Događaji i okolnosti koje su prethodile preventivnom napadu HVO-a u Ahmićima
Budući da smo obećali da ćemo raširiti cijelu tu priču o Ahmićima, sve kako bi oni koji ovo čitaju imali čim više informacija na temelju kojih će samo moći izvući svoje zaključke umjesto da im to harangaškim i falangističkim metodama utjeruju razni pseudo-humanitarci tipa Zoran Pusić i slični, sad ćemo vam donijeti kratki pregled događanja koji su prethodili incidentu u Ahmićima.
Naravno, sve će biti popraćeno službenim dokumentima koji su bili u spisu predmeta Blaškić i predmeta Kordić-Čerkez, kao i svjedočenjima pojedinih svjedoka pred sudom. Pošto se ovdje, i ne samo ovdje nego općenito u hrvatskom društvu i među hrvatskim pukom raširila teza prema kojoj jedni tvrde da je kriv Blaškić,. dok drugi tvrde da je kriv Kordić,mi pak smatramo da nije kriv ni Blaškić ni Kordić, odnosno da ni jedan ni drugi nisu počinili ništa što bi se po međunarodnom ratnom i humanitarnom pravu te Statutu haškog suda moglo smatrati ratnim zločinom ili zločinom protiv čovječnosti.
Blaškić bi možda mogao biti posredno odgovoran po zapovjednoj dužnosti, jer je on bio vojni zapovjednik na tom prostoru gdje je počinjen zločin, jer je on dao zapovijed za napad, jer je on odabrao postrojbu koja će izvršiti tu zadaću, ali, kad uzmemo u obzir sudsku praksu iz suđenja Muslimanima, pogotovo Seferu Haliloviću i Rasimu Deliću, ali i svima ostalima, onda bi takva ista sudska praksa trebala važiti i za Blaškića, jer nema dokaza da je on ikad izdao zapovijed za počinjenje ratnog zločina.
Već smo rekli da je sve izmišljotina svjedoka AT, za kojeg u presudi piše da je on bio zapovjednik satnije i da je sudjelovao u operaciji, čime postaje logično da je zapovjedna odgovornost trebala ići upravo na njega, čak ne ni na njegova zapovjednika, odnosno zapovjednika 4. bojne Vojne Policije Paška Ljubičića. I sad, mi ćemo naš osvrt na događaje koji su prethodili Ahmićima početi upravo izvješćem Paška Ljubičića, zapovjednika 4. bojne vojne policije HVO-a o sigurnosnom stanju u OZSB koje se odnosi na vrijeme od 1. do 11. travnja 1993 godine na području OZSB, a riječ je o dokumentu koji se u predmetu Blaškić vodi pod brojem D499 :
http://i.solidfiles.net/985aae0db5.png
http://i.solidfiles.net/2411a86137.png
http://i.solidfiles.net/822af2e2b1.png
http://i.solidfiles.net/890532b79b.png
http://i.solidfiles.net/a4228e7386.png
http://i.solidfiles.net/5e73077828.png
Izvadit ćemo samo neke stvari iz ovog izvješća, između ostalog:
-Ubojstvo Slavka Puđe, bojovnika zeničkog HVO-a od strane počinitelja u maskirnim odorama koje su se povukle u pravcu Preočice, koju je držala A BiH,
- bacanje bombe na hotel Orijent u Travniku gdje je bio stožer vojne policije HVO-a u Travniku,
- zaustavljanje i maltretiranje Vlade Lešića od strane osoba koje su ga tjerale da kleči i izgovara arapske riječi, i na kojeg je pucano iz vatrenog oružja,
- Provociranje po Travniku od strane mudžahedina i MOS-a, vrijeđanje HVO-a,
- uhićenje tri naoružana mudžahedina 7. travnja nakon čega dan kasnije kombi pun pripadnika MOS-a tutnji Zenicom i prijeti oružjem,
- 9. travnja uhićenje i zadržavanje oko 70 uglednih Hrvata iz Travnika i okolice od strane A BiH,
- 7. travnja, pucanje na vojnike HVO-a u Travniku koji su izvjesili hrvatsku zastavu.
Zatim je 9. travnja ponovo pokušano skidanje zastave od strane A BiH. Treba reći da se ta zastava nalazila uz zastavu s ljiljanima koja je tamo bila još od Bajrama, a ova hrvatska je stavljena uoči Uskrsa, koji je bio 11. travnja 1993. godine. Čitav incident sa zastavom detaljno i kronološki opisan je u izvješću poslanom od HVO-a iz Travnika predsjedniku HZHB Mati Bobanu i predsjedniku RH dr. Franji Tuđmanu:
http://i.solidfiles.net/8275882413.png
http://i.solidfiles.net/cd5dc343b4.png
http://i.solidfiles.net/d5ca2234e1.png
(Napomena. Ovaj dokument uveden je u predmetu Kordić-Čerkez pod brojem Z647)
I ima toga još. Znači, sustavno provociranje, maltretiranje, uhićenja, otimanja, prijetnje, bacanje bombi, pucanje, ubojstva, razbojstva... a sve s ciljem da se usije atmosfera za oružani sukob. Intenzitet ovih operacija specijalnog rata intenzivira se 14. travnja 1993. Tog dana naime mudžahedini na prilazu Novom Travniku oteli četvoricu pripadnika brigade Stjepan Tomašević i to: Zamjenika zapovjednika brigade Vladu Sliškovića, obavještajne časnike Ivicu Kambića i Zdravka Kovača te vozača Mira Jurčevića. Znaju se i imena otmičara: Abu Zafo i Abu Hamzed iz Tunisa, Abu Mina iz Egipta i Abu Muaz iz Saudijske Arabije. Prema iskazima zatočenih, isti su imali pomoć od lokalnih Muslimana, a po njihovim rječima, imenovani su u zasjedi čekali dva dana, dobro su se pripremili i hvalili se "plijenom" kojeg su namjenili za razmjenu s nekim od njihovih uhićenih mudžahedina.Blaškić je raspisao potragu:
http://oi46.tinypic.com/5bb2pt.jpg
15. travnja oko 8 satu ujutro, u zasjedi je otet Živko Totić, zapovjednik zeničke brigade HVO-a Jure Francetić. Tom prilikom likvidirana su četvorica pripadnika Totićevog osiguranja i jedan prolaznik. Dakle, situacija u kojoj se priprema napad, i onda u svojstvu toga otmica ovih visokih časnika, zapovjednika zeničke i dozapovjednika travničke brigade HVO-a, učinjeno je s ciljem obezglavljivanja HVO-a na tom području, a što u ratu i ratovanju nije ništa novo (sjetimo se samo bombardiranja Banskih dvora 7. listopada 1991. s ciljem da se ubije predsjednika Tuđmana kako bi se pred odlučujuće bitke obezglavilo Hrvatsku vojsku).
Svi ovi incidenti ukazuju na doktrinu SPECNAZ - operacija. (SPECNAZ su ruske postrojbe specijalne namjene "Spejilanije naznačenija") iz sovjetske ili jugoslavenske ratne doktrine.
Budući da je velika većina ljudi koji su vodili Armiju BiH došla iz JNA, a dobar dio ih je 1991. godine sudjelovao u agresiji na Hrvatsku, njima je to bio dio strategije po doktrini kakvu su u JNA učili. A upravo ti incidenti jasno pokazuju da je Armija BiH započela borbe u srednjoj Bosni 16. travnja 1993. a ne HVO. Pomoću tih incidenata trebali su istražiti i utvrditi mjesta rasporeda obrambenih položaja HVO-a, osigurati nadzor nad djelovima terena presudnima za uspjeh planirane operacije, posijati zbrku i strah te omesti sustav zapovjedanja i nadzora uklanjanjem vodstva HVO-a.
I onda nakon svega toga, imamo napad na Kuber. U presudi Blaškiću piše kako je Blaškić smatrao da je Kuber izrazito važna pozicija jer je riječ o brdu, o uzvisini koja je dominantna na tom djelu Lašvanske doline Vitez-Busovača. Ne znamo zašto je sud rekao da tako misli Blaškić, jer i ja tako mislim, ali i Enver Hadžihasanović tako misli, i da sad dođe neki vojni ekspert iz Papue Nove Gvineje koji nikad nije čuo za BiH, ali da mu date kartu tog područja, on bi odmah rekao da Kuber dominira tim područjem.
http://oi47.tinypic.com/28w18y0.jpg
I sad, notorna je stvar da je Zenica glavni centar odakle kreću svi napadi Armije BiH na HVO. Zenica je glavni generator tog napada. Kad vidite ovu gore sliku, a s obzirom na sve što je dosad ovdje izneseno, gdje bi vi očekivali Armiju BiH nakon što prijeđe Kuber? Ja bi ih očekivao na dva pravca, a to su pravac Putiš-Lončari s osloncem na Putiš i pravac Nadioci-Sivrino selo, s osloncem na Ahmiće.
Oni su dakle u Ahmićima već imali zabijen klin, što pokazuju dokumenti i sva svjedočenja iz prve ruke (a pobijaju samo prepričavanja iz druge ili treće ruke), kao što su svoj klin imali zapadno-sjeverozapadno od Viteza na pravcu Stari Vitez-Donja Večeriska -Gačice - Kruščica, odnosno kao što su svoj klin imali južnije od Busovače, u trokutu Lašva-Dusina-Merdani o kojem smo pričali i iz kojeg su se spojili s punktom koji su postavili kod Kaćuna na cesti Busovača-Kiseljak, čime su Kiseljak odvojili i pretvorili u enklavu. Dakle, ako su oni krenuli na Kuber, nije ništa čudno da je zapovjedništvo, a pogotovo u svezi s onim obavještajnim podacima i procjenama po kojima se i planira vojna aktivnost, očekivalo njihovo izbijanje u ovim točkama:
http://oi49.tinypic.com/30w8mrs.jpg
Pogledajte na slici gdje je Kaonik. Kraj njega se nalazi križanje koje odvaja od ceste koja ida iz VIteza i koja se spaja na komunikaciju Zenica-Sarajevo, i od njega odvaja desno za Busovaču i Kiseljak. Također, na cesti između Busovače i Kiseljaka u blizini Gomionice nalazi se raskrižje koje odvaja za Fojnicu. Pripadnici Armije BiH su uz ovladavanje ovim raskrižjima htjeli jednostavno odvojiti veće djelove na manje enklave koje bi kasnije lakše likvidirali. To isto nije ništa novo u vojnoj taktici, a to se ne odnosi samo na vojnu taktiku.
Recimo, kad imaš neki veći kamen, koji ne možeš stući macom, ti ćeš u njega pozabijati klinove koje ćeš kasnije udarati da bi kamen popustio i razlomio se u manje komade. Nakon toga, manje komade možeš stući macom lakše nego jedan veliki komad u cjelini. A ako mi imamo ovdje činjenice da je HVO u Nadiocima, a klin koji je po svemu sudeći sastavljen od jedne jedinice TO kojoj je pridodana jedna ojača destina iz 325. brigade Armije BiH u Ahmićima, onda je notorno da su Ahmići legalan i legitman vojni cilj.
U presudi Blaškiću također se kaže kako ne stoje argumenti obrane da se iz Ahmića može prekinuti komunikacija Vitez-Busovača jer da su samo Šantići na cesti a Ahmići da nisu na cesti. Za ovakav zaključak u normalnoj državi sudac koji je došao do takve besmislice bio bi smjesta zavezan u luđačku košulju. Evo opet karte, ovaj put s mjerilom, pa prosudite sami:
http://oi50.tinypic.com/21cb5ft.jpg
Ove gore lijevo vam je mjerilo od 5 kilometara. Od 0 do 1 to vam je jedan kilometar. Koliko onda ima zračnom crtom od Ahmića do ceste, to je ovo gdje sam povukao crtu i stavio upitnik? Nema niti kilometar, ali eto recimo da ima kilometar. NATO standard po kojem jedna vojska treba u komando-maršu (dakle to je nešto slično što se u JNA zvalo "usiljeni marš") je 7 i po minuta, odnosno 8 kilometara za sat vremena. Dakle, jednoj manjoj, diverzantskoj, bolje obučenoj i fizički pripremljenoj postrojbi trebalo bi 3-4 minute do ceste na kojoj bi mogla vršiti diverzije kako joj se digne.
Osim toga, Ahmići su uzdignuti nad cijelim tim djelom. Od Viteza se nalaze na nekih 3-4 km zračnom crtom. A da ne govorimo u kakvom bi se položaju našli Nadioci kad bi bili pod napadom s obje strane i iz pravca Putiša i iz pravca Ahmića. U tom slučaju, što bi ostalo između postrojbi A BiH i raskrižja kod Kaonika?
Isto tako, omogućavanje pojačavanja klina u Ahmićima, dovelo bi u puno teži položaj ne samo Vitez, nego možda još više i Busovaču. I zato je Blaškić nakon svih onih obavještajnih procjena, incidenata, otmica zapovjednika i pokušaja obezglavljivanja HVO-a, te napada na Kuber s pravom donio odluku da se Ahmići neutraliziraju. A da je napad počeo na Kuberu, imamo najmanje tri svjedoka koji su to potvrdili. U presudi Kordić-Čerkez u paragrafu 624 stoji slijedeće:"Odbrana tvrdi da su otvorene borbe u Lašvanskoj dolini započele 15. aprila 1993. kad je ABiH napala položaje HVO-a na Kuberu.1185 Vlado Ramljak posvjedočio je da je prije napadaABiH vidio četiri autobusa puna vojnika ABiH koji se okupljaju u blizini Kubera.1186G. Ramljak je posvjedočio da su ti vojnici imali brade, nosili turbane i arapske zastave.1187Brigadir Duško Grubešić posvjedočio je da je dobio izvještaj od svog komandira na Kuberu da je ABiH tamoizvršila napad."
Izvor:
http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf
Već iz ovog se vidi da su Ramljak i Grubešić o tome posvjedočili, a nas opet zanima zašto sud ovom zaključku nije prisnažio i navodimo iz svjedočenja Slavka Jukića pripadnika civilne zaštite HVO-a koji je svjedočeći na suđenju Kordiću rekao isto, a što se lijepo vidi na stranici 23151 slijedećeg transkripta:
http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/trans/en/000725it.htm
Dakle, imamo tri svjedoka koji govore o tome da je Armija BiH 15. travnja 1993. napala Kuber, a ne dva kako stoji u presudi. Pokušajmo zbrojiti:
U siječnju imamo napad Armije BiH na Uskoplje kojim se želi odsjeći srednja Bosna od Hercegovine.
Zatim imamo napad na Kaćune prilikom kojeg je u Dusini počinjen prvi ratni zločin u muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u BiH.
Zatim, prekidanje komunikacije Busovača-Kiseljak.
Pa zatim stalne i nesmiljene napada ne Busovaču, posebice onaj od 25. ožujka 1993. Jednim okom vidimo naravno i što se u tom ožujku 1993, događa na području Konjica i Jablanice.
Zatim imamo obavještajne procjene koje su potpuno utemeljene.
Pa onda imamo čitav niz incidenata koje uglavnom potiču Muslimani kako bi zaoštrili situaciju.
Onda imamo otmice zapovjednika, i nakon svega toga 15. travnja imamo napad na Kuber.
U svijetlu svih tih činjenica, a zbog provođenja doktrine aktivne obrane, pukovnik Blaškić izdaje tri zapovjedi, sve tri pismene, u vezi s pripremom napada i napadu ne samo na Ahmiće, nego na još tri mjesta: Gačice, Donju Večerisku i Stari Vitez. U tim zapovijedima nema ničega što bi se moglo poistovjetiti s kršenjem međunarodnog ratnog prava. Dakako, sve tri zapovjedi su dio sudskog spisa i mi Vam donosimo sve tri:Prva, 15. travnja u 10. oo h
http://i.solidfiles.net/848bac97e4.png
http://i.solidfiles.net/94f851ab0d.png
http://i.solidfiles.net/8fc5bd5c76.png
http://i.solidfiles.net/1ba44e90b4.png
Treća, 16. travnja 1.30 h
http://i.solidfiles.net/e1a3260d0b.jpg
Kao što se vidi na ovoj zadnjoj, riječ je o zapovijedima za onemogućavanje napadajnog vojnog djelovanja A BiH. Problem je u tome što se ovakva reakcija na sve navedene događaje, i postupanje po vrlo dobro odrađenim obavještajnim procjenama, prezentira kao napad, odnosno zapovijed za napad, odnosno dokaz da je HVO bio taj koji je napao. Kao da se sve ono ranije nije niti dogodilo. A stvar je jednostavna: Armija BiH u područja pod kontrolom HVO-a zabada klinove koji joj pomažu da ojačaju svoju napadačku poziciju. Dotle, HVO čupa te klinove da bi ojačao svoju obrambenu poziciju. Naravno, da bi iščupao klin poput onog u Ahmićima ili u Starom Vitezu moraš napasti. I onda se ti napadi, preventivni napadi u sklopu aktivne obrane proglašavaju strateškim napadom HVO-a, Potpuno krivo.
Blaškić je ustvari, zahvaljujući dobrim obavještajnim procjenama s ove tri zapovjedi samo preduhitrio Hadžihasnovićevu zapovjed za napad od 16. travnja. U prilog tome mi ćemo vam pokazati dokument u kojem zapovjednik 303. brigade Armije BiH iz Zenice Suad Hasanović "spuštao" ovu Hadžihasnovićevu zapovjed za napad na niže razine:
http://i.solidfiles.net/ea66b3b23b.png
http://i.solidfiles.net/075404aab7.png
http://i.solidfiles.net/57547d4b74.png
Nakon svih ovih činjenica, dokumenata, dokaza, iskaza, tvrditi da Ahmići nisu bili legalan vojni cilj može samo netko tko nema pojma o vojnoj znanosti. Pukovnik Tihomir Blaškić se zbog manjka ljudstva i zbog prednosti u topništvu oslonio na taktiku aktivne obrane i odradio je to po mom mišljenju najbolje što se na tom mjestu, u tom vremenu i u takvim uvjetima moglo napraviti. A to što je njegov odvjetnik mućkao, varao, falsificirao, podmetao, izmišljao itd. da ga nakon onakve nepravomoćne presude vadi van, to je neka druga priča, koju ćemo mi naravno, temeljito pretresti i pokazati kakvim se sve prljavim trikovima služilo kako bi se na silu osudilo hrvatsku politiku prema BiH, i kako su od Darija Kordića do Slobodana Praljka svi koji su optuženi i osuđeni u političkim presudama zapravo samo kolateralne žrtve te prljave igre.
Vezani članci:
-Uz povratak Darija Kordića – snaga argumenata i argument snage
-Ahmići su bili legitiman vojni cilj