U broju br. 113 od 4(16)10.1894, (veliko)srpskog lista “Srbobran”, povodom desetogodišnjice djelovanja iznijet je podatak o stanju u “srpskim” pravoslavcima u Hrvatskoj 1984. godine: “U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su ‘pravoslavni Hrvati’ koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice.“

Antun Radić je zapisao (Sabrana djela, sv. III, str. 318.) da je “tek 30 do 40 godina što su se ljudi koji su grčke ili pravoslavne vjere počeli nazivati Srblji“, a u članku “Hrvatska pravoslavna Crkva) (Sabrana djela, sv. V, str. 51.-54.) da “pravoslavni Grk ima svoju grčku Crkvu, pravoslavni Rus ima svoju rusku, pravoslavni Srbljin ima svoju srbsku, a pravoslavni Hrvat – on nema svoje Crkve, nego mora u – srbsku!”

Toliko o tomu da je ideja o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi (HPC) nastala za vrijeme NDH.

U vrijeme vlade Zorana Milanovića HPC je podnijela zahtjev za upisom u registar vjerskih zajednica, što su mediji onodobno proglasili „revitalizacijom ustaštva“. Ministarstvo Uprave, t.j. pomoćnik ministra Bauka, Zoran Pičuljan, rješenjem je zahtjev odbio te uputio na pokretanje upravnog spora. Međutim, pogleda li se Evidenciju vjerskih zajednica u RH, pronalazi se: Makedonsku pravoslavnu crkvu u RH, Bugarsku pravoslavnu crkvu u RH te Crnogorsku pravoslavnu crkvu u RH. Što je još značajnije, u spomenutoj Evidenciji, pri Ministarstvu uprave, u koju se vjerske zajednice upisuju temeljem Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica nema Srpske pravoslavne crkve (SPC), barem ne kao jedinstvene crkve, odnosno vjerske zajednice.

Pravni je položaj SPC-a u ustavno-pravnom poretku RH vrlo nejasan; naime, organizacijskih oblika (parohija, eparhija…) SPC-a je prema podacima Ministarstva uprave 431! Dapače, tražilica Evidencije vjerskih zajednica nudi posebno pretraživanje „organizacijskih oblika Srpske pravoslavne crkve“. Pitanje položaja SPC je ukonačeno „Ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa“ od 20. prosinca 2002. godine. Tu je zanimljiv čl. 2.: „Ugovorne strane suglasne su da je Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj imala pravnu osobnost i prije stupanja na snagu Zakona.“ Kad bi to išta značilo, (kako sklopiti ugovor s nekim/nečim što nema osobnost, jer se osobnost ne može dodijeliti ugovorom?!), što u upitnost dovodi „utvrđenu“ pravnu osobnost. Isto tako, kako nešto može imati organizacijske oblike, ako nema „matičnu“ crkvu, odnosno „središnju“ zajednicu ili tijelo ? U ovakvom shvaćanju nismo sami:

„Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj nije upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj. Sukladno tomu ne bi mogla ostvarivati prava i obveze iz Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. Srpskoj pravoslavnoj crkvi upisani su samo njezini organizacijski oblici u Evidenciju. Time je prekršen Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 2002. godine koji jasno propisuje da su vjerske zajednice dužne podnijeti prijavu podataka za upis u Evidenciju te da ako ne učine sukladno tomu, neće moći ostvarivati prava koja proizlaze iz Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica kao i drugih zakona. Također je jasno iz Zakona da se prvo treba riješiti pravni status vjerskoj zajednici a potom vjerska zajednica podnosi prijave za upis svojih organizacijskih oblika. No, kako bi se opravdao upis samo organizacijskih oblika Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj, Središnji državni ured za upravu je 20. veljače 2004. godine donio izmjenu i dopunu pravilnika o obrascima i načinu vođenja evidencije vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, u kojem stoji: «Iznimno, vjerskoj zajednici koja nije upisana u Evidenciju, a prijavila je svoj organizacijski oblik, određuje se privremeni evidencijski broj, uz koji se upisuje samo naziv vjerske zajednice». No ostaje činjenica da je i u ovome slučaju zaobiđen Zakon i redovita procedura upisa u Evidenciju vjerskih zajednica. Činjenica je dakle da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj nije upisana u Evidenciji vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj pa sukladno tome upitna je i pravna osobnost ove vjerske zajednice. Postavlja se i pitanje je li Vlada Republike Hrvatske potpisala ugovor s pravno nepostojećom vjerskom zajednicom u Hrvatskoj?“ (dr. sc. Jasmin Milić, Pravni i činjenični status vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj)

Dakle, s kim je vlada RH 2002. godine sklopila ugovor? U Ugovoru stoji: „Srpska pravoslavna crkva, odnosno njen organski dio u Republici Hrvatskoj, kojeg čine eparhije: Zagrebačko-Ljubljanska; Gornjokarlovačka; Dalmatinska; Slavonska i Osječko-Poljska i Baranjska (u daljnjem tekstu: Srpska pravoslavna crkva u Hrvat­skoj), a na temelju članka 69. točke 17. i članka 70. stavka 24. Ustava Srpske pravoslavne crkve i odluke Svetog arhijerejskog sinoda broj 3081/ZAP.1444 od 2. prosinca 2002. godine.“ Problem je u tome što Ustav SPC-a nije mjerodavan za hrvatski pravni poredak dok ga isti ne prizna, odnosno dok mu ne dodijeli nekakav status, bio on status udruge, vjerske zajednice t.j. dok nema ondašnji JMGB ili MBS. No, s obzirom tko je onda bio na vlasti, očito je dovoljno bilo da je netko registriran u Beogradu – ionako je sve to jedna država…

Sad je i jednim dijelom jasna histerija SPC-a, SDSS-a i ostalih još uvijek pobunjenih Srba u Hrvatskoj zbog najave osnivanja HPC-a. Time bi SPC izgubio ne samo imovinu na području Hrvatske koja joj ne pripada, već bi se i broj „Srba“ drastično smanjio, prema nekim podacima, za oko 30 000, budući su svi ti Hrvati pravoslavne vjere praktički natjerani izjašnjavati se Srbima.

Nadalje, petokolonaško djelovanje u Hrvata ide tako daleko da je SDSS, uz potporu SDP-a dok je bio na vlasti, osim onemogućavanja registracije HPC-a, ujedno uspio stvoriti i raskol u neformiranoj HPC, a imali su i potporu određenih tobože desnih krugova. Poglavar Hrvatske pravoslavne crkve je službeno Bonifacije Andrija Škulić. Spomenuti krugovi kojima nije u interesu HPC, međutim, uspješe kao „svoga“ poglavara podvaliti nekog bugarskog „secikesu“ Aleksandra Radoeva Ivanova, koji, osim što uopće nije Hrvat niti ima državljanstvo, je ujedno i protjeran iz Bugarske pravoslavne crkve. Žalosti što su njemu potporu dali, znajući ili ne, bivši voditelj „Markova trga“ Marko Jurič, ali i portali kao što su kamenjar.com, narod.hr ili hop.hr.

Da stvar bude neljudskija, dapače, nekršćanskija, SPC ne dopušta Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti pokapanje na pravoslavnim grobljima, što je nečuveno, ali s druge strane, itekako priliči ne pravoslavlju, ali svetosavlju. Istaknimo i da je istinski čelnik HPC-a, Andrija Škulić, hrvatski branitelj te sudionik Domovinskog rata, ali i da je 2016. godine, kao i ove godine odao počast, skupa sa svojom pastvom, žrtvama svetosavlja u Vukovaru.

Zahvaljujući upornošću Vladike Andrije Bonifacije, mnoge pravoslavne crkve sklapaju „vanjsko zajedništvo“ ili „intercommunion“ s Hrvatskom pravoslavnom crkvom. Među zadnjima, vanjsko zajedništvo je krajem 2015. godine iskazao i Sveti Sinod Grčke pravoslavne Crkve ( G.O.C.) Svima je jasno da, ako je samo jedna pravoslavna crkva priznala hrvatsku pravoslavnu, je tek pitanje vremena kad će to učiniti i ostale. S druge strane, zabrinjavajuće je, prema podacima sa stranica Ministarstva uprave, 07. ožujka 2017. godine, što je registrirana udruga „Hrvatska pravoslavna zajednica“ na čelu s spomenutim Bugarinom Radoev Ivanovom. Možda nas to ne treba čuditi budući trenutnu vladajući većinu čini i SDSS, pogotovo uzevši u obzir činjenicu da je pomoćnik ministra u rujnu 2017. postao uprave Dejan Drakulić, promicatelj velikosrpske ideologije, koji će svakako nastaviti opstrukciju djelovanja i registracije HPC-a. To će biti i jedan od razloga zašto je Pupovac pristao uz „ustašku“ HDZ-ovu vlast – kako bi onemogućio nastanak HPC-a!

Zaključno, iako je ugovor RH sa SPC-om nevaljan, odnosno ništetan, postoji i sama odredba ugovora (čl. 26.) koja predviđa sljedeće: „U slučaju da jedna od ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, započet će pregovore o njegovoj promjeni sukladno novim okolnostima.“ Bez ustezanja možemo zaključiti da su se prilike bitno promijenile. Vrište ljevičari da treba revidirati Vatikanske ugovore. Gospodo moja, valjda prije treba revidirati ugovore koji uopće ne valjaju, a tek potom, eventualno one koji valjaju.

 

Josip Gajski