Međunarodni se kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nesumnjivo nadao da će posljednja presuda od 29. studenog u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i drugih – poznatih kao «hrvatska šestorka» – na zadovoljavajući način okončati njegovo djelovanje. Sud je nedavno na kaznu doživotnog zatvora osudio Ratka Mladića, srpskog generala koji je zapovjedio izvršenje genocida u Srebrenici (i mnogo čega drugoga u Hrvatskoj za što mu nikada nije suđeno).

Potom se dao na ispunjenje prešutnog, no općeprihvaćenog mandata izjednačavanja krivnje za ratove nakon raspada Jugoslavije, potvrđujući duge kazne hrvatskoj šestorci za ratne zločine protiv muslimana u Bosni i Hercegovini – čime je propisno ispunio svoj mandat. Međutim, stvari su krenule krivim putem kada je hrvatski general Slobodan Praljak, u ranijem životu filmski producent, ustao i rekao: «Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu.»

Potom je izvadio i ispio sakrivenu bočicu arsena te kasnije preminuo u bolnici. Samoubojstvo je teška uvreda protiv Boga, ali bio je to čin čiji smisao treba dokučiti. Praljak je vjerojatno morao odslužiti još samo oko 18 mjeseci kazne. Njegov čin nije bio potez očajnika nego čin pobune. Bio je uvjeren u svoju nevinost. Ne može se, naravno, znati jesu li on ili ostala petorica počinili druge zločine, ali nepristrana i objektivna analiza ni u kojem slučaju ne bi smjela polučiti njihovu osudu na temelju ove optužbe. Predmet protiv hrvatske šestorke pokrenut je u okviru optužbe za zajednički zločinački pothvat (ZZP) kojeg je poduzelo ondašnje hrvatsko vodstvo na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom, a kojem je svrha bilo etničko čišćenje bosanskohercegovačkih muslimana.

«Konačna svrha» ZZP-a – pojam uveden istom u kasnijoj fazi postupaka MKSJ-a i s posebnom namjenom protiv Hrvatske – bilo je navodno stvaranje zasebnog hrvatskog entiteta unutar granica Banovine Hrvatske (1939) koja bi se potom pripojila Hrvatskoj. Cilj je bilo stvaranje Velike Hrvatske (istovjetne Velikoj Srbiji za koju se borila Srbija); radilo se dakle o međunarodnom sukobu, a presuda je Hrvatsku proglasila agresorom.
Posljedica je ove presude da je jedina država koju je MKSJ proglasio krivom za agresiju protiv druge države upravo Hrvatska, premda je prema jednoglasnom mišljenju sukob započela i vodila Srbija.

Treba pripomenuti da podjela Bosne i Hercegovine nije bila zločin prema vlastitom statutu MKSJ-a. (Zato ju je tužitelj pokušao povezati s etničkim čišćenjem koje leži u nadležnosti suda.) To nimalo ne čudi: zapadne su sile, gotovo svakoga mjeseca, pokušavale nagovoriti «zaraćene strane» u bivšoj Jugoslaviji da razmjene ili ustupe teritorij.

Tako se Mate Granić, Tuđmanov ministar vanjskih poslova, prisjeća kako ga je David Owen, ondašnji glavni zajednički međunarodni pregovarač za bivšu Jugoslaviju, silio da preda Baranju i istočnu Slavoniju u ruke srpskog predsjednika Slobodana Miloševića. Slično tome, bosanski je predsjednik
Alija Izetbegović navodno u dva navrata Tuđmanu nudio zapadnu Hercegovinu ako bi Bošnjaci/muslimani dobili teritorijalnu kompenzaciju u središnjoj Bosni. Međutim, Tuđman je odbio.

Predmet je mnogih rasprava što je zapravo Tuđman želio postići u Bosni. Paddy Ashdown je (nesumnjivo u dobroj vjeri) nakon razgovora s Tuđmanom na večeri u čast Dana pobjede nad fašizmom u Europi 1995. otišao uvjeren da mu je hrvatski predsjednik ljubazno na salveti iscrtao granice planirane Velike Hrvatske koja je sadržavala velik dio Bosne i Hercegovine. Tuđman je bio previše govorljiv i to mu je štetilo. Osobno sam svjedočio kako je znao kazati veoma čudne stvari koje bi se naknadno rekonstruirale u nekakav obrazac premda nikad nije bilo sigurno da se radi o ispravnom obrascu. Međutim, malo je vjerojatno da je Tuđman bio toliko nepromišljen da bi na taj način iscrtao kakav opak plan. Što god da je njegov zemljovid značio (postoje proturječne teorije), ionako nije odražavao stanje u Bosni i Hercegovini osamnaest mjeseci ranije (niti je nalikovalo
Banovini Hrvatskoj, što je bilo povijesno neutemeljeno).

Mnogo je manje časno, prema mome mišljenju, ono što je čitavoj priči pridonio bivši predsjednik Hrvatske, Stipe Mesić, koji je prvo u Haagu svjedočio u svojstvu zaštićenog svjedoka, a potom obasuo sud tisućama neridigiranih dokumenata sa svrhom da kompromitira svojeg neprijatelja - Tuđmana.
Od Mesića potječe tvrdnja da su se na sastaku u Karađorđevu u Srbiji, 25. ožujka 1991. Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli Bosne. Mesić nije bio prisutan niti postoji zapisnik toga sastanka.

Mesiću je bilo potrebno nekoliko godina da iziđe s tom verzijom događaja. Milošević, Izetbegović i Tuđman su zajedno raspravljali o pitanju podjele Bosne na kantone s etničkom većinom na sastanku u Splitu, 12. svibnja. U Karađorđevu se zbio samo još jedan besmislen sastanak. Tuđmanov se problem sastojao u tome što je bio pesimist. Bio je zadivljen Beogradom tako da je nastavio pregovore kada više nije bilo o čemu pregovarati. Jednako je tako smatrao da je Bosna i Hercegovina osuđena na propast iz istoga razloga iz kojeg je Jugoslavija kao multietnička država bila osuđena na propast, a to je podrazumijevalo neku vrstu raspodjele na etničkoj osnovi – kako se i dogodilo.

Zbog njegova marksističkog pogleda na povijest, koji je zadržao nakon odbacivanja marksizma-lenjinizma, vidio je neminovnosti tamo gdje su postajale samo tendencije. Međutim, ne postoje dokazi da je zapovjedio, ili zagovarao, ikakvo etničko čišćenje na kojem se temelji optužnica.
U presudnim su trenucima Tuđman i Hrvatska branili bosanskohercegovačku državu. Najprije u ranim mjesecima rata u BiH 1992. kada su Hrvati praktički sami zaustavili jugoslavensku armiju. Potom 1995. kada su Hrvatska vojska i snage bosanskohercegovačkih Hrvata uz neznatnu pomoć
Bošnjaka i kudikamo znatniju SAD-a, stvorili uvjete za mir - i za oslobođenje Sarajeva. U međuvremenu se Hrvatska pobrinula i smjestila više od pola milijuna muslimanskih izbjeglica.

Stvarnost koju suci i odvjetnici MKSJ-a nisu bili spremni shvatiti ukazuje na to da je BiH u danom razdoblju – od 1992. do 1994. – bila poprište očajničke, krvave borbe za opstanak između dviju skupina – muslimana i Hrvata – a obje su i same bile žrtve. Masovno etničko čišćenje Srba nad muslimanima otjeralo ih je u srednju Bosnu gdje je (muslimanska) Armija Bosne i Hercegovine počela napadati hrvatske vojnike i civile. Hrvati su im se suprotstavili, a tijekom otpora su počinjeni grozni zločini, osobito oni Hrvata u Ahmićima. Međutim, za te su zločine pokrenuti kazneni progoni i donesene presude što nije bio slučaju za odvratna zlodjela – mnogobrojna odrubljivanja glava, oskvnuća katoličkih crkava i mučenja svećenika i redovnica – koja su u sjevernoj Hercegovini pod paskom Bošnjaka počinile mudžahedinske snage.

Takvi su bili stvarni događaji. Međutim, zakoni koje je MKSJ osmislio nisu bili prikladni za njihovo prepoznavanje. Načelo zajedničkog zločinačkog pothvata (ZZP) – osobito u svome proširenom obliku kojim se poslužilo u slučaju protiv hrvatske šestorke – ne bi bilo prihvaćeno u sudbenom postupku ikoje razvijene države. Nijedan ga britanski sud ne bi priznao niti bi britanski pravosudni sustav, koji se temelji na pretpostavci nedužnosti i jasnim odredbama o dokazima i transparentnosti, ikada dopustio ono što se dogodilo u raspravnoj dvorani suda. Načina na koji se postupilo u slučaju protiv hrvatske šestorke prijeti izazivanjem ozbiljnih posljedica u BiH.

Prema odredbama Daytonskog sporazuma iz 1995., kojim se završio rat u BiH, država je bila podijeljena na dva dijela – Republiku Srpsku (RS), u kojoj vladaju Srbi i koja ostaje većinom etnički očišćena od nesrpskog stanoviništva te Federaciju Bosne i Hercegovine, jedinicu u kojoj vladaju Muslimani/Bošnjaci, ali u kojoj su Hrvati konstitutivni narod. To bi trebalo jamčiti potonjima jednaka prava. No, ne jamči. Primjerice, nominalno hrvatski predstavnik u Predsjedništvu je, zapravo, većinom izabran od strane muslimanskih birača. Političari hrvatskog naroda su nemoćni. U međuvremenu se politički predstavnici muslimanske većine ponašaju sve bezobzirnije i nepopustljivije oponašajući muslimanski nacionalizam predsjednika Erdoğana i Turske koja ih podupire.

S druge strane, Republika Srpska traži zaštitu od Rusije. Hrvati, pak, koji žive u gospodarski posrnuloj i politički disfunkcionalnoj federaciji nemaju kome da se obrate za zaštitu. Zagreb nevoljko pomaže zbog sumnjičavosti s kojom se gleda na hrvatsko uplitanje u BiH. Hrvati iz Bosne i Hercegovine mogu se, naravno, sada kao i u prijašnjim stoljećima, utjecati Katoličkoj Crkvi, ali aktualni pontifikat ne zamjećuje blagonaklonost prema «etničkim» katolicima. Već su postojale naznake da državno odvjetništvo u Sarajevu priprema bujicu optužnica protiv Hrvata povezanih s ratom iz devedesetih godina. Haška presuda značajno osnažuje izglede da se to dogodi. Države imaju točke preokreta. Presuda MKSJ-a i još više optužnica moglo bi stvoriti jednu takvu točku. Povijest Jugoslavije pokazuje što se dogodi kada brojčano značajna nacionalna manjina želi okončati državnu zajednicu u kojoj živi. Raspad država rijetko je miroljubiv proces, a na Balkanu nikada. Jedina zapadna sila koja ima sposobnost zaustavljanja da se isto ne dogodi u Bosni i Hercegovini Sjedinjene su Američke Države. Washington sada mora što brže ispraviti štetu koju je Haag uzrokovao, i to što prije.

 

Robin Harris /Catholic Herald

 

Robin Harris je bivši član političkog odjela u kabinetu britanske premijerke Margaret Thatcher. Napisao je knjige Stepinac - Njegov život i vrijeme (Školska knjiga) i Povijest Dubrovnika (Golden Marketing). Živi u Zagrebu.