Vojne operacije na tlu austrijske i slovenske Koruške (Koroška), koje su trajale skoro do kraja svibnja 1945., dakle skoro tri tjedna nakon kapitulacije Hitlerove Njemačke, te pokolji u kojima su pali kao žrtve protukomunistički bjegunci iz Jugoslavije, igraju važnu ulogu u kulturi pamćenja mladih, samostalnih država Hrvatske i Slovenije.


U socijalističkoj jugoslavenskoj spomeničkoj kulturi ovi su događaji bili poznati kao „konačni okršaji sa opkoljenima“, „završne vojne operacije“ ili „Veliki finale u Koruškoj“. Činjenica, da su protukomunistički bjegunci bili žrtve partizanskoga nasilja, bila je sa službene strane stalno negirana sve do raspada Jugoslavije. Od 90-tih godina na ovamo u Hrvatskoj i Sloveniji Vetrinjska, odnosno Bleiburška tragedija ili Bleiburški pokolji pojavili su se u novom svjetlu.

U ovoj studiji povjesničar Florian Rulitz dokumentirao je mnogobrojne poricane, zaboravljene, prešućene i do danas krivo prikazivane kao i novo otkrivene  pojedine, grupne i masovne grobove u austrijskoj i slovenskoj Koruškoj, koje treba dovesti u vezu sa partizanskim nasiljem smještenim između „osvete i revolucijskog pravosuđa“ u svibnju 1945.

Povjesničar Florian Thomas Rulitz, autor knjige „Die Tragödie von Bleiburg und Viktring“, izašle na hrvatskom jeziku pod naslovom „Bleiburška i Vetrinjska tragedija, Zagreb 2012, bavi se istraživanja zločina jugoslavenskih komunista u svibnju 1945. godine. On je bio u prilici da 2010. i 2011. godine dođe do novih saznanja u korist povijesnih istraživanja, te otkrije u Austriji do tada prikrivena masovna grobišta i politička ubojstva Titovih komunista (OZNA/UDBA).

Tijekom njegova projekta ispitivanja još živih svjedoka partizanskoga nasilja u Koruškoj, Sloveniji i Hrvatskoj u svibnju 1945. nastaje o tome međunarodni dokumentarni film.

Iznimno zanimljive dijelove njegove knjige prenosimo našim čitateljima.

Partizani u „Velikom finalu u Koruškoj“

U svibnju 1945. austrijska Koruška (Kärnten) bila je uz mnoge druge, poraćem uvjetovane probleme, suočena s jednom središnjom zadaćom. Iz straha pred novim komunističkim sustavom u Jugoslaviji, koji su pobjedničke Titove partizanske jedinice Jugoslavenske armije nastojale etablirati terorističkim sredstvima, u Južnu Austriju bile su stigle stotine tisuća civilnih i vojnih bjegunaca najrazličitijih ideoloških i nacionalnih kuloara, prije svega iz Hrvatske i Slovenije, ali također iz Srbije. Pored njemačkih vojnih jedinica u povlačenju, te bjegunaca njemačke manjine (tzv. „volksdojčeri“) tu su bile  i „domaće slavenske“ vojne snage; vojska NDH (HOS Hrvatske oružane snage NDH)  koja se sastojala od hrvatskih domobrana i ustaške vojnice, zatim slovenski domobranci, ruski Kozaci, protukomunistički Dobrovoljački korpus iz Srbije (ruski i srpski dobrovoljci), te samostalno operirajući monarhistički četnici .

Nakon službene kapitulacije Hitlerove Njemačke partizani su još dugo bili aktivni oko grada Trsta, kao i sjeverno od Karavanki u austrijskoj Koruškoj, naime u Austriji do kraja svibnja, odnosno do početka lipnja 1945 . Ciljevi novih vlastodržaca bili su s jedne strane uspostava komunističke Velike Jugoslavije, te s druge strane naglašavanje hrvatskoga i slovenskoga patriotizma:  kod hrvatskih partizana Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP-a)  bilo je to ujedinjenje svih od Italije zauzetih područja (Primorje i Dalmacija) i njihovo ponovno priključenje Hrvatskoj , ili kako je to bilo propagirano u jednoj spomenici slovenskoga partizanskoga pokreta Osvobodilna Fronta (OF), ujedinjenje svih slovenskih govornih područja . Isto tako je potrebno osvrnuti se na masivne jugoslavenske teritorijalne zahtjeve nasuprot Austriji sve do pregovora oko državnog ugovora radi gradišćanskih Hrvata i koruških Slovenaca. Konačno ne samo zbog toga su bile u svibnju 1945. zaposjednute važne strateške točke u dvojezičnim područjima, nego i stoga, što su komunistički Titovi partizani smišljeno sprečavali bijeg protukomunističkih izbjeglica. U socijalističkoj jugoslavenskoj historiografiji i od nje nadahnutoj literaturi ovi događaji u svibnju 1945. prikazuju se kao zadnje borbe sa opkoljenima ili kao Veliki finale u Koruškoj. Pokolji nisu ni djelomično tematizirani .

Nakon raspada Federativne republike Jugoslavije u 90-tim godinama, nazivi iskovani u slovenskim i hrvatskim emigrantskim krugovima „Vetrinjska tragedija“ (Slovenija) i „Bleiburška tragedija“ ili Bleiburški pokolji (Hrvatska) doživjeli su jednu širu javnu rasprostranjenost. Hrvatska spomenička kultura pritom se pokazala aktivnijom, te su događaji komunističke odmazde u svibnju 1945. u Koruškoj, Sloveniji i Hrvatskoj  i u znanstvenoj stručnoj  literaturi uvršteni i nazvani kao Bleiburški pokolji (die Massaker von Bleiburg) ili kao Bleiburška tragedija ili jednostavno Bleiburg .

Veliki dio bjegunaca pred Titovim partizanima, prije svega na prostoru Bleiburg – Griffen,  kao i na cjelokupnom prostoru austrijske Koruške sjeverno od rijeke Drave, među  njima ne samo naoružane njemačke vojne jedinice, bio je nakon kapitulacije Hitlerove Njemačke nenaoružan. Većina protukomunističkih vojničkih postrojbi položila je oružje pod pritiskom ili dobrovoljno  pri dolasku u austrijsku Korušku pred 8. britanskom armijom . Nakon službenog roka kapitulacije od 8. na 9. svibnja 1945. bili su naoružani u prvom redu vojnici na po partizanima kontroliranim područjima južno od Drave na prostoru Ferlach – Gallizien, gdje su  slovenski domobranci i hrvatski ustaše i domobrani kao i srpske četničke postrojbe pokušavali silom oružja izbjeći da budu zarobljeni i da se probiju na sjever k Britancima . Usprkos tome iz izbjegličkih logora sjeverno od Drave Britanci su bjegunce gotovo bez iznimke izručili u Jugoslaviju .

Isto tako i ono stanovništvo Južne Koruške, koje je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata dospjelo između frontova NS-režima i komunistički nastorjenog antifašističkog otpora, proživljavalo je i dalje nesigurna vremena. Osim nejasnog stanja da li će Južna Koruška i dalje ostati kod Austrije ili će biti okupirana od Jugoslavije, bili su prije svega 263 austrijski Korušci izloženi represivnom partizanskom pravosuđu . Južni Karantanci (Korušci) bili su indirektno pogođeni nizom zločina protiv čovječnosti nad bjeguncima iz Jugoslavije. Dok su se partizani očigledno javno ustručavali da većinu Korušaca sa austrijskim državljanstvom likvidiraju na austrijskom teritoriju, dotle nisu naprotiv pokazivali nikakove bojazni da jugoslavenske bjegunce likvidiraju na inozemnom državnom području u Južnoj Austriji.

Pokolje na Bleiburškom polju niječe se zbog austrijsko-jugoslavenske granice koja prolazi sredinom polja

Bez pomoći relevantnih austrijskih i slovenskih izvora sve do pred kratko vrijeme pokušavala je hrvatska antifašistička ljevica uz internacionalnu pomoć striktno zanijekati pokolje nad protukomunističkim Hrvatima na Bleiburškom polju i okolici Bleiburga u Južnoj Koruškoj . Nakon otkrića iz 2010. i ponovno  2011. godine pa sve do danas sakrivenih kao i preimenovanih grobova i masovnih grobnica na području Bleiburga, kako u austrijskom  tako i u slovenskom  dijelu Koruške, koje su bile lokalizirane i potvrđene od mjesnih vlasti kako u austrijskoj  tako i u slovenskoj Koruškoj , gore navedena nijekanja veoma su se smanjila kako u politici Hrvatske tako i u izrazito antifašističko-jugoslavenskoj novijoj literaturi. Ono, što prije svega ne može zanijekati hrvatska ljevica obzirom na najnovije znanstvene spoznaje, jest činjenica, da  su se u strahotama počinjenim nad protukomunističim Hrvatima oko Bleiburga naročito bili istakli partizani unovačeni iz srpskih redova . Pokolji na bleiburškoj poljani i uokolo Bleiburga iz svibnja 1945. u međuvremenu su činjenica potvrđena iz najrazličitijih izvora – čak i austrijska kao i slovenska partizanska literatura više ne šuti o zločinima na bleiburškom polju.


Pa ipak točnu bilancu žrtava ubijenih na prostoru bleiburške poljane uz uvažavanje nacionalnih specifičnosti teško je sastaviti: Ponajprije, jer državna granica između Austrije i Jugoslavije – danas Slovenije, razdvaja bleiburško polje. Nadalje, jer je ne mali broj osoba egzekutiranih od Titovih partizana na austrijskom teritoriju, tijekom njihovog povlačenja bio odvezen natrag u Jugoslaviju. Treće, jer su pedesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u poljima oko Bleiburga i njegovoj okolici (na austrijskom državnom području) nađene kosti bile dijelom prenesene na župna groblja i(li) na vojnička groblja u Völkermarktu i St. Veitu an der Glan. Crni Križ zabilježio je na austrijskoj strani Bleiburškog polja ukupno 24 ubijenih ustaša u masovnim grobovima .

K tomu treba dodati, da prema kako starijim tako i novijim izjavama svjedoka očevidaca, još uvijek jedan dio  pronađenih kostiju žrtava poraća nije bio prijavljen vlastima, već su ih njihovi otkrivači uklonili na svoju ruku . Isto tako da još jedan dio poratnih žrtava leži zatrpan na poljima i u šumama kod Bleiburga. Doduše austrijsko Državno odvjetništvo  dalo je još 2011. pokrenuti istrage u svezi sa ubojstvima na bleiburškoj poljani i novootkrivenim grobovima , no većina onih žrtava, koje su našle smrt na austrijskom dijelu Bleiburškog polja, bio je u toku povlačenja partizana u vremenu od 15. svibnja 1945. odvezen u masovne grobnice na jugoslavenskoj strani u Mežišku dolinu (njem. Mießtal).   Uzevši u obzir gore navedene okolnosti moguće je uz pomoć arhivalija i neposrednih svjedoka sudionika zaključno utvrditi: Nasilno od partizana unovačeni 15-godišnji Johann Neubersch izjavljuje, da su partizani na samoj Bleiburškoj poljani ustrijelili jednu skupinu od 7 do 10 Hrvata zajedno sa njihovim konjima i potom ih zagrnuli u nedalekoj močvari. Među žrtvama bile su navodno žene i djeca . Strašni zločini  zbili su se i na seoskom imanju Ziegler ( tada sjedište i stan partizanskih oficira) [to je kuća i gospodarsko imanje uza samu prugu, nasuprot kapelici na Bleiburgu, op. prev.] kao i na drugim seoskim imanjima u okolici, te na rubu one šume kraj Poljane . U dvorištu seoskog imanja Ziegler-Hof (uz Bleiburško polje) jednomu su ustaškom vojniku oderali živome kožu sa tijela! Mrtva tjelesa ustaša pokazivala su stravična osakaćenja: iskopane oči i odrezana spolovila . Za jedan drugi masovni grob pogubljenih ustaša, udaljen samo nekoliko kilometara od Bleiburga u mjestu Eberndorf egzistira sličan izvještaj: Tamo mrtvi nisu imali noktiju narukama, jer su svima bili pojedinačno iščupani! Ovaj i ovakav postupak bio je češće primjenjivan u očajnim borbama balkanskih naroda protiv Turaka i nazivan je janjičarska rukavica . Naročito srpske partizanske jedinice vodile su prave pravcate „hajke“ za hrvatskim bjeguncima, posebice na prostoru  Bleiburg – Völkermarkt, te u drugim dijelovima Južne Koruške. Počinitelji se mogu utvrditi i prema jednom znanstvenom istraživanju načina ubijanja i osakaćivanja hrvatskih žrtava u Južnoj Koruškoj i po ekspertizi austrijskog balkanskog stručnjaka doktora Malte-a Olschewski označiti kao srpski partizani . Čak i koruško-slovenski partizan i nakon rata otvoreni i aktivni Titov komunist Lipej (Filip) Kolenik, koji je svibanjske dane 1945. uslijed povrede proveo na obiteljskom imanju neposredno uz Bleiburško polje, kazuje da za mrtve Hrvate u Bleiburgu trebaju biti odgovorni zajedno sa partizanima i Britanci: „Gdjekoji ustaški časnik sam si je sjurio kuglu u glavu, a nekoji su bili ubijeni od Engleza i partizana“ . Štoviše i austrijska partizanska literatura izvješćuje o mrtvima, premda i uglavnom u svezi sa samoubojstvima: „Pojedinačni pucnji i eksplozije bombi mogle su se čuti iz logora ustaša. Nekoji od njih sami su si oduzeli živote, čak su ubijali vlastite žene i vlastitu djecu […]“ .

Johann Neubersch, prisilno unovačen kao partizan, nabrojio je više od 100 leševa na poljima ispred Bleiburga. Najveći dio ovih mrtvih bio je na dan povlačenja  glavnog dijela srpskih partizana Milana Baste  ( 51. vojvođanska brigada) 17. svibnja  1945. odvezen teretnim vozilima u Jugoslaviju. Na onim pravcima, kojima su vršene prisilne repatrijacije, kao i na željezničkoj stanici Bleiburg/Ebersdorf partizani su ostali najduže do 1. lipnja 1945.  Nakon povlačenja velikih dijelova srpskih partizana Milana Baste, te nakon odvođenja bjegunaca sa Bleiburške poljane na 17. svibnja 1945. krenulo je izručenje bjegunaca (Hrvata, Slovenaca i Srba) iz unutrašnjosti austrijske Koruške, iz britanskih zarobljeničkih logora sjeverno od Drave. Isto tako jedan veliki dio njih bio je odveden natrag u Jugoslaviju kroz grad Bleiburg i preko bleiburškog polja. Također na bleiburškoj željezničkoj stanici u mjestu Bleiburg/Ebersdorf došlo je prilikom akcije utovara bjegunaca do pokolja nad nenaoružanim bjegnucima i to između 18. i 30. svibnja 1945 . Domaći žitelji Bleiburga izvješćuju o pokušajima bjekstva i kako su pritom partizani  neke od bjegunaca zatukli kundacima pušaka . Svjedok toga vremena Ivan Dolničar, slovenski politički komesar 14. divizije,  bio je smješten u koruškom Völkermarkt-u. On jednako opisuje brojna ubojstva hrvatskih bjegunaca od strane srpskih partizana i to u vlakovima prilikom nasilnog odvođenja između austrijskog kotara Völkermarkt, koji je transport prolazio kroz grad Bleiburg za Maribor u Jugoslaviji . Sami hrvatski bjegunci opisuju masovne likvidacije i grozna mučenja u partizanskim logorima južno od Drave na austrijskom državnom području . Jedan faksimile Koruške direkcije sigurnosti pruža isto tako opis pokolja u partizanskim zarobljeničkim logorima i transport lešina iz Južne Koruške .

Nakon konačnog odlaska partizana iz prostora Bleiburga dobili su stanovnici Loibach-a (Libuča) nalog od političkog komesara Opetnika, da preostale mrtve sahrane u šumi.  Friedl Reiter, kojeg su Britanci primorali  da radi na poslovima uklanjanja posljedica rata, jednako izvješćuje, da su lešine i ostaci ljudskih tijela zajedno sa oružjem i ostacima municije  bili po nalogu Britanaca odstranjeni u protutenkovske rovove ispred gostionice Hrust (gdje je bilo britansko uporište na Bleiburškom polju) . Nisu se samo na području Bleiburga zbili balkanski pokolji hrvatskih bjegunaca, već i drugdje u Južnoj Koruškoj.

Procjene i proračuni o broju žrtava na Bleiburškom polju jako se razilaze zbog državne granice između Austrije i Slovenije (tada Jugoslavije) koja protječe kroz Bleiburško polje, kao i zbog podjele Koruške na slovenski i austrijski dio . Vidi (sl. 1: Šematski prikaz Bleiburško polje razdijeljeno državnom granicom između Austrije i Jugoslavije – danas Slovenije). Na području pod austrijskim suverenitetom na prostoru Bleiburškog polja bilo je sredinom svibnja 1945. ubijeno više nego stotinu ljudi , prema izvještajima pri transportu uhićenika bilo je između Bleiburga i Dravograda  ubijeno 200 bjegunaca  i na slovenskom  dijelu bleiburškog polja kod Holmeca pronađeno je 200 mrtvih . Masovni grobovi leže u Poljani pod spomenicima pobjednika na jugoistočnom rubu ispred Bleiburškog polja, kao i 6 kilometera zračne linije  u istočnom smjeru udaljeni od Bleiburga, u brdskom mjestu Leše (u Sloveniji). Prema prvim, pripremnim istragama 2010. godine pod vodstvom Marka Trovša  iz službe slovenskoga ministarstva i ujedno kriminalnog službenika, ovdje je bilo sahranjeno oko 800 mrtvih , među  njima veliki dio onih na poljima oko Bleiburga ubijenih hrvatskih bjegunaca i austrijskih sa područja Bleiburga nasilno odvedenih osoba, koje treba apostrofirati kao austrijske državljane. Masovna grobnica u mjestu Leše (njemački: Liescha) duga je 21 i široka 3 metra. Istraživanja su bila u nazočnosti slovenske kriminalne policije i državnih odvjetnika . Ako se sada zbroje gore navedeni podatci onda se dođe do više od 1000 ubijenih na području Bleiburga. Obzirom na broj žrtava razilaze se doduše podaci u ostalim relevantnim izvorima: ovdje je među inim i govora, da je – nakon službenog završetka rata – preko 1000 ljudi bilo ubijeno tijekom partizanskog nasillja u svibnju 1945. u austrijskoj Južnoj Koruškoj .

Ostaje činjenica, da u slovenskoj Koruškoj (Koroška, regija u Sloveniji) jugoistočno od Bleiburga prema podacima slovenske Vladine komisije za masovna grobišta  leži zatrpano preko 15.000 mrtvih, a ostali dio ubijenih sahranjen je  u austrijskoj Koruškoj. Na temelju istraživanja popisa umrlih u različitim knjigama (maticama) umrlih dolazi se do jedne razlike od 259 do 350 bjegunaca, koji leže zakopani u austrijskom tlu .  Unutar otprilike 10 do 15 kilometara područja oko Bleiburga  bilo je sigurno likvidirano preko 1000 ljudi, dok je na širem području Bleiburga u krugu od oko 35 do 40 kilometara bilo likvidirano ukupno oko 15.000 bjegunaca, bilo na austrijskom bilo na slovenskom teritoriju. Za opseg i razmjer događaja oko bleiburškog polja daje nam informaciju po jugoslavenskoj titoističkoj povijesnoj doktrini natpis sa jednoga od onih triju partizanskih spomenika u Poljani (u Mežiškoj dolini, u slovenskoj Koroški). Prema tome na tom je području 3. (jugoslavenska partizanska) armija 14. svibnja 1945. što uništila, što zarobila preko 150.000 izdajica. Slovenska vladina Komisija za masovna grobišta u međuvremenu govori o ukupno 15.000 žrtava samo na području slovenske regije Koroške i  ukupno o 100.000 žrtava, koje leže raspršene u preko 600 grobišta  u Sloveniji. Epicentri masovnih likvidacija u Sloveniji bijahu, uz započete pokolje u Koruškoj, u slovenskoj Doljnjoj Štajerskoj i okolici Ljubljane, prije svega na jugu u Kočevskom Rogu .

Njemački Korušac i slovenski Korošec: Stramputice kulture pamćenja – Zloupotreba žrtava protukomunističkih bjegunaca

U poraću, koje je slijedilo, došlo je u Južnoj Koruškoj iz nacionalno-političkih razloga do instrumentalizacije žrtava slavenskoga porijekla (Slovenaca, Hrvata, Srba i Rusa). Ovo vrijedi jednako za razne njemačke nacionalističke domovinske udruge Koruške kao i za antifašistički Savez partizana Koruške, kojim su dominirali titoistički koruški Slovenci.

Ovi prvi su bili,  uvjetovano vojnim i idejnim borbama 1918.-1920. godine između države SHS i Austrije, protuslavenski orijentirani. Iako su samo dijelovi slovenske narodnosti u Koruškoj nakon rata partizanski otpor deklarirali kao primjer uspješnoga slovenstva  (slavenstva), uvjetovano time mogla je i dalje biti njegovana generalizirana protuslavenska slika neprijatelja.  Ta neizdiferencirana predodžba bila je podupirana  općenito od strane onih povjesničara, koji su bili prokomunistički orijentirani, općom tezom po kojoj treba „otpor koruških Slovenaca“ izjednačiti  sa „borbom za jednu slovensku Korušku“. Pritom se nije imalo i očigledno još se uvijek nema nikakovih zadrški u prisvajanju žrtava  nekadašnjih protivnika, da bi se tako mitologiziralo propagirane „završne borbe sa opkoljenima“ ili da bi se iskrivili vlastiti gubitci,  te se na taj način moglo njegovati specifično herojstvo .

Sporazum na Jalti naspram jugoslavensko-britanskoj političkoj trgovini u Klagenfurtu 15., 19. i 20. svibnja 1945.

Jugoslavenska komunistička historiografija repatrijaciju bjegunaca iz Austrije u Jugoslaviju legitimira Sporazumom na Jalti, premda Jugoslavija nije bila supotpisnica na savezničkim ratnim konferencijama, niti su članovi Izbjegličke vlade dobili ikakovu punomoć kod takovih diplomatskih sastanaka!  Neposredni poslijeratni dokumenti potvrđuju, da su bjegunci u Koruškoj u svibnju 1945. britanskoj okupacijskoj vlasti na kraju poslužili za kalkulaciju u pregovorima. U relevantnim krugovima pregovora u Klagenfurtu 15., 19. i 20. svibnja bilo je dogovoreno između Titove Jugoslavije i britanskih okupacijskih vlasti (zacijelo poduprto uputama iz Londona) izručenje bjegunaca  kao protuusluga za povlačenje jugoslavenskih partizana iz južne Koruške . Da bjegunci nisu bili u Koruškoj, ne bi Britanci imali nikakovog sredstva prisile, da partizane pokrenu na povlačenje. Čak i oni britanski časnici, koji su neposredno sudjelovali u repatrijaciji bjegunaca govore o nečasnoj „političkoj trgovini“ s najvišega mjesta . Slavenski su bjegunci time platili krvavi račun za ostanak Južne Koruške u Austriji.

Završna razmatranja: Masovna ubojstva u svibnju 1945. -Osveta ili revolucionarno nasilje?

Jedna cjelovita povijesno-politička prosudba partizanskoga pokreta u austrijskoj Koruškoj jednako je teška kao i u državama proizašlim iz nekadašnje Jugoslavije (Slovenija, Hrvatska ili Srbija). Ne samo da je svaki pojedinačni napis težak zbog toga jer se partizanski borci nikako nisu novačili samo iz jednog politički homogenog društva, kako bi bili spremni boriti se protiv okupatora. Za obične partizane odstranjenje  postojećih struktura vlasti i okupatorskih snaga bio je njihov prvi cilj i glavna spona koja ih je spajala. Međutim najkasnije 1945. godine ne mali broj običnih partizana – boraca za slobodnu i demokratsku Jugoslaviju ( u Južnoj Koruškoj eventualno za slobodnu Austriju) suočio se sa činjenicom, da je njihov osobni angažman bio naplaćen u smislu borbe za jednu totalitarnu i komunističku Veliku Jugoslaviju .  Promjena borbene strane u toj stvari, u nesigurnim vremenima, krila je u sebi goleme (životne) rizike i u austrijskoj Koruškoj za nekadašnje partizane i donosio ih svima onima, koji bi se postavili protiv komunizma . Nakon bistrenja komunističkog stanja, uspjelo je potom pretežno komunističkim partizanskim veteranima razviti jednu jednostranu kulturu sjećanja (spomena) i uspostaviti u tom jednostrane teme i težišta. Nehumane, kao i zbog sigurnosno-političkih razloga uspostavljene represivne mjere  protiv osoba drukčijeg usmjerenja – a to je vrijedilo i za takove, koji nipošto nisu stajali u suglasnosti sa fašizmom ili pak nacionalsocijalizmom – nisu  bile tema.

Ubijanja ljudi slavenskog porijekla od strane partizana kao motiv osvetničkog nasilja zbog pretrpljene štete od nacističke Njemačke ili fašističke Italije nude samo jedno škrto trenutno objašnjenje. Štoviše, u prednjem je planu stajalo osiguranje jednog novog totalitarnog režima: komunističke Jugoslavije. Jedan od dokaza za to je, što su dijelovi  pripadnika njemačke narodnosti u Sloveniji (nasilna iseljenja iz Jugoslavije) kao i iz Koruške nasilno odvedeni ljudi  bili u većini  otpušteni iz partizanskih zatvora , dok je politička revolucijska vlast partizana gotovo u cijelosti dala pogubiti  zarobljene slovenske domobrane (domobrance), koji su većinom bili seljačko-konzervativnog političkog usmjerenja! Jednako i polovica vojnika Nijemaca, koji su na završetku rata bili dospjeli u jugoslavensko zarobljeništvo bila je uništena, no druga polovica opet se vratila kao povratnici iz jugoslavenskoga zarobljeništva u domovinu.

Još je gora bila sudbina bjegunaca hrvatskoga porijekla. Ne samo iz razloga što je dio hrvatskih izbjeglica simpatizirao fašističke ustaše, već i zato što jugoslavenski režim nije trpio nikakove hrvatske secesije – odcjepljenje od Jugoslavije. Nakon ubojstava u ime revolucije 1945. godine, uslijedio je do kraja 80-tih godina još jedan teroristički rat tajne služne UDBE protiv „nacionalnog hrvatstva“, posebice protiv hrvatske emigracije . U pograničnom dijelu Koruške dolazilo je do ubojstava i otmica ljudi, protukomunista. Vrhunac maloga rata zbio se u Klagenfurtu, u austrijskoj Koruškoj, ubojstvom glavnoga nositelja hrvatske spomeničke kulture - Bleiburške tragedije u Austriji – Nikole Martinovića 1975. godine .

Terroristički rat UDBE protiv nacionalno-konzervativnog dijela Hrvatske nije nimalo od malog značenja za sadašnju hrvatsku državu kod interpretacije pitanja zašto se Jugoslavija raspala 1991. godine.

U sve četiri države u međuvremenu povjesničari nastoje razlikovati između komunističko-antifašističke vodeće garniture uključno revolucijskih mjera čišćenja u svibnju 1945. i nacionalističkih jednostavnih partizana, koji su se borili za svoju zemlju. Međutim u sve tri države dolazi do miješanja pojma antifašizma za vrijeme Drugoga svjetskoga rata sa jednom kreiranom lijevom sadašnjom ideologijom antifašizma. Ova nova povijesna dogma pokušava zastupati pravo na istinu i povijest svesti na antifašizam (seriozno promatranje povijesti) nasuprot anti-antifašizmu (revizijsko smeće). Ili pak na borbu pamćenja između ekstremno desne fašističko-revizionističke kulture pamćenja nasuprot pamćenju oslobodilačkog antifašizma partizana, na koje se  gleda kao pobornike  jednog liberalnijeg demokratskog poretka u društvu . Kod tog gledanja na povijest potpunoma se prešućuje, da je komunističko vodstvo partizana od početka vodilo svoju revoluciju iz samoga rata. No građanski rat u Jugoslaviji imao je  jednu ideološku kao i jednu etnološku sastavnicu. Poglavito u multireligioznoj i multietničkoj Bosni bila su u nastavku vođena tri rata, djelomično usporedo, a djelomice međusobno isprepleteni: Rat između okupacijskih snaga i pokreta otpora, ideološki motiviran rat između antikomunista i komunista, te etničko-nacionalni rat između Hrvata, Srba i Muslimana . Nasilja antifašističkih partizana protiv svećenika i općenito protiv Katoličke crkve dokaz su, da se nije radilo samo borbi između fašističkih okupatora uključujući i takozvane „suradnike fašista“ protiv „antifašističkih narodnooslobodilačkih partizana“. Katoličku crkvu stavili su antifašistički komunistički partizani u ratu na stup srama: Tu je i razlog zašto je katolička crkva  u Sloveniji kao i u Hrvatskoj iz ideoloških osnova vodila zaseban otpor protiv od komunista dominiranog antifašističkog partizanskog otpora . Komunistička partija Jugoslavije i partizanski pokret mnogostruko su iskoristili kraj Drugog svjetskog rata da se riješe svojih problema, a jedan od njih je bilo uništenje protivnika pod izlikom kolaboracije. Teror je bio naročito usmjeren protiv Katoličke crkve, da bi se znatno smanjio njezin utjecaj kao najveće oporbe komunistima .

Sada kao i prije postoji više gorućih pitanja, koja prate neposrednu poratnu povijest u odnosu na partizanske zločine u Koruškoj, Sloveniji, Hrvatskoj, a također i u Srbiji:

1) Da li su ubojstva na sjeveru Slovenije, te ona u Hrvatskoj i Srbiji protiv njemačko-austrijskoj narodnoj skupini, odnosno nad pripadnicima nasilno odvedenih Korušaca bila čisto iz osvete zbog brahijalne politike okupatora ili pak revolucionarne čistke?

Zašto su u Srbiji i Hrvatskoj pripadnici njemačke manjine („volksdojčeri“) bili sustavno uništavani masovnim strijeljanjima i čak su istrijebljena čitava sela, dok je analogno tome u Sloveniji bilo više od polovici volksdojčera pošteđen život i jer su bili Nijemci, mogli su se iseliti.

2) Pitanje obzirom na partizane kao osloboditelje, borce za slobodu, odnosno borce otpora naspram „izdajica“ kao i naspram pristaša komunizma; Kako partizanski rat dokazati kao borbu za slobodnu Austriju?

3) Gdje završava ona borba partizanskog otpora u Južnoj Koruškoj, Sloveniji, odnosno Hrvatskoj, ali i u Srbiji, kojom su nastojali nadvladati  okpuacijske snage totalitarističkog njemačog Rajha i talijanskog fašizma i gdje započima ona borba, koja je predviđala uspostavu komunistički određene Velike Jugoslavije?


R.Horvat