Da je zbilja u našem društvu, a poglavito kod pojedinih političara, i dalje prisutan komunistički mentalitet, potvrdio nam je i notorni Krešo Beljak, kad je na pravoslavni Badnjak pobjedonosno uskliknuo da i „dalje vjeruje u bratstvo i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda“, što nije ništa drugo nego „uvlačenje“ u neku novu Jugoslaviju.

Inače, parolom za zaluđivanje masa, „bratstvo i jedinstvo“, najviše se služio Josip Broza Tito, doživotni predsjednik bivše Jugoslavije, koju smo porazili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu.

Za nas, koji smo stvarali slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, Jugoslavija je bila na „drugoj strani“ tj. neprijatelj, koji je želio okupirati sve što hrvatski diše.

S obzirom da Beljaku i njegovim istomišljenicima iz HSS-a nije još do danas jasno da je Hrvatska pobijedila u ovom ratu, onda ga treba podsjetiti da sve što naginje propaloj Jugoslaviji već dugo nije dobro došlo na ove prostore.

Istina, kršćanski je oprostiti i Hrvatska to čini, ali zlodjela Srba, Crnogoraca, zločinačke JNA i domaćih izdajica ne smijemo zaboraviti.

Međutim, nakon II. svjetskog rata, kad je Titova armija pobijedila, je li i tada bilo oprosta, jesu li i tada njegovi protivnici mogli slobodno govoriti, pisati i živjeti na „visokoj nozi“?

Sve što nije bilo vezano uz komunizam i partiju bilo je izbrisano (najblaže rečeno).

Na desetine i stotine tisuća ljudi, poglavito Hrvata, koje su nakon pobjede, „pobjednici“, lovili kao zečeve, bilo je ubijeno, strpano u logore ili protjerano iz Jugoslavije, koja je čuvala „bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga“!

Tada, u Titovo vrijeme, ni jedan četnik ili ustaša, pa i domobran ili izdajica i dezerter, nije mogao dobiti zaposlenje, a još manje javno istupati u javnosti.

Je li isto ili slično „pravilo“ bilo i nakon pobjede u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu? Ne, mi smo odmah agresorima oprostili, mada se nitko od njih još ni do današnjeg dana nije ispričao. Neke smo čak pozvali i u Hrvatski sabor! Možete li zamisliti da je nakon II. svjetskog rata neki ustaša ili četnik bio član Centralnog komiteta SKJ? Ili da je po načelu četničke ideologije pokrenuo i bez problema vodio neku političku stranku?

Ne, to se nije moglo ni sanjati, a kamoli događati!

Nakon II. svjetskog rata logori su bili (pre)puni neprijatelja Tita i Jugoslavije.

A nakon Domovinskoga rata logori su se raspustili, srbijanski banditi su pobjegli ili su pak amnestirani!

I sad imamo to što imamo, da jedan „automehaničar“, kako posprdno zovu Krešu Beljaka, bez problema i pred najvišim državnim političkim vrhom uzvikne da se zalaže za bratstvo i jedinstvo, i da mu se ništa ne dogodi.

A kad netko samo spomene „Za dom spremni“, mnogima se diže kosa na glavi, bez obzira što je pod tim sloganom u vrijeme Domovinskog rata, za slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu stradalo na stotine, pa i tisuće hrvatskih branitelja!

Dakle, „parole“ iz vremena Jugoslavije da, a one iz Domovinskoga rata ne!

Oni koji su poput pupovca čitavo vrijeme na „drugoj strani“ mogu raditi što god hoće (čak i biti dio vladajuće strukture), a oni koji su stvorili ovu i ovakvu Hrvatsku (svaka čast iznimkama) bačeni su na marginu ili još gore, neprestano im se lijepe etikete poput ustaša, fašista, revizionista, protunarodnih neprijatelja i tome slično.

Gdje toga ima?

Mladen Pavković