Ivo Josipović prometnuo se, sudeći prema intenzitetu i obimu tema koje obrađuje, u vrsnog kolumnista. Čak se i sam pohvalio kako je njegov pamflet o prosvjedu branitelja pročitalo više od 70 tisuća ljudi. 

U najnovijoj kolumni „Allegro barbaro“, koja je istini za volju, samo prijepis intervjua što ga je bivši predsjednik dao Jutarnjem listu, Josipović kuka kako ga Milanović nije razumio ni u vrijeme prvog mandata, a kamoli na pragu (srećom) neosvojenog drugog.

Piše tako Ivo regionale kako sebe vidi kao borca za demokratsku i socijalnu državu. Hm… Ok, lijepe su to želje, ali nije li Josipović u kampanji o Kolindi govorio kao o mjenjačnici dobrih želja, ali potkapacitiranoj za provesti ih? Čudno, jer kako se Ivo tek sada sjetio demokratske i socijalne države, a u pet godina mandata isključivo je vodio interesa o ciljevima uske ideološke skupine te sustavno zabadao glavu u pijesak pred nedjelima takozvane socijaldemokratske Vlade?

Dajući sam sebi mesijansku ulogu, prepisuje nadalje kako je njegova misija animirati novu generaciju hrvatskih političara. Iskreno me zanima kojom će se logikom voditi bivši predsjednik i kakva će to biti selekcija? Hoće li inaugurirati (kad već sebe nije mogao po drugi put) nekog „mladića“ iz parakomunističke sljedbe zvane Antifašistička liga? Po mogućnosti Hrženjaka ili Pusića koji su u cvijetu mladosti ili će to ipak biti njegov prethodnik, vječni doživotni bivši predsjednik Stipe Mesić, također jednom nogom u grobu, pardon, pubertetu? Bit će zanimljivo gledati tu inauguraciju, pogotovo ako je svojim poznatim profesionalizmom bude komentirala Elizabeta Gojan.

Ili cilja na moguće buduće lidere trećeg puta? Možda gradonačelnika Metkovića Božu Petrova, nekog od dvojca Batarelo&Bartulica, kontroverznog Damira Markovinu ili novu odmetnutu zvijezdu među franjevcima Dalibora-Dadu Milasa koji uz potporu Josipovićevog kolege, također kolumnista na Pilselovom portalu, Mile Lasića i Styrijinog menadžera don Ivana Tolja upravo udara temelje nekom novom katoličanstvu. Naravno, katoličanstvu po kriterijima koje postavljau Ivo Josipović, Georg Soros i Erhard Busek.

Kaže nadalje Josipović da aktivno planira sudjelovati na javnim tribinama i think tankovima. Sjajno! Nažalost, bivši predsjednik nije nam otkrio teme tih javnih tribina i o čemu bi promišljao na think tankovima. Zapravo nije ni bitno. Bitno je da na pokojoj javnoj tribini bude mogao sjesti ispod slike neprežaljenog maršala i promišljati o modelima zaštite udbaških ubojica i hvatanju još neuhvaćenih kvislinških snaga koji se, po njegovim riječima, pretvoriše u opasne "ustaške guje", opasnije čak i od ujeda poskoka u vrletima Velebita.

U kritici Milanovića i aktualne politike vladajućih Josipović je neustrašivi Don Quijote, samo pri tom zaboravlja kako se Cervantesov lik ipak borio samo protiv vjetrenjača, nikako protiv izmišljenih ljutica i otrovnih guja. Bit će da je i Josipović u „ljutom“ medijskom boju protiv Milanovića isključivo želi pokupiti glasove onih nezadovoljnika koji glas neće dati "ratobornom diplomatu" trenutno na poziciji šefa SDP-a. Josipović očito ne zamjećuje da je u međuvremenu i sam postao vjetrenjača koja je samo lamatala uokolo, a nekad čak ni to. Jedini pozitivan vjetar koji je zapuhao u njegovom mandatu bio je onaj koji ga je otpuhao s Pantovčaka, a s njim i njegovog voljenog šumskog maršala što predsjednici opasno zamjeriše Josipovićevi kompanjoni.

Sentenca u Josipovićevom tekstu koja me je dovela do ruba suza je Josipovićeva odluka da se bori za građanski lijevi svjetonazor. Ta ogorčena borba trebala bi prvenstveno imati ulogu u obrani od navodne najezde fašizma, poraženog još 1943. godine. Svjetonazor u čijeg se medijskog zagovornika Josipović pokušava prometnuti u posljednje vrijeme nije ništa drugo već častohlepno hvatanje proračunskih sredstava i pozicija jugootpada koji bi trebao dodatno zagaditi ionako komunizmom kontaminirano hrvatsko društvo. Svjestan je Josipović da sadašnji SDP nije na braniku obrane pred naletima fašizma (poraženog prije 70 godina) na način kako bi on to želio te sada on mora preuzeti onu istu štafetu koju je Radman primio nakon smrti voljenog im maršala. S tih pozicija Josipović očito želi učiti izmučeni hrvatski narod kako mu je u komunističkoj Jugoslaviji teklo mlijeko i med. Ali u istoj rečenici Josipović slavodobitno nastavlja, očito dajeći naslutiti gdje sebe vidi u budućnosti, kako jedva čeka dan kada će SDP ponovno postati barjaktar pozitivnih promjena u društvu. Pod kojim barjakom će se to dogoditi, mislim da to ovdje ne treba reći. Sigurno ne pod onim kojega ionako nije bilo u izbornoj noći nakon prvog kruga predsjedničkih izbora u Josipovićevom stožeru.

I na koncu, kratki osvrt na portal autograf na čijim stranicama imamo čast čitati stavove novopečenog kolumnista Ivu Josipovića. Dovoljno je samo reći kako je glavni urednik portala Drago Pilsel. I svaka druga riječ je suvišna. Jergović, Tomić, Lucić, Pofuk, Mile Lasić, samo su neki od „uglednika“ koji pišu na tim stranicama. A kad pročitate tekst već zaboravljenog Ivana Paulette pod nazivom „Stidim se ove Hrvatske“ (to je onaj simpatični starčić koji je u jeku agresije na Hrvatsku hodao po Istri s autonomaškim idejama prelivenim u pamflet „Terra Istria“) opet vam je sve jasno.

Znam da će neki od vas koji budu čitali ovaj tekst negodovati jer im dajem besplatnu reklamu. Neka. Pa jadni oni. Zamislite, na centralnom banneru mole čitatelje da im pomognu svojim prilozima kako bi i dalje mogli objavljivati svoje tekstove. Mene su učili da sirotinju treba pomoći. Još kad sam vidio da taj isti portal podupire zagrebački gradski Ured za obrazovanje, kulturu i šport i Ministarstvo kulture Andreje Zlatar Violić i Berislava Šipuša, suza je konačno kanula na moje lice. Kad mi sinu ideja da je u tom slučaju tu i Vojkovićev ZAMP, Radmanov HRT i cehovski HDS, briznuh u neviđeni plač.

Tada mi je postalo jasno zašto na spomenutom portalu nisam pročitao niti jedan tekst kritički intoniran protiv Milana Bandića, exministrice Andree Zlatar Violić, Marine Lovrić Merzel, Slavka Linića, Branka Šegona, Andre Vlahušića, Zorana Pusića, Vesne Teršelič, Vesne Pusić i sličnih. Novinarstvo s potpisom, nema šta!

 

Tomislav Stipić