Idejni sljedbenici i nasljednici bivših jugokomunističkih struktura, čiji su pripadnici do 1990. godine nasilnim sredstvima i metodama gušili svaku pomisao na hrvatsku državu, uporno i nametljivo obmanjuju hrvatsku javnost lažnim isticanjem da je današnja hrvatska država nastala na partizansko-komunističkim temeljima i da zasluge za njezinu uspostavu pripadaju više onima koji su se u vrijeme Drugog svjetskog rata borili za komunističku Jugoslaviju nego Hrvatima koji su je 1990. godine ostvarili i u Domovinskom ratu obranili.

Jugokomunistički pokret prikazuju kao antifašistički, a ulogu Josipa Broza Tita u tom pokretu nameću kao temeljnu vrijednost u uspostavi današnje suverene i demokratske države Hrvatske. Pod plaštem antifašizma hrvatsku (ustaško-domobransku) borbu, u uspostavi i obrani Nezavisne Države Hrvatske (NDH), prikazuju kao fašističku, dok partizansko-komunističku, čiji je cilj bio srušiti NDH i uspostaviti komunističku Jugoslaviju, ističu kao antifašističku i moralno opravdanu. Nametanjem vrijednosti (komunističkog) antifašizma nastoje uvjereti hrvatsku javnost, posebno mlađu hrvatsku generaciju, da su zločini koje su počinili njihovi očevi i djedovi bili opravdani i da nisu počinjeni u ime jugokomunizma nego u ime hrvatskog antifašizma. Stjepan Mesić s ponosom ističe kako je u svom radu, kao predsjednik Republike Hrvatske, smatrao i javno isticao Titov antifašizam kao temelj današnje hrvatske države. U isticanju antifašizmu, gospodin Mesić uporno ističeTita, niječe njegovu umješanost u zločine i opravdava pokolj nedužnih Hrvata na Bleiburgu.

U ulozi predsjednika države, 2010. godine, za vrijeme predavanja gimnazijalcima u zabočkoj Gimnaziji A. G. Matoša, Mesić je rekao: „Ustaše na Bleiburgu postale su žrtve osvete, no osveta je bila neminovna jer su zločini koje su počinili bili toliko strašni da ju je bilo nemoguće izbjeći. (www.tportal.hr 2010). Mesića ne smeta činjenica da se Tito nalazi među 10 najvećih svjetskih ubojica na listi koju je sastavio njemački magazin Bild. Dokazi o Titovim zločinima nad hrvatskim narodom njemu ništa ne znače. On ih jednostavno ignorira ili opravdava, a one koji Tita smatraju zločincem naziva lažcima. “Lažu kada kažu da je Tito zločinac!” Za Mesića “Tito je najveća ličnost, koju su Hrvati imali u svojoj povijesti. Pobjedio je u Drugom svjetskom ratu, izveo je Jugoslaviju kao Federaciju republika, plus pokrajine”.

Titove zasluge u uspostavi komunističke Jugoslavije su neosporne. Noramalno je da oni koji su voljeli komunističku Jugoslaviju vole i Josipa Broza Tita, ali njihova ljubav i odanost Titi ne mogu opovrgnuti činjenicu da je komunistička Jugoslavija bila najveće zlo za hrvatski narod u njegovoj modernoj povijesti. Njezino postojanje predstavljalo je negaciju uspostave i postojanja hrvatske države, kao što je današnja hrvatska država negacija postojanja svake Jugoslavije. Poput Mesića i Ivo Josipović je koristio svoju predsjedničku funkciju u isticanju i nametanju Titovih zasluga i temeljnih vrijednosti partizanskog pokreta u uspostavi današnje hrvatske države. “Učint ću sve da istina o partizanima i partizankama, o Drugom svjetskom ratu, o antifašizmu i predsjedniku Josipu Brozu Titu i drugim hrvatskim velikanima naše povijesti bude sačuvana. Siguran sam da ova Hrvatska, u čijem Ustavu stoji antifašizam, antifašizam neće zaboraviti, kao što nikad neće zaboraviti ni Domovinski rat”, uvjeravao nas je Jopsipović, nakon što je postao predsjednik. Mesićevo i Josipovićevo isticanje Titovih zasluga za ostvarenje današnje hrvatske države, te Josipovićevo uspoređivanje jugopartizanskog pokreta s Domovinskim ratom, ostat će u sjećanju hrvatskog naroda kao vrhunac ružnog i nemoralnog, ali nadasve, antihrvatskog, ponašanja. Da je u vrijeme Domivinskoga rata Tito bio živ, uvjeren sam da bi sva trojica, Tito, Mesić i Josipović, bili na strani Slobodana Miloševića, a protiv hrvatske neovisnosti i Domovinskog rata.

Predsjednica ne priznaje Tita ni njegov antifašizam

Prošle godine, izbacivanjem biste Josipa Broza Tita iz svoga ureda, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je nedvojbeno potvrdila da Tito za nju nije bio hrvatski antifašist, već Jugoslaven i komunistički diktator. Pokušaj Titovih antifašista da službeno preko njezinih leđa Hrvatima podmetnu Tita kao hrvatskog antifašista, a njegov pokret kao antifašistički, predsjednica je odlučno odbacila. Javno im je dala do znanja da “nije prihvatljivo izjednačavati antifašizam i komunizam”. Taj njezin odvažni i mudri potez Titovi ideološki poklonici doživjeli su kao osobni poraz i službeni korak na putu potpunog odbacivanja Tita i njegove uloge u borbi hrvatskog naroda za državnu nezavisnost i slobodu. “Ako se Tita odvoji od antifašističkog pokreta, postavlja se logička dilema, pa tko je onda vodio NOB”, pitao je Tvrtko Jakovina. Povjesničar Jakovina, koji je više odan jugokomunističkim idealima nego povijesnim činjenicama, namjerno ignorira činjenicu da je Josipu Brozu Titi hrvatska suverenost bila odbojna, a demokratski principi strani. Hrvati se sjećaju kako je Tito, s visine moćnog despota, opsjednut mržnjom prema hrvatskom narodu, izjavio: “Prije će Sava poteći uzvodno, nego će Hrvati imati samostalnu državu”. Točno je da se Tita ne može odvojiti od NOB, kao što se ni nju ne može odvojiti od Tita i upravo zbog te činjenice Jakovina bi trebao znati da Tito i njegov pokret ne mogu biti temelj današnje države Hrvatske. Da Tvrtku Jakovini nije stalo do povijesne istine, niti do hrvatske države, potvrđuje i njegovo, ne tako davno, zalaganje da se u hrvatskim školskim učbenicima ne bi trebalo spominjati srpsku agresiju na Hrvatsku.

Svojim svakodnevnim verbalnim nasrtajima na hrvatsku domoljubnu i šutljivu većinu, samozvani antifašisti su stvorili nesnošljivu atmosferu koja im omogućava da kroz javne medije umanjuju i opravdavaju partizansko-komunističke zločine, a ustaške, i one iz Domovinskog rata, izmišljaju i uveličavaju. Uporni su u nijekanju bleiburških žrtava.„Na Bleiburgu se ne odaje počast žrtvama, jer njih tamo nije bilo“, izjavio je Zoran Milanović. Bacanjem krivnje na Nezavisnu Državu Hrvatsku, Jelena Lovrić nastoji umanjiti jugokomunistčke zločine i opravdati pokolj na Bleiburgu. “NDH je počinila zločin genocida, Titovi partizani zločin nedopuštene retorzije ratnih pobjednika nad pobijeđenim silama zla, pri čemu je stradalo i mnogo civila. Ne vidjeti razliku, odnositi se prema Jasenovcu i Bleiburgu na isti način težak je povijesni revizionizam”. Dakle, u očima Jelene Lovrić, Hrvati koji su bili za hrvatsku državu krivi su za smrt pobijenih na Bleiburgu, a ne oni koji su ih bez suda pobili. Danijel Ivin smatra da se Bleiburg ne može smatrati gubilištem, jer na njemu nije bilo žrtava. Kao potvrdu svoje povijesne i moralne kredibilnosti, Ivin ističe kako je Franjo Tuđman koncem 1960. godine, na pitanje o vjerodostojnosti Bleiburga i bleiburških žrtava, odmahnuo rukom i rekao da tu nema ništa ozbiljna i da je sve to mit. Povjesničar Ivin, odan svom ideološkom nagnuću i navici, kao dokaz u potvrđivanju svojih protuhrvatskih teza i nijekanja bleiburških žrtava, donosi istrgnute rečenice iz davne izjave dr. Franje Tuđmana, a ignorira Tuđmanov cjelokupni povjesni rad. I zato je dobro podsjetiti Ivina i njegove ideološke pristaše na govor koji je predsjednik dr. Franjo Tuđman održao u prosincu 1996. godine. U tom govoru predsjednik Tuđman je o onima, koji poput Ivina, na bivšu komunističku Jugoslaviju gledaju kao pozitivnu činjenicu, rekao da su to osobe „jugointegralističkih“ pogleda, zagovornici „marksističkog internacionalizma“ ili „hrvatskog jugoslavenstva“, odnosno ostaci komunističkog sustava i „jugosrpskog režimskog stanja“.

Uspostava NDH bila je povijesno i moralno opravdana

Iako je u partizanskom pokretu bilo Hrvata, posebno iz južne Hrvatske, koje bi se moglo nazvati istinskim antifašistima, jer su mu pristupili s namjerom da se bore protiv talijanskih fašista, a ne za komunističku Jugoslaviju, taj pokret, zbog ciljeva i ideoloških uvjerenja onih koji su mu bili na čelu i u njegovo ime donosili važne odluke, bio je jugoslavenski, komunistički i antihrvatski, a nikako antifašistički. Prikazivati taj pokret kao hrvatski i antifašistički, a NDH smatrati fašističkom tvorevinom, ne samo da je nemoralno već je i povijesno netočno. "Hrvatska država od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. nije imala konačne oblike, nego je nedovršeni pokušaj hrvatskog naroda da stvori svoj nezavisni politički obzor u kojemu bi se mogao slobodno odvijati narodni život. Imala je veoma dobrih socijalnih misli i pokušaja, kao na primjer gradnju radničkih stanova i sudjelovanje radnika u upravi poduzeća. Imala je i dobrih kulturnih inicijativa. Nikada se u Hrvatskoj nije izdalo toliko knjiga, literarnih kao i stručnih, kao u te četiri godine. Naravno da je bilo promašaja, jer je mnogima nedostajalo potrebno iskustvo, a u mnoge službe gurali su se ljudi bez ideala, koje smo tada nazivali nastašama. Ovi "nastaše" htjeli su dokazati svoje novostečeno ustaštvo ekstremnim stavovima, a često i zločinima protiv imovine i života, jer im je cilj bio vlastiti napredak, a ne borba za hrvatsku državnu i narodnu nezavisnost. Usred velikog, svjetskog rata, pod djelomičnom ili stvarnom okupacijom Nijemaca i Talijana s kojima su surađivali mnogi dijelovi pobunjenih snaga (četnika i partizana) u Hrvatskoj, uz dva građanska rata (jedan protiv četnika, a drugi protiv partizana), bilo bi pravo čudo da smo tada uspjeli stvoriti pravičnu državu. Šteta je što nismo bili bolji, jer bi nam kasnije bilo lakše pobijati propagandu pobjedničke strane protiv hrvatskog naroda i njegove državne ideje." (Ivo Korsky: Hrvatski Rubikon" br. 4, studeni 1990., urednik Hrvoje Vojković.)

Optužbom da je NDH bila nacifašistička tvorevina, jugokomunisti su željeli opravdati njezino rušenje i zločine koje su počinili nad Hrvatima koji su bili za tu državu. Zanimljivo je da oni koji i danas traže razloge da opravdaju postojanje komunističke Jugoslavije i brane Tita i njegov jugokomunistički pokret, nemaju pravi odgovor na pitanje, zašto se Tito i njegovi komunisti nisu zalagali i borili za uspostavu komunističke Hrvatske, umjesto za uspostavu komunističke Jugoslavije. Njihov odgovor je uvijek isti: “NDH je trebalo rušiti, jer je bila nacifašistička tvorevina” (Mesić). Kao dokaz za tu tvrdnju, Mesić ističe to što je NDH bila na strani nacističke Njemačke i fašističke Italije. Po toj logici Sjedinjene Američke Države, budući da su za vrijeme Drugog svjetskog rata bile sa Sovjetskim Savezom, trebale bi biti komunističke. To što u NDH nije postojala nacistička, niti fašistička stranka, i što Hrvati koji su bili za NDH nisu imali nikakvih simpatija prema Hitlerovoj Njemačkoj, a još manje prema fašističkoj Italiji, samozvanim antifašistima ništa ne znači. Nimalo ih ne smeta državotvorne Hrvate, pa i one koji nisu bili rođeni za vrijeme NDH, nazivati fašistima, samo zato jer su protiv svake Jugoslavije i što se usude javno reći da je NDH, uz sve svoje nedostatke, bila država hrvatskog naroda i izraz njegovih višestoljetnih želja i čežnja, te da je Jugoslavija bila njegova tamnica. “Možda naša Nezavisna i nije bila najnezavisnija, niti je mogla biti u onom strašnom ratnom kaosu. Uostalom, potpuno nezavisnih država nema ni danas nigdje na svijetu. Činjenica je to, da je naša Nezavisna bila država Ante Pavelića i ustaška država i država domobranska, ali je ona u prvom redu i na prvom mjestu bila država hrvatskog naroda, naša nacionalna država”. (Prof. Božo Dugeč: RH, 1979; br. 121, str. 15-16). Mogu li oni koji brane Tita i Jugoslaviju mirne i čiste savijesti reći da je Jugoslavija bila država hrvatskog naroda?

Državotvorni Hrvati nisu nikada bili prožeti, ni opsjednuti ideološkim nastranostima kao što su fašizam i komunizam, dok se to ne može reći za pristaše Jugoslavije koji su u većini slučajeva pripadali Komunističkoj partiji i nasiljem širili svoja komunistička uvjerenja. Prije Drugog svjetskog rata “ideološki utjecaj Njemačke i Italije na hrvatsku mladež desne orijentacije bio je daleko slabiji od ideološkog utjecaja Sovjetskog Saveza na lijevo orijentirane zagrebačke sveučilištarce. Zadojena idealom marksističkog internacionalizma, ljevica je bila sklona velikim državnim tvorevinama, što ju je odvajalo od hrvatskih nacionalista, kojima je glavni cilj bio odvajanje od Jugoslavije i stvaranje neovisne Hrvatske.  Među hrvatskim intelektualcima nacionalističke orijentacije bilo je više simpatije za francuska idejna i kulturna dostignuća nego li za njemačke i talijanske idejne pokrete, pa i onda kad je hrvatsko oslobođenje zahtijevalo politički oslon na tadašnje sile Osi”. (Dr. Ivo Korsky).

Obzirom na tadašnje svjetske i povijesne okolnosti, većina Hrvata je vjerovala da u oslonu na sile Osovine postoji jedina mogućnost da hrvatski narod ostvari svoju nezavisnost. Gledajući iz današnje perspektive, bila je to pogrješna procjena, koju smo kao narod krvavo platili, no kad ju se usporedi s alternativom koju su nam bili nametnuli jugokomunisti, ona je u svakom pogledu bila daleko superiornija. Pojedinci koji, zbog ideoloških razloga, ruše vlastitu državu, ne mogu biti predstavnici naroda, jer je svakom nacionalno svjesnom i zrelom narodu država iznad svake ideologije. I zato je borba onih koji su se za vrijeme Drugog svjetskog rata borili za NDH povijesno i moralno bila opravdana. “Boriti se za hrvatsku državu i hrvatsku slobodu znači biti idejno superiorniji, znači biti protiv takve bijedne kombinacije kao što je Jugoslavija, makar ona bila podupirana s lijeva ili s desna…” (Prof. Ivan Oršanić)

Titov pokret nije bio hrvatski nego jugokomunistički

Iz nedavne rasprave o antifašizmu, u kojoj su za “Telegram” sudjelovali povjesničari Slavko Godstein, Tvrtko Jakovina, Ivo Lučić, Ivo Banac i Hrvoje Klasić, očito je da u Hrvatskoj, čak ni među povjesničarima koji se smatraju Titovim antifašistima, ne postoji usklađeno mišljenje o tome, da li se u Hrvatskom ustavu spominje antifašizam ili ne, i da li je partizansko-komunistički antifašizam povijesna stvarnost ili floskula, kako ga je nazvao hrvatski znanstvenik i ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Ivo Banac misli da “nije opravdano izjednačavati komunizam i antifašizam kao što to rade komunisti i neokomunisti kako bi opravdali komunističke zločine, kontinuitet komunističke prutudemokratske vlasti i, u velikom broju slučajeva, svoje netaknute društvene pozicije”. Banac ispravno konstatira da je svaki demokrat ujedno i antifašist i antikomunist, ali da svi antifašisti i antikomunisti nisu demokrati”. Slavko Goldstein doduše ne tvrdi da se antifašizam spominje u Hrvatskom ustavu, ali čvrsto vjeruje da„bez ZAVNOH-a i jugoslavenskih ustava, posebno onoga iz 1974., kojim se definitivno priznala državnost Hrvatske i ostalih republika Jugoslavije, Badinter ne bi u svojoj komisiji dijelio Jugoslaviju po AVNOJ-skim i ZAVNOH-skim granicama”. Iako Goldstein izričito ne poistovjećuje ZAVNOH i AVNOJ s antifašizmom, očito je da isticanjem njihove važnosti smatra da bez Jugoslavije i Tita ne bi bilo današnje Hrvatske. Tipično jugokomunističko razmišljanje. Tvrtko Jakovina, u obrani jugokomunističkog antifašizma, iznio je sljedećunebulozu: “Svi antifašisti nisu komunisti, ali su svi komunisti bili antifasisti”. Njegovom logikom moglo bi se reći i ovako: Svi antikomunisti nisu fašisti, ali su svi fašisti bili antikomunisti. Međutim to je potpuno irelevantno, jer ljudima koji nisu opsjednuti ideološkim uvjerenjima, potpuno je svejedno, da li je netko počinio zločin kao komunistički antifašist ili kao fašistički antikomunist. Zločini se ne mogu opravdati nikakvim krilaticama, ni izbrisati porukom da su počinitelji bili antifašisti ili antikomunisti. Tu ne pomaže nikakvo fraziranje. Ivo Lučić priznaje postojanje antifašizma unutar partizanskog pokreta u razdoblju Drugog svjetskog rata, od 1941. do 1945., a tu svoju tvrdnju opravdava time što je u tom pokretu, ili kako on kaže “na antifašističkoj strani u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji sudjelovalo i jako puno ljudi koji nisu bili komunisti”. Međutim, u Jugoslaviji, kaže Lučić “bila je nedemokratska vlast koja je masovno kršila ljudska prava. Nakon 1990. godine, manje ili više reformirani komunisti koriste pojam antifašizam za svoju rehabilitaciju i zauzimanje, odnosno vraćanje moralno superiorne pozicije. Deklarirajući se ‘antifašistima’ pokušavaju se nametnuti kao ekskluzivni nositelji jedne civilizacijske vrednote kao što je antifašizam”. Jugo-partizanska strana, koju Lučić smatra antifašističkom, nije bila, niti je mogla biti antifašistička, makar je među onima koji su bili na toj strani bilo i nekomunista. Njegovo pretvaranje tog malog broja nekomunista u “jako puno ljudi koji nisu bili komunisti”, nema povijesnu podlogu. Lučiću je je također poznato da je među nekomunistima bilo pojedinaca, koji su prisilno bili uključeni u partizanske redove.

Hrvoje Klasić ističe da “antifašističke borbe i otpora na području Jugoslavije i Hrvatske ne bi bilo da nije bilo organizacije i vodstva KP Jugoslavije i KP Hrvatske”. Nejasno je, zašto pripadnik Domovinskog rata i povjesničar Hrvoje Klasić, argumentima i logikom bivših jugoslavenskih povjesničara i partijskih propagandista, Titov jugokomunistički pokret prikazuje i nameće kao “antifašističku borbu” protiv Nijemaca i Talijana, iako mu je poznato da je glavni cilj te “antifašističke borbe”, bio srušiti NDH i uspostaviti komunističku Jugoslaviju. Može li gospodin Klasić odgovoriti na pitanje, zašto je Hrvatima koji su sudjelovali u toj “antifašističkoj borbi” bilo važnije uspostaviti komunističku Jugoslaviju nego neovisnu državu Hrvatsku, pa makar ona bila i nedemokratska, odnosno fašistička ili komunistička?  

Bijes i ludilo Titovih antifašista

Prije nekoliko mjeseci dr. Zlatko Hasanbegović, nakon što je bio imenovan za ministra kulture u Vladi premijera Tihomira Oreškovića, bio je izložen napadima, uvredama i bijesu Titovih antifašista. Ti samozvani antifašisti javno su tražili od gospodina Hasanbegovića da odstupi od kandidature, a kao opravdanje isticali su njegov tekst u kojem je napisao da Titov antifašizam nije temeljna vrijednost današnje hrvatske države. “Antifašizam nije temelj ove države nego floskula koja nema utemeljenje u ustavnom tekstu, ne spominje se nigdje ni jednom riječju u Ustavu... Hrvatska je oslobođena 1990 godine. Obrambeni, oslobodilački rat iz 90-ih godina je jedini rat u 20. stoljeću iz kojega su Hrvati izašli kao istinski pobjednici. I to je jedini temelj na kojem se treba graditi ova država“, izjavio je hrvatski povjesničar i današnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Hasanbegovićevi protivnici, nakon što su shvatili da ta izjava nije dovoljan razlog za odbijanje njegove kandidature, u srpskom glasilu „Novosti“ objavili su njegovu sliku s kapom, na kojoj se nalazio neprepoznatljivi znak, kojeg su jugomontažni specijalisti, proglasili ustaškim simbolom. Ta izmišljotina samozvanim antifašistima bila je dovoljan razlog da Hasanbegovića proglase ustaškim simpatizerom i pokušaju spriječiti njegovo potvrđivanje. Vršili su pritisak na premijera Oreškovića i tražili da povuče Hasanbegovićevo imenovanje. Nenad Stazić, predsjednik Kluba zastupnika SDP-a, optužio je Hasanbegovića da se zalaže za ustašku Hrvatsku i da je „obnova NDH“ njegov program. Nada Turina iz HNS-a tražila je da Hasanbegović sam odstupi od imenovanja, jer da je svojim izjavama osramotio Hrvatsku. Tanja Vrbat Grbetić, članica SDP-a iz Istre, upozoravala je Oreškovića kako je “antifašizam ugrađen u Hrvatski ustav i nitko od nas ne bi sjedio danas ovdje da nije bilo antifašizma”. Njezina tvrdnja nije točna, jer se u Hrvatskom ustavu ne spominje antifašizam, nego se u izvorišnim osnovama spominje ZAVNOH, koji nema puno veze s antifašizmom, niti antifašističkom borbom. „Nije važna kapa, važno je ono što je ispod kape“, izjavio je Milorad Pupovac. Lukavom Pupovcu nije puno stalo do „ustaške kape“, već do glave hrvatskog ministra. „Ako su fatke autentične, zbog ugleda RH u očima vlastitih građana i međunarodne zajednice, Hasanbegović mora otići“, vrištio je Bojan Glavašević. Potpredsjednik Hrvatskog Sabora i član Mosta, Robert Podolnjak bio je najnelogičniji. Tražio je od Hasanbegovića da javno kaže da je uvjereni antifašist i jasno se ogradi od ustaškog režima i svih zala iz tog razdoblja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Svojim drskim ponašanjem, Podolnjak je nanio golemu štetu Mostu i Hrvatskom saboru. Na temelju kakvih dokaza potpresjednik Sabora povezuje Hasanbegovića sa sustavom NDH? Njegovo traženje od ministra demokrtaske države Hrvatske da se identificira s jugokomunističkim antifašizmom i ubojicom Titom je zastrašujuće.

U vrijeme histerije antifašističkih lovaca, koji su tražili glavu Zlatka Hasanbegovića, među hrvatskim političarima bilo je pojedinaca,koji su javno ustali u obranu istine, dostojanstva i časti gospodina Hasanbegovića. Od tih pojedinaca svakako treba spomenuti glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića koji je na stranicama svoga „Facebook“ napisao: „Potraga za tragovima ustaštva poprimila je razmjere histerije. Posebni odredi aktivista, poput nekadašnje OZNA-e, tragaju za ustašama, fašistima, nacistima i sličnima kako bi opravdali smisao svoga postojanja. Bez fašista, nema potrebe ni za 'antifašistima'. Naročito istaknuta meta je ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Posebno obučene i opremljene 'trojke' kopaju po starim novinama ne bi li pronašli nešto čime bi ga kompromitirali.”

Zaključak    

Hrvatskom narodu fašizam i komunizam jednako su odbojni i neprihvatljivi. Većina Hrvata smatra da su komunizam i fašizam dva identična zla, dvije strane iste medalje, i zato obranu komunističkog antifašizma smatraju jednako nemoralnom i neopravdanom kao i obranu fašističkog antikomunizma. Fašistički i partizansko-komunistički zločini ne mogu se braniti, ni opravdati. Titov jugokomunistički antifašizam je na istoj moralnoj ljestvici kao i Musolinijev fašistički antikomunizam. Svi oni koji u današnjoj Hrvatskoj, kroz javna i bučna vrištanja, nameću partizansko-komunistički pokret kao temelj današnje hrvatske države i Domovinskog rata, a Hrvate koji se s njima na slažu nazivaju desničarima, antieuropejcima i ekstremnim nacionalistima, razaraju moralne vrijednosti Domovinskog rata i ruše demokratske temelje na kojima je sagrađena današnja hrvatska država.

Josip Broz Tito je bio jugoslavenski ubojica, a ne hrvatsaki antifašista. Hrvatska predsjednica je bila u pravu kada je odstranila njegovu bistu iz predsjedničkog ureda, jer Tito nije i ne može biti simbol hrvatske državnosti, niti uzor današnjoj hrvatskoj mladeži. U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je na čelu jugokomunističkog pokreta, a ne na čelu „antifašističkog otpora i borbe“, kako ističu njegovi sljedbenici. Tito i njegovi komunisti nisu ustali protiv nacističke Njemačke početkom travnja 1941., kada su Hitlerove trupe napale Jugoslaviju, nego tek 22. 6. 1941., u trenutku kad je Hitler napao Sovjetski savez, a Staljin pozvao na otpor sve svoje sljedbenike. Dakle, Tito je bio uz Staljina, a ne uz hrvatski narod.

Tragična smrt Andrije Hebranga (starijeg) najbolji je dokaz da Tito i njegovi komunisti nisu prihvaćali Hrvate, pa ni komuniste, u koje su sumnjali da su za državu Hrvatsku, pa makar i komunističku poput Hebranga, a ne za komunističku Jugoslaviju. Za razliku od Titovih “antifašista”, hrvatski nacionalisti, iako nisu prihvaćali komunizam, bili bi radije prihvatili svaku Hrvatsku, pa komunističku, nego bilo kakvu Jugoslaviju. Njihovo eventualno prihvaćanje (Hebrangove) komunističke Hrvatske nije bio znak njihova odricanja od demokratskih načela, već jasna potvrda da im je država iznad ideoloških uvjerenja.

Tito je odgovoran za smrt više stotina tisuća Hrvata, za progon Crkve i preranu smrt hrvatskog metropolite, zagrebačkog nadbiskupa i blaženika Alojzija Stepinca. Stepinac je poput većine Hrvata bio za hrvatsku državu. “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji”, izjavio je nadbiskup Stepinac.

Titova komunistička Jugoslavija je bila crveno obojena Jugoslavija Aleksandra Karađorđevića, a problemi koji su postojali u jednoj i u drugoj bili su identični ili skoro isti. Hrvatski narod nikada nije prihvatio ni Karađorđevu, ni Titovu Jugoslaviju, jer su obe predstavljale negaciju hrvatske države i hrvatske slobode. Ni prva ni drugaJugoslavija nisu uspjele hrvatskom narodu osigurati nacionalnu, obrambenu, ni ekonomsku sigurnost. I zato nije iznenađenje da su obe, uz svu političku, vojnu i ekonomsku pomoć, koju su primale iz vana, u trenutku krize, brzo pale.

Hrvati, a posebno oni koji odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća ističu kao temelj današnje drmokratske Hrvatske, trebali bi shvatiti da "bez proglašenja hrvatske državne nezavisnosti 1941.godine nikada ne bi došlo do odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.godine), niti do Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947. godine) i Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (30. svibnja 1990. godine) nego bi svi ti događaji ostali samo ono što su stvarno bili: pokusi i pokušaji izgrađivanja vrlo ograničene upravne, a ne državnopravne autonomije Hrvatske unutar totalitarne, jednostranačke, svemoguće i međunarodno priznate Jugoslavije. Samo uspomena na postojanje Nezavisne Države Hrvatske i njezina četverogodišnja obrana od napada njezinih tadašnjih službenih saveznika, kao i od njezinih službenih neprijatelja, održala je u duši hrvatskog naroda vjeru da će kad - tad, u novoj međunarodnoj krizi, hrvatski narod imati priliku osloboditi i ujediniti svoju zemlju i dati Hrvatskoj suvremeni značaj normalne nacionalne države. Bez povijesne epizode Nezavisne Države Hrvatske pad svjetskog komunizma koji je započeo u Poljskoj a završio raspadanjem Sovjetskog Saveza, na hrvatskom bi području bio doveo do promjene vladavine, ali ne i do uspostave hrvatske nezavisnosti... Osloboditeljski proces i obrambeni (Domovinski) rat bili su uspješni samo zato što je narod vjerovao u mogućnost oslobođenja, jer su hrvatsku državu, bar na kratko vrijeme, ostvarili njihovi očevi i djedovi, a ne zato što je znao da je Hrvatska kraljevina bila nezavisna sve do 1102 godine. Tako daleko ne ide djelotvorna svijest nijednog naroda". (Dr. Ivo Korsky).

 

Šime Letina / Washington