U Kukuriku Vladi su svjesni pada podrške u javnosti te se ne žele uhvatiti u klinč sa sindikatima, a da pritom nisu osigurali bokove od političkog udara oporbe.

Kukuirku Vlada, zdušno podržana od predsjednika Josipovića, uputila je pomalo dramatičan poziv za konsenzus o nacionalnim prioritetima. Poziv je prije svega upućen šefu oporbe Tomislavu Karamarku. Poziv dolazi u vrijeme kada se iz mjeseca u mjesec bilježi nezaustavljivi trend pada podrške Vladi, a skandal za skandalom izbija na vidjelo u gotovo svim ministarstvima. Što je nagnalo Vladu koja ima više nego uvjerljivu i stabilnu parlamentarnu većinu na traženje konsenzusa s ostatkom političke scene? Sada je i više nego jasno kako je Kukuriku koalicija nije bila kadrovski pripremljena za preuzimanje vlasti na proteklim parlamentarnim izborima. Rezultat nespremnosti vidljiv je po brojnim skandalima ministara, pa i premijera,  koji su nespremni preuzeli resore. Kada kontinuitetu skandala pridodamo i hipoteku automobilske nesreće prvog potpredsjednika Vlade te poražavajuće ekonomske trendove u zemlji dolazimo do činjenice kako Vlada na koljenima dolazi za pregovarački stol o, do sada, svom najvećem izazovu. Izazov ili nepremostiv problem su pregovori sa sindikatima o rezanju prava iz kolektivnih ugovora. U Kukuriku Vladi su svjesni pada podrške u javnosti te se ne žele uhvatiti u klinč sa sindikatima, a da pritom nisu osigurali bokove od političkog udara oporbe. Pritom su poučeni vlastitim iskustvom iz kampanje prikupljanja potpisa protiv izmjena Zakona o radu iz vremena vlade Jadranke Kosor. Tada su sindikatima logistiku pružili SDP-ovi ogranci i ljudstvo po cijeloj zemlji.

Gdje s vraćenom lopticom?

Kako je poziv na konsenzus tek puki spin medijskih opsjenara s Iblerova trga i Pantovčaka pokazuje i činjenica da sadrži tek opće fraze o ekonomskim prioritetima. Pritom prvo nisu izložene mjere za koje se traži konsenzus već je konsenzus zatražen bez izlaganja ekonomskog plana i mjera. Pregovori sa sindikatima otvaraju i godinu lokalnih izbora, a potom i predsjedničkih pa je taktika razvlačenja i dobivanja na vremenu više nego jasna.  Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko na poziv je reagirao dosta lukavo. Pritom nije upao u političku zamku i poziv odbio na prvi mah. Karamarko je pristao na razgovore, ali kao prvu točku konsenzusa postavio je Pelješki most. Loptica je vješto vraćena Kukuriku koaliciji koja ponovno ne zna gdje bi s njom. Osim sitnog političkog potkusurivanja koje je donijela rasprava o nacionalnom konsenzusu dio javnosti se zaintrigirao je li konsenzus moguć u ovim uvjetima u Hrvatskoj?

Lako do vlasti, ali kako je zadržati?

Politička garnitura koja je preuzela zemlju, sa stabilnom parlamentarnom većinom, na prosinačkim izborima 2011., na vlasti je tek šest mjeseci. Na vlast su došli s gospodarskim programom i projektima. Koliko god Plan 21 danas bio smiješan on je bio izborna platforma jedne koalicije. Stoga se od Kukuriku koalicije očekuje njegova implementacija. Poziv na konsenzus nakon svega šest mjeseci jest očajnički potez nesposobne vlade, ali je i legitimno političko sredstvo taktiziranja. Potezima u resornim ministarstvima u prvih šest mjeseci Kukuriku Vlada demantirala je svaku mogućnost postizanja konsenzusa. Pritom su odustajanje od pokroviteljstva nad bleiburškom komemoracijom, ukidanje Vijeća za normu hrvatskog jezika, odustajanje od gradnje pelješkog mosta i ideološka vrludanja tek najzorniji primjeri nemogućnosti postizanja nacionalnog konsenzusa s aktualnom vladajućom garniturom. Kiseli osmijesi izbornih pobjednika u  izbornoj noći tek danas postaju razumljivi. Vlast im je pala u ruke bez puno truda, sada bi je rado zadržali jer je slatka, ali ne znaju kako.

Željko Primorac