Kolikogod sve ovo bilo mučno i nepotrebno, hrvatski puk, ako tako odluči, ne će biti pobijeđen. Njemu zvono zvoni samo kad to sam odluči, kao i svakom drugom narodu. Pojedinci, pokvarene politike u zemlji i inozemstvu, prolaze, on ostaje. Njegova je povijest duga tisućama godina, a ne tek bijedni, čak i manje od toga, ljudski vijek.

Zbog čega onda trzavice, umjesto razgovora o što boljem zajedničkom životu bez skrivenih namjera? Možda je razlog u nesretnom Zapadnom Balkanu, jugosferi i sličnim britanskim umotvorinama. Predsjednik hrvatske države, on voli reći republike, Ivo Josipović i predsjednik Srbije, čini mi se više države nego republike, Boris Tadić pohrliše jedan drugom u zagrljaj. Još samo da dođe netko iz BiH, tko bi drugi neko kakav komunist, i jezgra budućih zloslutnih tvorevina je tu.

Studenti Sveučilišta u Mostaru, budući politolozi, intelektualci, puk, dignuše svoj glas. Dok bude odjekivao, nema zime za Herceg Bosnu. Kad prestane, zazvonit će zvono i njihovom naraštaju bit će kasno. Sada zvoni onima drugima.

Miljenko Stojić