Nedavno je na splitskim bačvicama jedan branitelj u poprilično alkoholiziranom stanju srušio bistu Rade Končara, nekadašnjeg visokog dužnosnika KPH i Politbiroa KPJ. Dok ovaj slučaj nije završio na naslovnicima medija i u udarnim terminima informativnih emisija malo tko je od Splićana, pogotovo mlađih generacija, i znao kako na splitskim Bačvicama obitava Rade Končar pretočen u bistu usred pitomog parkića. Bio je ovo povod da istražimo problematiku splitske spomeničke baštine.

Tako smo doznali kako bi Split u narednih nekoliko godina mogao dobiti čak 21 novi spomenik. Baština je to bivšeg splitskog gradonačelnika Željka Keruma kojem se učinilo kako u gradu ima malo spomenika i kako ga treba ukrasiti s nekoliko (desetina) novih. Treba svakako napomenuti kako je Kerum za svog mandata postavio spomenik prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu što se nije usudila niti jedna vlast prije njega, ali i križ na Marjanu.

Međutim, neki od prijedloga koji bi se trebali naći među planiranim spomenicima zaslužnim splitskim velikanima sve više potpaljuju strasti u narodu. Na vrhu liste kontroverznih prijedloga je svakako i spomenik Miljenku Smoji. Ne prođe niti jedna značajnija rasprava o splitskoj spomeničkoj baštini a da se ne oglase apologeti lika i dijela splitskog kroničara iz medijskog, kulturnog i javnog života. Njihov pritisak sve više raste i izgledno je kako će se u bliskoj budućnosti i ova tema naći na stolu splitskih gradskih vlasti. Naime, kao lokacija eventualnog budućeg spomenika Smoji spominje se lučica Matejuška. Svojevremeno je čak bio i raspisan natječaj za idejno rješenje spomenika, a na njemu je pobijedio rad kipara Aleksandra Guberine. Međutim, u jednom trenutku je sve stalo. I dok je za jedan dio splitske javnosti Smoje sastavni dio kulturnog identiteta druge polovice dvadesetog stoljeća, autor scenarija za kultne serije Velo i Malo misto, za druge je „korifej jugoslavenstva i lijevog Splita“. Za zaustavljanje zahuktale akcije podizanja Smojina spomenika u Splitu svakako je zaslužan i ugledni splitski novinar i publicist Joško Čelan. Ovaj dugogodišnji Smojin radni kolega iz Slobodne Dalmacije objavio je knjigu Spomenik izdaji u kojoj je na nevjerojatno sistematičan način, potkrijepljen arhivskim materijalom, do gola razotkrio lik i djelo Miljenka Smoje. A prema Čelanu, Smoje ne da ne zaslužuje spomenik u Splitu već zaslužuje kolektivni prijezir kompletnog hrvatskog nacionalnog bića. Čelan je u sada već antologijskoj knjizi pobrojao sve izjave i djela Miljenka Smoje koje ga trajno diskvalificiraju. Tako saznajemo kako se Smoje u Slobodnoj Dalmaciji brutalno obračunavao sa hrvatskim proljećarima. Prilikom navijačkih nereda u Splitu 1985. nakon utakmice Hajduk –Crvena Zvezda Smoje je, kako bi se dodvorio svojim prijateljima u Beogradu napisao : „Krive su tešte kvadrate, one hrvatske horde koje su se u fini, crveni, jugoslavenski Split spustile s druge strane brda“. Čelan je Smoju razotkrio i kao velikog zagovornika lika i djela Slobodana Miloševića koji proziva Splićane što ne sudjeluju, u prvim redovima, na Miloševićevim mitinzima. Pa tako Smoje proziva Splićane što nisu u najjačem sastavu sudjelovali na Miloševićevu mitingu u Kragujevcu 1988 : „A baš Split ne smi švigavat, nego mora biti na poprištu svake bitke za Jugoslaviju. Da se mene pitalo išla bi splitska delegacija u reprezentativnom, najjačem sastavu.“ Ukratko, Smoje je cijeli svoj život bio sve samo ne Hrvat, uostalom on sam kaže: „“Tolomaštvo (Autonomaštvo) je za me zajebavanje hrvatstva kao ideologije. Ja sam u svakom pogledu najprvo Jugoslaven.“ Pa ipak, u Splitu i dalje traje nesmiljeni pritisak da taj i takav Smoje dobije spomenik na jednoj od najljepših lokacija u gradu pod Marjanom.

Kad smo već kod autonomaštva (tolomaštva kako je to volio kazati Smoje) ono bi moglo dobiti svoj ključni spomenik i prije nego ga dobije Smoje. Naime, 2016. godine Komisija grada Splita za imena ulica, trgova i spomenika je jednoglasno zaključila da pred gradske vijećnike ide zaključak koji glasi da se postavi Spomenik vodi tj. takozvana monumentalna fontana što je, ustvari, vraćanje Bajamontuše na mala vrata. A što je ustvari Bajamontuša? Radi se o fontani koju je 1880. iz Milana naručio posljednji splitski autonomaški gradonačelnik Antonio Bajamonti. Fontanu su 1947. sa splitske rive uklonile komunističke vlasti zbog liktorskog svežnja na vrhu fontane koji je bio simbol fašističkog pokreta iako je sam simbol nastao mnogo prije fašističkog pokreta. Međutim, ono zbog čega je Bajamontuša danas sporno je nešto sasvim drugo, a ne ono zbog čega je stradala 1947. Naime, većina splitskih intelektualaca, hrvatske provenijencije, smatra kako Bajamontuša u svom biću predstavlja simbol talijanskih pretenzija na hrvatski povijesni prostor na istočnoj obali Jadrana te kako bi njeno postavljanje (ponovno) na splitskoj rivi bio povijesni šamar splitskim gradskim ocima koji su vodili tešku borbu sa talijanašima za hrvatski Split.

Zaista čudi revnost dijela splitske javne scene da se putem spomeničke baštine oda počast svim akterima koji su na bilo koji način radili kontra hrvatskih interesa u Splitu, a da se pritom ne zalažu za obilježavanje događaja koji su sačuvali hrvatski identitet Splita. Tako nikome nije palo na pamet da oda počast splitskoj mladosti koja je, u oružanom sukobu, na Rivi 1920. spriječila talijansko iskrcavanje u Splitu u njegovo zaposjedanje. Kada neće Hrvati obilježiti mjesta junaštva svojih heroja hoće Talijani. Tako su talijanski fašisti nakon okupacije Splita 1941. na splitskoj rivi podigli spomenik svom časniku kojeg su hrvatski mladići ubili u neslavnom pokušaju okupacije Splita. Poslije Drugog svjetskog rata i taj je spomenik uklonjen sa Rive.

Talent Hrvata da obilježe sve što ne treba pa čak i da ono dobro što obilježe krivo obilježe došao je i nedavno do izražaja. Tako je nedavno otkrivanje spomen ploče na splitskoj Pjaci u sjećanje na 12. lipnja 1942. kada su talijanski fašisti upali u splitsku sinagogu i iz nje iznijeli vrijednu židovsku imovinu i spalili je na Pjaci izazvalo nove prijepore. Naime, na ploči koja je postavljena u sjećanje na ovaj tragičan događaj stoji samo kako su to napravili fašisti. Niti jednom riječi se na kaže kako se radilo o talijanskim fašistima, crnokošuljašima. Zašto se, ukoliko se već obilježavao ovaj događaj, nije ispravno naveo i sam počinitelj nikome nije jasno. Valjda se nije htjelo uvrijediti talijanske turiste.

Ovo su samo neki od primjera kontroverzi splitske spomeničke baštine i mogućih sukoba koje će njihovo eventualno podizanje u Splitu izazvati. Problem kod splitske spomeničke baštine je činjenica što podizanje novih spomenika diktira trenutna politička klima u gradu i državi, a rijetko kada se u procesu odluke i odabira spomenika konzultira struka. Presudnu riječ imaju tzv. povjerenstva koja su sastavljena po političkom ključu, a struci obično ostaje nijemo promatrati reinterpretaciju povijesti iz ruku karijernih političara.

  

Željko Primorac / 7Dnevno

Share
0