Jedna od najspominjanijih izjava od strane domaćih političkih elita posljednjih godina je kako „europski put Bosne i Hercegovine nema alternativu“. U bilateralnim, trilateralnim ili ne znam ti više kojim susretima, sa predstavnicima međunarodne zajednice, diplomatskog kora, službenim susretima sa premijerima i predsjednicima drugih država sva službena očitovanja prema javnosti išla su u ovom smjeru.

Svi su zborno izjavljivali u glas kako „BiH mora biti zemlja u kojoj žive tri jednakopravna i konstitutivna naroda i građani te kako njezin put prema europskim integracijama nema alternativu“.

Lijepo za čuti i pročitati, ali nam je stvarnost malo drugačija. Bosna i Hercegovina je Daytonskim sporazumom podijeljena na dva entiteta (jedan je Republika, a drugi je Federacija!!!) – jedan je većinski srpski, a drugi je većinski bošnjački, dok se uporno i zlonamjerno zaboravlja kako BiH nije „građanska država Bosanaca i Hercegovaca“, nego u njoj žive tri konstitutivna naroda – Hrvati, Bošnjaci i Srbi.

Ustvari, tako bi moralo i trebalo biti, a nije! Hrvati su samo na papiru konstitutivan narod, dok su u stvarnosti „najobičniji otirač za cipele“.

Mnogi će se sada nakon što ovo pročitaju „propeti na zadnje noge“, ali drugovi (pošto niste gospoda) to vam je činjenica! Vaše teze koje godinama podmećete, ustvari idu na štetu BiH, njima samo dodatno razgrađujete ovu zemlju iako su vam usta puna „tzv. brige za jednu i jedinu BiH i njezinu europsku budućnost“.

Politički predstavnici Republike Srpske – jednog od dva bh. entiteta – izrijekom kažu kako oni vode sustavno organiziranu politiku očuvanja Republike Srpske, prije svega njezinog jačanja i vraćanjem prijenosa ovlasti sa državne na entitetsku razinu koje su činili dosadašnji visoki predstavnici. Njima je opstanak Republike Srpske primarni cilj, a ne „članstvo BiH u EU“. Njima jedino daytonska BiH koja cementira dvoentitetsku podjelu nije problem.

U prijevodu, „ne dirajte nam Republiku Srpsku, a eto vas tamo Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH pa se raskusurajte“! Kao rješenje za BiH, srpska politička elita vidi podjelu većeg bh. entiteta Federacije BiH na dva dijela – bošnjački i hrvatski. Time bi, Republika Srpska, bošnjački i hrvatski dio „pravili trojni savez na razini države s manjim kompetencijama nego što danas ima. Po njima bi to bi značilo samo ovlasti vanjske politike, vanjske sigurnosti i vanjskotrgovinskih pitanja.

S druge strane, bošnjačke političke elite iz Sarajeva su već odavno stvorili sustav čiji je konačni cilj centralizirana država, gdje će važiti pravilo „jedan čovjek jedan glas“, odnosno gdje bi oni vladali ovom zemljom.

Iako javno plediraju kako je krajnji cilj euro – atlantske integracije BiH, „prvi saf bošnjačke političke elite ispod stola“ krije pravi naum koji su već počeli poodavno ostvarivati.

Prva faza je već u tijeku – „pokoriti“ Hrvate u većinskom bh. entitetu gdje su dominantniji, odnosno marginalizirati i „iscipelariti“ Hrvate u ekonomskom, političkom i svakom drugom smislu.

Paralelno s tim, uz pomoć raznih međunarodnih čimbenika, politički „prodrijeti“ u manji bh. entitet gdje su Srbi u većini i za koju godinu i njega „pokoriti“ te konačno napraviti Bosnu i Hercegovinu – zemlju Bosanaca i Hercegovaca, gdje će vladati pravilo „jedan čovjek, jedan glas“.

Tko se ne bude htio „uklopiti“ u ove šemu odgovor je jasan – „otpepaj jarane iz Bosne ponosne“. Znači, „asimilirajte se ili vas ovdje nema“! Moguće je da i naziv BiH preimenuju samo u Bosna!.

Sve ovo bošnjačke političke elite rade uz očekivanja da će za to dobiti međunarodnu pomoć u nekom „blitz kriegu vezanom“ za ustavnu reformu a koji će rezultirati prethodno napisanim. Pod ovakvim uvjetima „europska budućnost BiH“ nije problem, no ne zanemarimo i sve jači utjecaj Turske na bošnjački politički establishment posljednjih godina. Zbog regionalnih aspiracija i povijesnih veza ovdje su upali Turci koji pokušavaju dodatno demontirati BiH.

Turska u odnosu na SAD hoće napraviti i korak dalje da ovdje bude kao što je nekada imala utjecaj. No, to više nije moguće. Turska je ekonomski moćna zemlja, ali je ovdje napravila strateški promašaj što se nije potrudila da pokaže i Hrvatima i Srbima da ima objektivan pristup.

Ne da se miješa u unutarnje stvari nego da podrži moguća rješenja koja bi sami dogovorili predstavnici tri naroda. S obzirom na političke poruke očigledno je da se radi o dugoročno opasnoj strategiji koje se iščitavaju i iz riječi Bakira Izetbegovića. To podrazumijeva da on iza sebe ima Tursku i ističe da će biti onako kako on govori ili neće biti nikako. Dakako da nije tako i to tako neće proći.

Kao prilog tezi kako se bošnjačke političke elite „ohrabruju“ da europski put BiH „ostave po strani“, ide nedavno objavljena vijest dobro upućenog bečkog dnevnika „De Standard“ u kojemu tvrdi kako se „ dinamika odnosa između Turske i EU u međuvremenu značajno promijenila. EU se trudi održati živim tursko pristupanje Uniji, no čini se da za njega ima sve manje interesa u službenoj Ankari“.

„Istambulski politolog Seyfeddin Cabuga objašnjava da se u Turskoj na EU gleda kao na smetnju te se često postavljaju sljedeća pitanja: ‘Čemu ulazak u EU kada je ona u velikoj ekonomskoj krizi?’ Konstatira se i da je EU ‘klub kršćana’, dok je Turska muslimanska država, a ističe se i da je ona sama u stanju srediti svoje probleme s poštivanjem ljudskih prava. Iako se u to itekako treba sumnjati, naročito ako se uzme u obzir represija protiv novinara u posljednje vrijeme, ostaje činjenica da danas tek oko pedeset posto Turaka podržava pristupanje svoje države EU, dok je na početku pregovora ta podrška bila na devedeset posto!

„Ako na kraju pregovora čujemo iz Bruxellesa da je Turska jedna islamska država s velikom stopom rođenih te zbog toga ne može u EU, neće to biti velika tragedija’, kaže glasnogovornik vladajuće Erdoganove stanke, Hüseyin Çelik.

Uostalom, kako ističe politologinja Senem Düzgit sa Sveučilišta Bilgi, premijeru Erdoganu više ne treba EU kao ‘eksterna legitimacija’, kao kada je tek došao na vlast. Baš suprotno, Erdogan smatra da EU treba njega“.

A što je s Hrvatima? Njima je, kao najmalobrojnijem konstitutivnom (barem na papiru) narodu u BiH najviše i stalo da ova zemlja profunkcionira, da dobije novi Ustav kojim će se na svaki način izjednačiti njegova prava s druga dva konstitutivna naroda.

Otpočelo je sve s napadom na Hrvatsku samoupravu čime je označen proces majorizacije Hrvata. To je dovelo do toga da su Bošnjaci birali hrvatske predstavnike u vlasti što nije bit Daytona. Bit Daytona su autentični narodni predstavnici tri naroda, a to pak dobije onaj tko ima 50 plus 1 posto narodnih glasova. Na toj matrici nametanja hrvatskih političkih predstavnika stvorena je iluzija da mogu napraviti sve. Hrvati su upravo iz tih razloga s pravom frustrirani, omalovaženi, nadglasani.

Upečatljiv govor na 5. zasjedanju HNS-a BiH imao je uvaženi profesor Marko Tokić koji je pored ostalog istaknuo kako je često u svojim istupima znao kazati kako „nisu problem oni koji su izdali nego oni koji će tek izdati“.

„Uskoro će dvadeseta obljetnica Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kako ćemo je obilježiti, a u ona strašna i ratna vremena ona je rađala institucije hrvatskoga naroda. Bi li danas u ovim okolnostima mi mislili da nam uopće trebaju. I sveučilište i radiotelevizija i kazalište i zavod za zaštitu spomenika, arhiv… Ili bi, poneseni nekim novim vjetrovima, držali da je to trošak i da se to može i s drugima. Pa kad već može, i ako može, neka mi netko kaže instituciju hrvatskoga naroda koja se financira iz proračuna Federacije ili BiH.

A može drugačije: Što će hrvatskome narodu institucije? Bez institucija nema slobode ni uvjeta za razvoj narodnog genija. On je gurnut u pretpovijest i vraćen u usmenu kulturu. On će opstati i u takvim uvjetima, ali…Hoćemo li, i možemo li to dopustiti.

I na koncu što je to HNS BiH učinio dobro. I je li išta učinio. Iako mi je priča o rekonstrukciji vlade Federacije čitavo vrijeme bila otužna, jer što se vraćati tamo gdje su vas godinama preglasavali, ipak tu priču držim velikim uspjehom, ne zbog njezina ostvarivanja ili ne ostvarivanja, jer su kroz nju legitimni narodni predstavnici ipak, nekim čudom, čimbenik pregovaranja.

No nikada, se ne smije smetnuti s uma s kim se pregovara. Partnertvo na temelju ustava da – koalicija nikad. Predstavnici HNS-a, i kroz ovaj proces, postvarili su pravo da u budućim razgovorima o ustavnim promjenama, o promjenama izbornoga zakona u hrvatsko ime ipak govore izabrani predstavnici naroda“, istaknuo je prof. Tokić pored ostalog u svome obraćanju na 5. zasjedanju HNS-a BiH.

Mišo Relota