Ovih su se dana, povodom početka gradnje Pelješkog mosta, ponovno aktivirale sve muslimansko-bošnjačke snage predvođene klanom (ili dinastijom?) Izetbegovića. Riječi se ne biraju; Dragana Čovića se uspoređuje s poglavnikom (?!), a poručuje se Hrvatima da tko glasa za HDZ (BiH) glasa za građanski rat.

Međutim, svi ti napadi, koje ne treba uzimati suviše ozbiljno, ali ih ne treba ni zanemariti, imaju svoje zašto. Ne radi se samo o predizbornoj retorici, zalaganju za „građane BiH“ ili uopće kojem plemenitom razlogu.

Naime, Izetbegovićeva polukriminalna organizacija, iza koje, doduše stoje i neke velike sile te ogromna količina što prljavog, što čistog novca, počinje pomalo shvaćati da zauvijek gube ranije ostvareni utjecaj na Dubrovačko-neretvansku županiju, odnosno dio teritorija Republike Hrvatske - koji su ranije ostvarili zbog činjenice da kontroliraju promet ljudi, roba i usluga između Dubrovnika i ostatka Hrvatske.

Posljednjih nekoliko godina određene skupine po nalogu i uz izdašnu financijsku pomoć određenih struktura u Sarajevu kupuju zemljišta u zaleđu Neuma i u okolici Stona. Novac kojim se sve to financira navodno je različitog porijekla, od trgovine drogom, opijumom i ostalim narkoticima, preko novca koji potječe iz kriminalnog (i obavještajnog podzemlja) bivše države, ali i šire, čak do novca koji se „zagubio“ prilikom raspada SSSR-a ali i silnih donacija iz arapskog svijeta i turske fondacije Tika.

Isto tako, Neum je već dugo, bez obzira što tamo uopće ne žive Bošnjaci, ključno strateško uporište za realiziranje velikobošnjačkih ciljeva o izlasku na more te pokušaj izravnog utjecaja na taj prostor kroz izgradnju pomorske luke i vojne baze, a samim time i izmjene etničkog sastava kojim bi bošnjački vođe uspjeli "poklopiti" jedini prostor na kojem BiH ima pristup Jadranskom moru.

Konjic i Jablanica (te istočni Mostar, Stolac i Neum) u tim planovima predstavljaju t.zv. zelenu transverzalu kojom bi Sarajevo dugoročno omeđilo i dirigiralo te koji bi dugoročno držali izravno pod svojim nadzorom, a samim time i uvjetovali sve buduće projekte na tzv. neretvanskom pravcu. To je bio i ratni cilj Izetbegovićeve ratne politike manifestiran u operaciji "Neretva 93", u Izetbegović-Silajdžićevim zahtjevima tijekom pregovora o Owen-Stoltenbergovom planu ali i Washingtonskom mirovnom sporazumu.

Sve su to pokušaji kako bi Bošnjaci potisnuli Hrvate i ovladali neretvanskim pravcem od Konjica i Jablanice, preko istočnog Mostara i Stoca, do Neuma i Stona te stvorili preduvjete za izgradnju luke i vojne baze u Neumu. Rusima, ali i turskom neoosmanizmu pod Erdoganom je izrazito važno pod svaku cijenu biti nazočan na Jadranu. Zanimljivo je da, osim turske, klan Izetbegovića, u ovome također ima izdašnu potporu od strane srpskih paraobavještajnih i parapolitičkih krugova, izrazito sklonih Rusiji, koji, preko svoje tajne baze u Trebinju, godinama provode proruske operacije u Crnoj Gori i Dubrovniku.

Crna Gora se otrgnula iz rusko-srbijanske kandže, što je još jednom nedavno potvrdio „spor“ zbog imovine SPC-a u Crnoj Gori. Crna Gora je članica NATO saveza i više nije podobna biti žarišna točka ruskih interesa na Jadranu, odnosno jugoistoku Europe. Slično je s Albanijom te Kosovom iz čega proizlazi da su Rusi naprosto, narodski rečeno, popušili. Zbog toga je, između ostaloga, bošnjačko dizanje tenzija glede Pelješkog mosta ovako intenzivno.

Onima koji znaju analizirati dostupne insiderske informacije već dugo je poznato da su mafijaški krugovi iz Sarajeva, istočnog Mostara i Trebinja, uz potporu paraobavještajnog sustava, u Dubrovniku razvili čitav spektar turističko-kriminalnih aktivnosti uključujući ugostiteljsko-zabavne usluge ali i prateću trgovinu narkoticima, reket, iznudu, ali i, primjerice, protivljenje izgradnji golf terena na Srđu, što predstavlja svojevrsni sukob interesa Zapada i Istoka. Sve se to, bez bilo kakve sumnje, događa uz potporu paraobavještajnog bošnjačkog sustava nastalog iz nekadašnjeg AID-a (Agencija za istraživanje i dokumentaciju), čime bi se podrobnije trebale pozabaviti SOA, VSOA i MUP, jer se radi o delikatnom pitanju te o potencijalno značajnoj ugrozi hrvatskog nacionalnog interesa.

Na primjer, sličnu koaliciju, t.j. savez globalnog i lokalnog imamo i u slučaju protivnika LNG terminala u Omišlju, te smo imali prilike svjedočiti koliko se, glasno i destruktivno, hrvatski strateški nacionalni interes može podrivati preko Mirele Ahmetović u pomoć i upliv većih sila, protivnica Zapada i članstva Hrvatske u NATO savezu.

Treba također podsjetiti na britansku politiku 90-ih godina, predvođenu lordom Dawidom Owenom, koji je u jeku rata Srbima nudio Dubrovnik, a Bošnjacima područje od malostonskog zaljeva do Omiša. Realizaciju takvog plana, uz Tuđmanovu veliku ustrajnost, čini se, onemogućio je Radovan Karadžić kome i danas kritičari predbacuju da je "više mrzio Muslimane nego što je volio srpski Dubrovnik".

U međuvremenu, Britanci su se povukli, i na hrvatsku sreću, Amerikanci su se revnije uključili. Ipak, ostaje činjenica da, kako je spomenuto, Bošnjaci sve ovo čine uz tihi blagoslov Rusije i Turske, te neizravno Njemačke, te razvijaju neke nove inačice nastale iz ranijih britanskih, Owenovih, planova.

 Izgradnja će Pelješkog mosta onemogućiti službenom Sarajevu i klanu Izetbegovićevih da putem graničnih prijelaza u Neumu ubuduće kontrolira sav promet ljudi, roba i usluga između Dubrovnika i ostatka Hrvatske. Uz kazano, realiziranje ovog projekta će uvelike poboljšati položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini koji su, što treba ponavljati kad god je moguće, primarni nacionalni interes Republike Hrvatske, te conditio sine qua non bilo kakvog djelovanja hrvatske diplomacije ali i hrvatskog sigurnosnog sustava. Sve ostalo, ma koliko se važnim činilo, mora biti na drugom mjestu. Ne treba ni govoriti o prednostima za samu Republiku Hrvatsku i njezinu infrastrukturu te da napokon naša Domovima bude i fizički povezana.

Što se tiče sarajevske vike i galame, oni su, pod vodstvom Bakira Izetbegovića i njegovih trabanata, godinama glavni remetilački faktor u Bosni i Hercegovini. Preuzevši u potpunosti prijeratnu srpsku doktrinu ti su krugovi uspjeli postati gori čak i od samih Srba, koji su dosta toga u međuvremenu naučili.

Politički predstavnici naroda koji u novije vrijeme sebe zove Bošnjaci, Bosanci ili muslimani (ili kako će se već sutra zvati), ne priznaju ni narod iz koga potiču. Za njih je religija, a ne nacija, temeljna poveznica. Stoga nikog ne treba čuditi tolika javna bliskost bošnjačkih političara s Turskom, ili polujavna s Iranom. Temelj takvih interesa i veza sa Erdoganovom Turskom i Iranom je islam, što ne može biti poveznica sa Srbima ili Hrvatima u BiH, ili Srbijom i Hrvatskom kao susjednim državama. Ujedno, strateški saveznici Erdogana i Irana (čitaj Rusija) su njihovi strateški saveznici.

Stoga se opet iz Sarajeva tako brutalno juriša na Pelješki most koji će, i unatoč toj galani, u budućnosti spajati dva djela Lijepe naše.  

        

Mila Marušić