Odlika je komunističkih sustava bezakonje i (samou)pravna anarhija. Danas, čak dva desetljeća nakon krvavog raspada komunističke Jugoslavije, i dalje osjećamo posljedice socijalističkog mentaliteta na svim razinama. Zakoni se donose kako bi se uredilo određeno ponašanje.

Pravna povijest Jugoslavije se svodi na sljedeće: ne poštujemo zakone što ćemo riješiti donošenjem novih zakona koje ne ćemo poštivati; i tako dođemo do nemetaforičkih milijun pravnih propisa, što zakona, uredbi, pravilnika i inih podzakonskih akata SRFJ-a. Suvremena hrvatska zbilja je izuzetno nalik bivšoj jugoslavenskoj; imamo beskrajan broj propisa koji se ili uopće ne poštuju ili se sprovode polovično.

Trenutno goruća tema je Istambulska konvencija koja će tobože zaštititi žene od nasilja, ovakvog ili onakvog. 01. siječnja 2018. godine je stupio na snagu preinačeni Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji. Pojam roda u tom zakonu nije spomenut. Imamo Zakon o kaznenom postupku, Kazneni zakon, Obiteljski zakon. Imamo Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja i Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, što su provedbeni propisi za gore naveden zakone. Dakle, pravni mehanizmi za zaštitu od nasilja postoje. Tim su propisima zaštićeni svi: žene, djeca i muškarci. Uzgred, ne treba spominjati ni sve međunarodne konvencije kojima je Hrvatska pristupila i čija je stranka te reguliraju to pitanje.

Poštuju li se spomenuti propisi? Poštuju se onoliko koliko se poštuju općenito svi zakoni u Hrvata, dakle, ne baš. Hoće li se Istambulska konvencija, ukoliko dođe do ratifikacije, poštivati? Hoće, u onoj mjeri u kojoj se poštuju ostali propisi.

Ukoliko hoćemo argumentirano navesti razlog zašto ne ratificirati Istambulsku konvenciju, moramo se zapitati sljedeće: Bi li, da je IK ratificirana i na snazi X vremena, slučaj Lalovac imao drukčiji epilog? Dakle, bivši ministar financija i saborski zastupnik je vršio nasilje nad svojom (sad bivšom) suprugom, o čemu postoje, ne samo svjedočanstva, nego i audio zapisi te medicinska dokumentacija. Bi li IK spriječila to nasilje? Ne bi, jer ni jedan propis nije u stanju spriječiti ljudsko ponašanje, no, može to ponašanje sankcioniranje. Prevenciju neželjenog ponašanja je moguće ostvariti samo u totalitarnim poredcima kakvima čovječanstvo još nije posvjedočilo.

Međutim, u uređenim i normalnim zemljama nakon neželjenog ponašanja uvijek slijedi sankcija. Bi li, dakle, da je IK na snazi, bilo sankcije (ili uopće nekog postupanja državnih tijela) u slučaju Lalovac. Odgovor je porazan, ali, nije zlo za zlo, jer potvrđuje, bez obzira na svjetonazor, da IK nije potrebna. Stara rimska glasi: da mihi factum, dabo tibi ius, odnosno: daj mi činjenice, dam ti pravo. Mi činjenice imamo, a pravo, nažalost, izostane. I nastavit će izostajati ratificira li se IK, ne zbog same Konvencije, nego zbog naslijeđenog komunističkog mentaliteta.

Štetne posljedice, dakle, stostruko nadilaze, za hrvatske pojmove, tek deklaratorne odredbe Konvencije o zaštiti od nasilja nad ženama. Uvođenje pojma „rod“ će napraviti veći pravni kaos no što je ikad postojao u Jugoslaviji, te će nužna biti preinaka ne samo svih zakona, nego i samoga Ustava, a do tih preinaka – tko živ tko mrtav.

Sporne su i odredbe o migrantima te tražiteljima azila, o čemu nitko ne govori i nitko to ne spominje, već su se skoncentrirali na pojam roda, kojeg, uzgred, nikakva deklaratorna izjava vlade pri ratifikaciji ne će moći otkloniti. Svaki je međunarodni ugovor iznad Ustava. Zato u međunarodnom pravu postoje t. zv. rezerve koje države stranke stavljaju na pojedine dijelove međunarodnih ugovora, koje im, iz ovih ili onih razloga, ne odgovaraju. Stoga je vrlo indikativno što IK ne dopušta rezerve na određene, baš najspornije dijelove.

Naposljetku, kad ne može drukčije, razmislimo zdravorazumski. Zašto je nad ženom moguće vršiti nasilje? Jer je, načelno, fizički, biološki i tjelesno slabija od muškarca. Dakle, žena je kao takva uvjetovana spolom (od rođenja). Uvede li se pojam roda, koji ne odgovara spolu, onda je pravno besmisleno imati specijalizirane odredbe koje štite žene, ako svatko može biti (rodom) žena?! Suludo je, povucimo analogiju, donositi, primjerice, Zakon o braniteljima, ako je nekim člankom određeno da je svaki punoljetni građanin RH – branitelj. Takav bi se zakon samo formalno odnosio na branitelje, a materijalno na doslovne sve građane RH. Pravo, poput filozofije, prvo mora odrediti pojmove i odnose među pojmovima.

Uvođenjem pojma „rod“ se izravno ide baš na štetu žena, jer pod pojam „žena“ ide određen broj ljudi (ženskog) spola, dok se rod odnosi na sve. Konvencija je sadržajno sama sebi proturječna, što dovodi u pitanje imaju li njezini tvorci i zagovornici dobre namjere.

      

L. C.

Share
0