"MI ili ONI" - podjele i među mrtvima
Danas je dan pomirenja, primirja, dan zajedništva u molitvi za sve preminule, nevine ili krive, danas je dan pružiti ruku jedni drugima „kao znak mira“, danas nema i ne smije biti pobjednika ni gubitnika u političkim kalkulacijama nad isprepletenim kostima mučenika jednog sramotnog povijesnog dijela ljudske povijesti.
(Mile Prpa KRALJ VJEKOVA – isječak)
Uzmite svoje čine što su boli za druge!
Ponesite svoje bitke ubojstva,krađe!
Ponesite i ratove i bijele kuge!
Ponesite suze majke, tugu oca!
Sve obiteljske pokupite svađe!
Ponesite i krik nerođene djece ove!
Kralj vjekova zove!
Gotovo da nije moguće filozofski bolje opisati to sudbonosno i neizbježno zajedništvo u smrti, smrti koja sve podjednako stavlja pred Božji sud, pravedni sud ljubavi. Oni koji vjeruju, On je taj vječni sudac koji sudi svima podjednako pravedno, ne pravi razliku između bogatih i siromašnih, ne pravi razliku po boji odore ove ili one vojske, ne pravi razliku na temelju ljudskih glupih ideologija, ne pravi razliku među onima koje ljudi nazivaju zločincima. U smrti su svi isti, svi zaslužuju isti sud, isti pijetet, isto dostojanstvo s jedinom mišlju i porukom! Bog je dao priliku svima, On koji je koji je oprostio mučiteljima smrt Krista, On je darovao čovjeku toliku slobodu činiti čak i zlo, ali i slobodu pokajati se, moliti za oprost i dostojanstveno se susresti s tom beskrajnom samoćom koja se naziva smrt.
Tko se drznuo na današnji dan komemoracije u Jasenovcu podijeliti na „MI ili ONI“ čak i mrtve duše, isprepletene kosti u zajedništvu smrti? Tko se usudio reči „MI ćemo se pokloniti svojima, a ONI neka se poklone svojima“! Tko je došao na tu morbidnu ideju koja razbija taj Božji mir u zajedništvu pokojnih duša bez obzira na boju kože, spol i svjetonazor? Tko mrtvima na davno nepomične usne stavlja parole svojih prolaznih ljudskih partija, dok silnici misle da će biti vječni, besmrtni vladari?
Danas je dan pomirenja, primirja, dan zajedništva u molitvi za sve preminule, nevine ili krive, danas je dan pružiti ruku jedni drugima „kao znak mira“, danas nema i ne smije biti pobjednika ni gubitnika u političkim kalkulacijama nad isprepletenim kostima mučenika jednog sramotnog povijesnog dijela ljudske povijesti. Danas nije primjereno upirati prstom jedni u druge, tražiti krivce, zločince, jer to naši mrtvi od nas ne traže, ljudska pravda ili nepravda više im ne znači ništa. Oni su u Božjem krilu ljubavi!
U svom spokoju miluje ih Božja ruka u zajedništvu smrti i uskrsnuća i nikome nije dozvoljeno taj spokoj, to zajedništvo među mrtvima dijeliti na „MI ili ONI“.
Već sutra, legitimno je nastaviti sa potragom za istinom, istinom kojom mrtvi mogu osloboditi žive od svake mržnje radi mira, radi zajedništva koje treba razbuktati duhovne potencijale naše drage nacije. Smrću – svi postajemo Božje duše i sa sobom ne nosimo ništa osim grijeha i dobrih djela. Sa sobom ne donosimo ni svoju nacionalnost, ni pripadnost bilo kojoj i bilo kakvoj ideologiji, niti bilo što što je materijalno, počevši od vlastitog tijela do materijalnih dobara.
Ostavite svoja imanja, svoje stvari,
Svoj nakit, novac i svoja odijela!
Neka dođe samo gola duša cijela!
Sve što je satkano od tvari
Bacite u neki krčag stari!
Sve ostavite stvari-bile stare bile nove!
Kralj vjekova zove.
Ako ne možemo biti u zajedništvu nad umrlima, umrijet ćemo i sami u praznini svojih duša, ne zaslužujući ni slavu Gospodnju ni čast ljudsku!
Kazimir Mikašek-Kazo