Mate Kovačević u svojoj kolumni (Hrsvijet od 28. lipnja 2012. i Hrvatsko slovo od 29. lipnja 2012.) Pupovac potiče novu srpsku agresiju kaže: “U tom inflatornom procesu obezvrjeđivanja žrtava nemali doprinos je dao i Slavko Goldstein, koji je očito nekadašnji kakav-takav realizam zamijenio slijepim nijekanjem činjenica, što vjerojatno ne proistječe samo iz ideološgih pobuda, nego i povrijeđena obiteljskog ponosa, uzrokovana neprimanjem Ive Goldsteina u članstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.”

Zapravo, prije bi se moglo reći da se tu radi o isključivim ideološkim pobudama Slavka Goldsteina, a neprimanje Ive Goldsteina u HAZU upravo je rezultat i njihovog “slijepog negiranja činjenica” i zlonamjernim interpretacijama hrvatske povijesti. I otac i sin Goldstein imaju ogromnu ulogu u tome. Moglo bi se slobodno reći da predvode jugokomunisticku paradigmu kod povjesničara u Hrvatskoj. To se može jednostavno vidjeti kada pogledate što se sve u zadnjih petnaestak godina događalo kada se govori o Jasenovcu, Jadovnom, Bleiburgu pa čak i Oluji.

Jasenovac

V.Mrkoci: Mit o Jasenovcu je oružje dvostrukog karaktera: njime su se služili Srbi protiv Hrvata u Jugoslaviji, ali i hrvatski komunisti protiv opozicije u Hrvatskoj

U komunističkoj Jugoslaviji hrvatski komunisti su aktivno sudjelovali u korištenju mita o Jasenovcu u dokazivanju genocidnosti hrvatskog naroda. Broj od 700.000 žrtava Jasenovca nekadašnji je službeni podatak. Osamdesetih godina postalo je jasno da je ta brojka žrtava Jasenovca, veća za 100.000 od broja žrtava u cijeloj Jugoslaviji prema popisu iz 1964., mogla za Jugoslaviju biti opasna. Zato se išlo na novi broj, a trebale su ga osigurati Kočovićeva i Žerjavićeva istraživanja. Kočović je i sam priznao da mu je cilj očuvanje Jugoslavije, a da su i Žerjavićeva istraživanja trebala tome poslužiti govori nam to što ih je prvi objavio Slavko Goldstein. Žerjavić je govorio da je u Jasenovcu bilo do 85.000 žrtava, ali je sâm tvrdio da daje veći broj iz pijeteta prema žrtvama. Goldsteini se pozivaju na njega, ali povećavaju njegov broj (od 80.000 do 100.000), pa Slavko Goldstein, primjerice u Globusu, 10. siječnja 2003., govori o "strahotnoj činjenici da je, u prosjeku, u Jasenovcu svakoga dana ubijeno oko 70 ljudi". Genocidnost hrvatskog naroda je očito osigurana i ovom brojkom koja je dva puta veća od one ‘popisane’ na popisu 1964.

>>Akademik Mirko Vidović u pismu Ivi Josipoviću: Jasenovac je bio 'operativan' i nakon službenog završetka rata

Dr. Vjekoslav Perica (Sloboda Dalmacija, 27. srpnja 2002.) pronašao je u Chicagu knjigu koju su 1943. izdali Eparhija Pravoslavne crkve iz Chicaga i Ravnogorski četnički pokret Draže Mihailovića. U njoj se govori o 40 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu. Polovica rata, pa množenje s dva, daje donju granicu "rezervnoga" broja za "dokazivanje" navodne genocidnosti hrvatskog naroda. Zato brojeve koje spominju Goldsteini možemo s pravom zvati velikosrpski broj Goldsteinovih i Draže Mihailovića, a ona je danas prihvaćena u Hrvatskoj Prihvaćena je, dakle, brojka kojoj je bio sklon i dr. Milan Bulajić nekadašnji direktor Muzeja genocida iz Beograda, pa današnja uprava Jasenovca spominje objedinjavanje popisa tog "muzeja" na kome je nešto iznad 80.000 i svog popisa. Podsjeti ću vas što je Bulajić rekao u polemici sa mnom o njegovoj brojci od 77.743 popisanih žrtava: "To je stanje prije godine dana. Vrlo brzo možemo doći do brojke veće od 100 000." Vidimo da je i Bulajić spominjao tu "magičnu" brojku od 100.000 kao i Golsteinovi!

Zanimljivi su i događaji u HAZU o kojima sam pisao u "Hrvatskom slovu", 14. ožujka 2003.:

"Pred kraj života Vladimir Žerjavić želio je da se svi koji se bave žrtvama sastanu u Akademiji i dođu do broja (žrtava Jasenovca, J.P.) s kojim će se izići u javnost. Na sastanku s njim, na kome je bio nazočan i akademik Bilandžić, inzistirao sam da se u listu pozvanih doista uključe svi koji su pisali o žrtvama. Dakle, uz Goldsteinove trebali su biti pozvani i dr. Josip Jurčević, znanstvenici iz Hrvatskog instituta za povijest, Kazimir Sviben i Vice Vukojević iz Saborske komisije, ali i predstavnici domobranskih udruga, kada su već trebali biti pozvani i oni iz SUBNOR-a. To je prihvaćeno i poziv je trebao sastaviti ing. Žerjavić. Ne samo da je to bilo logično nego i važno, jer je kroz razgovor postala jasna njegova (Žerjavićeva, J.P.) želja da taj broj bude njegov broj. Poslije nekog vremena akademik Bilandžić mi je rekao da Žerjavić nije dao tekst poziva. Žerjavić je tvrdio suprotno. Zamolio sam ga da tekst ponovi, kako je i sugerirao Bilandžić. Žerjavić me je nazvao poslije nekoliko mjeseci i kazao da je tekst preveden i da ga trebam samo potpisati. Iznenadio sam se. Prijevod poziva za okrugli stol!? To, naravno, nije bio poziv već završni tekst. Naravno, odbio sam potpisati tako nešto. Jasno mi je bilo da bez nazočnosti dr. Jurčevića, ljudi iz Hrvatskog instituta za povijest, Saborske komisije i domobranskih udruga u tekstu može biti broj koji korespondira broju Draže Mihailovića."

>>Vladimir Geiger: Žrtvoslovi ljudskih gubitaka Hrvata u Drugom svjetskom ratu i poraću, koje su prouzročili NOV, Partizanski odredi Jugoslavije, Jugoslavenska armija i KPJ

Da bi se sprijecilo okrivanje istine ukinuta je i Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Glavnu ulogu u tome odigrao je g. Slavko Goldstein, koji je lažno prikazao izvješće o radu Komisije u periodu od osnutka (11. veljače 1992.) do rujna 1999. godine, kao konačne. Sramotno je da je takva očita neistina prihvaćena u Hrvatskoj i da se vjerovalo njemu, a ne nizu hrvatskih stručnjaka koji su također bili članovi Komisije .... Goldstein je za to nagrađen pozicijom predsjednika Savjeta Spomen-područja Jasenovac .... U knjizi "Brani li Goldstein NDH?", Zagreb, 2002., str. 171– 175, objavio sam Napomene predsjednika Komisije g. Kazimira Svibena o tom osporavanom Izvješću. Sviben piše o ulozi Slavka Goldsteina:

"Na posljednjoj sjednici Komisije, 8. listopada 1999., Izvješće je prihvaćeno sa samo jednim glasom protiv. Bio je to glas gospodina Slavka Goldsteina, koji je jedini u našim tablicama vidio konačne brojeve o žrtvama, dok su za sve nas ostale brojevi predstavljali rezultat rada do rujna 1999., s time da rad treba nastaviti i praznine popuniti. Osporavatelj S. Goldstein nije se mogao pomiriti s premalim brojevima židovskih, srpskih i pravoslavnih žrtava. Svoje protivljenje podnio je u pisanom obliku, a poslao ga je i na više različitih adresa.

Nakon toga, počela je medijska hajka na Komisiju. Naša evidencija žrtava proglašena je konačnom, što ona ni izdaleka nije bila, a onda su nam nabrajane «mane». Kao «krunski» dokaz upotrijebljene su preslike naših tablica o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti žrtava. Zloporaba ne bi bila moguća da smo kod svake tablice napisali da je to stanje od osnutka Komisije do rujna 1999. (kao što piše u naslovu Izvješća).

Poslije trećesiječanjskih izbora 2000. Sabor nije imenovao članove Komisije iz redova zastupnika, pa ni predsjednika. Tako obezglavljena Komisija samo je životarila. Izgubljene su dvije dragocijene godine. U međuvremenu, pomrli su brojni svjedoci genocida nad Hrvatima, što ga izvršiše Partija i njezina Armija. Sada se Saboru predlaže da Komisiju ukine.

Znakovito je da su poimenični popisi žrtava i u Titovo doba padali u nemilost i bili skriveni od javnosti, jer popisivači nikako nisu mogli udovoljiti partijskoj «normi».

Žalosno je da se u posljednje vrijeme hrvatskim žrtvama više bave Slovenci nego Hrvati. Masovna grobišta Hrvata širom Slovenije neoboriv su dokaz genocida, jer su nastala ubijanjem golorukih ljudi poslije rata.

Gospodin Slavko Goldstein bio je član Komisije od početka da kraja. U njega smo kao Židova polagali velike nade i očekivali da ćemo preko njega doći do popisa židovskih žrtava. Toga popisa nismo dočekali. Da nam ga je predao, ne bi se mogao onako ponijeti na zadnjoj sjednici Komisije kako se ponio."

Treba li podsjetiti da je dr. Franjo Tudjman stradao kada je objavio rezultate popisa iz 1964. godine? On sam uvijek je spominjao mnogo manje brojke žrtava u Jasenovcu od onih koje su dane tim popisom. Zato tvrdnja prof. Vladimira Mrkocija dana u knjizi Ogoljena laž logora Jasenovac pogađa u samu bit cijeloga problema broja žrtava Jasenovca:

Sve to vrlo uvjerljivo dokazuje da se nijednoj procjeni komunističke ‘nauke’ u pogledu žrtava ne može vjerovati — sve su lažne, sve su tendenciozne ... jedino je sigurno da je točan broj žrtava niži od najniže službene komunističke procjene!

Možemo samo dodati: A još manje možemo vjerovati onome što tvrde Goldsteini.

Jadovno

Dr. Franjo Tuđman je u svojim slavnima “Bespućima povijesne zbiljnosti” (1989.) tvrdio da masovnih žrtava u Jadovnu uopće nije bilo. Naravno, to su osporavali svi oni koji su zastupali politiku koju je sjajno opisao prof. Mrkoci. Npr. u Hrvatskoj jedan od njih Đuro Zatezalo uredno od države dobiva sredstva za tiskanje takovih svojih uradaka. Iznenađuje li onda što je Slavko Goldstein u „Novom listu“, 27. rujna 2008. godine tvrdio kako je u Jadovnu bilo 12000 žrtava, da bi to za godinu dana poraslo na 28 400. Na to je reagirao hrvatski povjesničar Mladen Ivezić:

„I u Jadovnu je I. Goldstein očito uporabio četničko lažno svjedočanstvo o tobožnjih 28.540 ubijenika. U knjizi sam "Jasenovac/Brojke" o tome svjedočanstvu, danom u beogradskome komesarijatu za izbjeglice 1942. g., napisao: '7. lipnja Drago Svjetličić, Srbin iz Doboja svjedoči Komesarijatu (…) Za Gospić kaže, da je u njemu pobijeno 28.500 (jer da su mu to ustaše rekli)'.“

>>Što je to Pupovac kao izaslanik predsjednika Sabora govorio na Jadovnu? (Video)

Podsjetimo se i izjave Ive Goldsteina:

Još ujesen 2008. godine moj otac Slavko i ja kontaktirali smo sa županijskim vlastima u Gospiću i ministrom zdravstva Darkom Milinovićem o tome da se na spomen-području obnovi srušeni spomenik.

Dr. Srećko Božičević, umirovljeni je geolog, speleolog i hidrogeolog (to mu je uža specijalnost). Speleologijom se bavio punih 60 godina. Bio je 40 godina u Institutu za geološka istraživanja gdje je magistrirao i doktorirao, radio na terenu po svima republikama. Poznata mu je nevjerojatna farsa koju političari čine svake godine komemorirajući žrtve Jadovna na mjestu Šaranove jame. Godinama upozorava da ta jama nije logor Jadovno, nego da su u nju partizani bacili Hrvate. Ovogodišnji dolazak srbijanskog predsjednika Borisa Tadića kod Šaranove jame smatra vrhuncem podvale i u razgovoru za Hrvatski list, 30. lipnja. 2011. (Velika povijesna podvala i laž: Hrvatske kosti u Šaranovoj jami pretvorili u srpske) kaze:.

"Još prije nekoliko godina, kada je Mesić bio gore za vrijeme svoga mandata, oni su organizirali pravu terevenku na kojoj su osim njega bili Pupovac, Goldstein i drugi ... Bio sam zapravo frapiran tom pijankom ili slavom, a navodno je to pravoslavni običaj.

Reagirao sam tekstom u Političkom zatvoreniku, a nakon toga zvao sam Slavka Goldsteina i rekao da bih htio s njim razgovarati te mu savjetovati da dade izvaditi kosti iz Šaranove jame pa ako su u jarni kosti njegovih roditelja, kao što tvrdi , a on, njihov sin živ je, neka se onda DNA analizom to utvrdi. Nije mi odgovorio. Međutim, ključno što oni zlorabe jest sljedeće: Šaranova jama, gdje oni komemoriraju, nije Jadovno. Jadovno je od Šaranove jame udaljeno pet km dalje u Velebitu, u šumi. Tamo je bio logor, oko toga logora su bile jame koje nitko nikada nije istraživao. Dio toga logora imao je na Rabu svoj odjel te još na nekim otocima. Ja sam, zatim, Stjepanu Mesiću, kao nekakvom antifašistu, napisao da su 1945. godine iz Gospića s pet i više kamiona dovezeni Hrvati iz zatvora, pobijeni i bačeni u Šaranovu jamu.

Pitajte Gospićane, još ima živih koji se toga sjećaju. Neki su od njih bili u zatvoru i imali su sreću da nisu završili u Šaranovoj jami. U svojoj knjizi "Jame kao grobnice" dao sam nacrt Šaranove jame. Prošle godine Šaranovu jamu kao Jadovno posjetio je i aktualni predsjednik Ivo Josipović s pravoslavnim svećenicima.

I on je napravio svoju predstavu, a da je sve zasnovano na lažima i podvalama. Dakle posjetitelji ne odlaze u Jadovno, nego kod Šaranove jame, a ove godine u toj farsi sudjelovao je srbijanski predsjednik Boris Tadić. Svi se nalaze kod Šaranove jame, a u toj jami su hrvatske žrtve partizanskog terora. Svi rade pogrešku i pohode mjesto koje nije Jadovno, umjesto da odu dalje pet kilometara. Sve sam to napisao i Josipoviću, poslao mu kopiju svoje knjige, i poručio mu da griješi. Goldstein me nije htio primiti očito jer on igra svoju igru da po svojoj vjerskoj varijanti bude mučenik po svojim roditeljima, a da ne riješi činjenice."

Međutim već u slijedecem broju Hrvatskog lista Pavle Vranjican i Josip Jurčević u tekstu Laži pred kojima zastaje pamet: Cijeloj Hrvatskoj podvaljena Šaranova jama kao masovna grobnica Srba i Židova kažu:

“Jedini problem u priči o Šaranovoj jami, a na sličan način i u cjelokupnoj paradigmi hrvatskog života u šaranovim jamama, jest krajnje jednostavan. Naime, SPELEOLOŠKA I DRUGA ISTRAŽIVANJA - PRIJE I NAKON 1990. - UTVRDILA SU DA SE U ŠARANOVOJ JAMI NE NALAZI NITI JEDAN LJUDSKI KOSTUR. S ovom jednostavnom i lako provjerljivom činjenicom upoznati su svi zainteresirani, naročito oni koji dižu najveću i sve učestaliju javnu dreku oko Šaranove i drugih naznačenih šaranovih jama u Hrvatskoj. Što bi to trebalo značiti? Da se radi o ludima i zbunjenima? Ne, nikako!

Radi se o svjesnoj, sustavnoj i stručnoj razgradnji hrvatskih državnih, nacionalnih i socijalnih interesa, a Šaranova jama i šaranove jame sredstva su pomoću kojih se to ostvaruje. Ili kako narodna izreka kaže: "Tuku nas i tući će nas sve više, dokle god pristajemo to podnositi i plaćati!"

ISTRAŽIVAČKO SVJEDOČENJE (PAVLE VRANJICAN)

"Krajem 90-ih surađivao sam s tadašnjom saborskom Komisijom za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava s ciljem utvrđivanja okolnosti i mjesta stradanja zarobljenika, ranjenika i civila neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Moja specijalnost je speleologija te sam u skladu s tim sačinio popis jama na teritoriju RH u kojima se nalaze posmrtni ostatci žrtava ubijenih 1945., te također dao nekoliko sugestija i prijedloga na koji bi način trebalo organizirati terenska istraživanja. U isto vrijeme na Saborsku komisiju provodio se politički pritisak da se istraže neki navodni ratni zločini povezani s hrvatskim Domovinskim ratom. Nisam bio izravni sudionik tih sastanaka i razgovora, ali na tu temu imena Slavko i Ivo Goldstein te Žarko Puhovski često su se spominjala. Iz tih lobističkih krugova tada je potekla i optužba kako Šaranova jama kod Jadovnog na Velebitu krije posmrtne ostatke srpskih civila ubijenih tijekom Hrvatskog domovinskog rata.

Za vrijeme druge Jugoslavije ova je jama bila proglašena jamom grobnicom žrtava stradalih u logoru Jadovno 1941. godine. Slijedom toga odlučeno je da se poduzme terensko istraživanje kako bi se provjerile navedene optužbe. Stručni dio ekipe sačinjavali su: Davor Butković-Žu i Pavle Vranjican. Tajnik saborske Komisije bio je gospodin Florijan Boras. Krenuli smo u Gospić gdje su nam se u policijskoj upravi pridružili djelatnici policije i svi zajedno došli smo do ulaza u Šaranovu jamu koja se nalazi neposredno uz šumsku cestu. Upotrebljavajući uže i speleološku opremu spustili smo se do dna jame. U jami nismo našli ni najmanjeg traga bilo kakvog novijeg zločina, ali na naše iznenađenje niti bilo kojeg pa ni najmanjeg traga o zločinu iz 1941. godine. Jednostavno - na dnu te jame nema nijednog ljudskog kostura, tj. ničeg što bi moglo na bilo koji način potvrditi tu priču.

Napravili smo jednostavnu skicu jame, kratki video snimak i izašli vani. Napisali smo izvješće koje smo zajedno sa snimkom unutrašnjosti jame predali saborskoj Komisiji. Kakva je bila sudbina našeg izvješća - ne znam - ali čuo sam da je video snimak prikazan svim zainteresiranim stranama.

Ovih dana bili smo svjedoci zloupotrebe Šaranove jame i pokušaja stvaranja nekakvog lažnog političkog obreda. Organizatori nedavno održanog skupa kod Šaranove jame bili su još krajem devedesetih obaviješteni kako na dnu te jame nema tragova nikakvih žrtava, pa ni žrtava iz logora Jadovno. Također, oglušili su se na sve savjete i informacije koje im je zadnjih nekoliko godina davao dr. Srećko Božičević, legenda hrvatske speleologije, izuzetni znalac i znanstvenik koji je u Geološkom institutu cijeli radni vijek istraživao špilje i jame hrvatskog krša. I on je organizatorima ukazivao na nesklad činjeničnog stanja i njihove priče. Ali i ovoga puta političko-žandarske metode bile su jače od znanosti i bilo kojih stručnih rezultata. Organizirana je komemoracija žrtvama na očigledno potpuno krivom mjestu, ismijavajući time svaku stvarnu žrtvu i istinu o događanjima iz 1941. godine. Podvaljeno je i Vesni Pusić, Jasenu Mesiću pa i predsjedniku Srbije Borisu Tadiću koji su govoreći puni pijeteta nad nepostojećim žrtvama izgledali kao da su dio scenarija popularne engleske serije «Mućke». Potpuno je nevjerojatno kako nakon svjedočenja uglednog znanstvenika dr. Srećka Božičevića u prošlom broju «Hrvatskog lista» niti jedan TV Dnevnik i novine nisu imali objavljeno ni jedno slovo na tu temu. Potpuna šutnja, ignoriranje. Za mene to znači da su svi djelatnici tih medija pod nekim žandarskim pritiskom i boje se za svoje karijere i plaće. S obzirom da se tu radi o mrtvim ljudima, barem bi Državno odvjetništvo trebalo uputiti dr. Božičeviću i meni poziv za razgovor i poduzeti sve radnje kako bi se organiziralo novo istraživanje i jednom zauvijek okončala svaka dvojba i rasprava.

Preporučio bih da se okupi istraživačka ekipa sastavljena od pripadnika specijalne policije, HGSS-a i djelatnika Geološkog instituta iz Zagreba. S obzirom da se radi o jednostavnom speleološkom objektu male dubine moglo bi se organizirati sigurno spuštanje u jamu svih zainteresiranih kako bi se i osobno uvjerili u činjenično stanje. Važno je napomenuti da se u blizini Šaranove jame nalazi jama sa stradalim žrtvama iz poslijeratne 1945. godine te izgleda da je potpuno lažna priča o Šaranovoj jami ustvari poslužila prikrivanju stvarnih događaja.

Ako Državno odvjetništvo ništa ne poduzme i ako organizator komemoracije ne bude imao znanstvene ni ljudske snage da prihvati istinu, te i dalje bude ustrajao na svojoj priči, novopodignuti spomenik kraj Šaranove jame postat će za većinu građana Hrvatske simbolom gluposti i prijevare, a ono što je najgore - stvarne žrtve biti će zaslugom organizatora komemoracije popljuvane i ponižene. A glavni ideolog ove nakaradne komemoracije morao bi se već jednom odlučiti hoće li se u svom radu držati znanstvenih ili žandarskih metoda.".

Očito postoji razmimoilaženje u svjedočenjima Božičevića i Vranjicanija oko te dvije jame. Kako su oba teksta dâna u Hrvatskom listu, napomenut ću da je ta dvojba što se tiće samog Hrvatskog lista razriješena. Naime, ovogodišnju komemoraciju su ovako komentirali (28. lipnja 2012.):

Opet komemoracija pored Šaranove jame u kojoj nema ni jednog kostura

Komemoracija žrtvama ustaškog logora Jadovno održana je i ove godine pokraj Šaranove jame u kojoj, međutim, nije pronađen ni jedan posmrtni ostatak. Premda se Milorad Pupovac i ostali govornici nabacuju brojem i do 40 tisuća Srba i Židova koji su navodno pobijeni i bačeni u tu i ostale jame, još se nisu potrudili iznijeti ni jedan dokaz. Lakše im je tako manipulirati i izvrtati povijest. Sramota je što se komemoracija pored prazne jame događa pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora.

Slavko Goldstein, savjetnik predsjednika Vlade Zorana Milanovića, zapravo je odgovorio dr. Božičeviću ove godine tvrdeči kako u Hrvatskoj ima previše grobnica da bi se sve komemorirale, ali Jadovno je, prema njegovim tvrdnjama, grobnica koju treba redovito obilježavati jer je to prvi ustaški logor koji je NDH formirao s izrazito genocidnom namjerom. Istina, Goldstein je vjerojatno u pravu jer se sve više i više pokazuje da se zapravo na tim komemoracijama slave komunističke neistine. Zato, nije pojasnio zbog čega su protiv otvaranju tih grobnica, eshumiranju žrtava, identifikaciji i izradi poimeničnih popisa. Strašna je spoznaja da postoje ljudi koji znaju gdje su im kosti roditelja, a ne žele doći do njihovih ostataka. Ili ono „znaju“ treba doista staviti u navodnike?

A da je u Hrvatskoj doista previse masovnih grobnica, tj. jama pokazao je prof. dr. sc. Josip Jurčević u knjizi "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina" koja istovremeno daje i rezultate istraživanja za Državno odvjetništvo RH (DORH):

Od 1571 stratišta i grobišta koliko ih je istraživanjem utvrđeno, 56 posto se nalazi u Hrvatskoj, 6 posto u BiH, u Sloveniji 38 posto. Što se tiče počinitelja zločina, istraživanje je otkrilo da su jugokomunističke vlasti počinile 89 posto zločina, talijanska okupacija osam posto, partizani i četnici 1,5 posto, a vlasti NDH 0,13 posto.

Već ovo pokazuje zašto je i onima koji u Hrvatskoj zastupaju jugo-komunističku paradigmu u povijesti potrebno Jadovno, i to Jadovno bez ikakvih istraživanja.

Moj tekst ne umanjuje “zasluge” svih takvih povjesničara koji izgleda preovladavaju u Hrvatskoj, već posebno želi naglasiti zasluge bolje reći prvenstvo oca i sina Goldsteina u takvom shvačanju povijesti. Pri tome je zanimljivo da tu zapravo važniju ulogu ima tata Goldstein, koji se predstavlja povjesničarem iako je dvojbeno ima li završenu i srednju školu, a da o fakultetu ne govorimo.

Bleiburg

Otac i sin Goldstein, napisali su knjigu “Jasenovac i Bleiburg nije isto”. Dakle knjiga u kojoj se “dokazuje” kako postoji razlika u nevinim zrtvama. Nije baš strašno kada se ubijaju Hrvati (osim ako su komunisti), odnosno nije strašno ako ubijaju komunisti i drugi u odnosu na to kada ubijaju Hrvati. Ta knjiga je napisana prije izbora u HAZU i kao takva bila je jedan od glavnih razloga da Ivo postane akademik. Još kada znamo da je stric našeg kandidata napisao pismo Saboru koji je pod hitno odustao od pokroviteljstva komemoracije u Bleiburgu, jasno je da su mnogi akademici sve to doživjeli kao provokaciju. Zapravo izbor Iva u HAZU trebao je označiti potpunu pobjedu jugo-komunisticke povijesne paradigme, ili kako bi to definirao prof. dr. sc. Miroslav Tuđman – pobjedu traljave znanosti! Da je sve predstavnike jugo-komunisticke paradime tj. traljave znanosti doista pogodio Goldsteinov neizbor pokazala je i reakcija predstojnika Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. sc. Damira Agičića, koji je u Jutarnjem listu od 12. svibnja 2012. Prvo lažno interpretirao moje rijeci s Izborne skupstine:

„Kandidatura Ive Goldsteina potaknula je žestoku raspravu započetu istupom Josipa Pečarića koji je ustvrdio kako se u izvještajima o kandidatima ne smiju iznositi poluistine te kako se u HAZU bira čovjek koji je 'egzaktno dokazao genocidnost hrvatskog naroda'.“

>>Ekskluzivni interview - Michael Palaich, autor filma "Bleiburška tragedija": Velika Britanija je suučesnik u komunističkim zločinima nad hrvatskim narodom (Video)

>>Izvješće tajne službe britanske VIII. armije iz svibnja 1945. - Hrvate smo partizanima izručivali prijevarom! (VIDEO)

A zatim još i kaže (a zapravo govori i o sebi i o Goldsteinima i svima sličnim):

Već ta ispolitizirana, ako ne i nešto više, optužba bez ikakvih argumenata dovoljno je skandalozna, pogotovo od čovjeka čiji su stavovi o hrvatskoj povijesti krajnje upitni i ideologizirani...

Kako je poznato da sam na toj skupštini isključivo čitao mišljenja povjesničara o Goldsteinovom radu kao povjesničara, očito Agičić napada sve one koji ne zastupaju jugo-komunističku paradigmu u hrvatskoj povjesti.

Međutim, ovdje je posebno značajan odnos Sabora o čemu i piše Hrvatski list. Sabor je očito želio potvrditi  tvrdnje kako danas ima protunarodnu vlast. Zašto? Veoma jednostavno i očito. Oni su odustajanje od pokroviteljstva nad Bleiburgom obrazložili time da na toj prvoj postaji Križnog puta hrvatskog naroda navodno nije bilo žrtava, a onda su bili pokrovitelji u Jadovnom  iako su znali da tamo nema niti jednog kostura, odnosno ako ih i ima onda su to žrtve koje su pobili njihovi partijski drugovi, ako ne i očevi.

Oluja

Odnos Goldsteinovih prema pitanju žrtava u Oluji je doista poseban. U tekstu “Ruga li se Krile Goldsteinu (II. dio)” već sam komentirao povezivanje Ive Goldsteina “Oluje” i “genocidnosti hrvatskog naroda”. Kad promatramo suđenje u Haagu moglo bi se pomisliti da se Goldsteini ponašaju jednako kao i ovaj “sud”. Naime i na tom “sudu” se koriste istom metodom izmišljanja i uveličavanja žrtava. Ovdje ću samo navesti slijedeći slučaj:

Svjedokinja, bivša medicinska sestra kninske bolnice, Mira Grubor tvrdila u Haagu da je kninska bolnica 5. 8. 1995. zaprimila 120 tijela, a onda je puštena izjava liječnika, Srbina, snimljena istog dana, s tom istom medicinskom sestrom u društvu, gdje kaže da je u bolnicu dovezeno sedam tijela.

I Goldsteinima, kao ni ovom “sudu” nije uopće važno što je “Olujom” spašeno stotinjak tisuća muslimana u Bihaću u od UN zaštičenoj zoni i to poslije genocida u Srebrenici, također od UN-a zaštičenoj zoni. Slavko Goldstein, kao savjetnik Premijera, predlaže da se obilježavanju 5. kolovoza Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja doda i obilježavanje srpskih žrtava. Jest da ih je mnogo, mnogo manje od onih spašenih u Bihaću, ali ovi u Bihaću su samo muslimani, zar ne?

Nadam se da neće uskoro predložiti i podizanje spomenika 'babi' Dani, koju su ubili hrvatski 'zločinci'. Zbog svega toga je zanimljivo podsjetiti se što su o tamošnjim srpskim civilima pisali srpski književnici Momo Kapor, Dragoš Kalajić i Nebojša Jevrić. Oni su objavili svoje dojmove s putovanja po Banovini, Kordunu, Lici i Dalmaciji u tekstu Krajiški putopisi, časopis Vojska Krajine, naznačen kao List srpske Krajine, broj 4-5, srpanj-kolovoz 1993. godine. Tako Momo Kapor piše:

'Kako ste'? – pita baba Danica Obradović na najisturenijoj jugozapadnoj koti pravoslavnog sveta u Divoselu u blizini Gospića. Ona sedi za teškim mitraljezom 'broving' maskiranim lišćem i nemoćno širi ruke, izvinjavajući se što sem vode, nema čim da nas ponudi (…) ONA JE OBUČILA SVOJE SELJAKE DA PUCAJU IZ MINOBACAČA I MITRALJEZA. NJEN JE POLOŽAJ SA OPASNO OTVORENIM BOKOVIMA (…) ZARASLE SU DVONEDELJNE ČEKINASTE BRADE, BABA-DANIČINI LJUDI RAZGOVARAJU SA PRSTOM NA OBARAČIMA AUTOMATSKIH PUŠAKA.

A slično piše i Dragoš Karajić:

Prva oslobođena srpska država je neosvojiva jer je njezina vojska narod, a narod je vojska. Kroz vatrena krštenja kali se nova ideologija srpskog naroda, koja ujedinjuje najbolje vrline levice i desnice!

Dakle, Goldsteini se prema Oluji ponašaju kao taj “sud” i hrvatske vlasti od 2000-e. Možemo li biti sigurni da nihova uloga nije mnogo veća, jer kao što vidimo oni stoje iza spomenutog prijedloga, kao niza drugih kojima se vračaju komunističke laži u hrvatsku povijest i hrvatsku zbilju?

Ali, zar ih ipak ne treba žaliti? Dovoljno im je iznova i iznova pokazati kako je o tome pisao Slobodan Milošević, a zapravo se rugao Slavku Goldsteinu i njemu sličnima:

"Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!?(…) Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. (...) Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!"

Dva pitanja se nameču sama po sebi:

Treba li u obilježavanju Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja dodati i nešto u svezi sa zečevima?

Koliko u Hrvatskoj ima onih koji Hrvate mrze više nego što se to moglo očekivati od balkanskog krvnika Slobodana Miloševića uzimajući u obzir njegovu usporedbu Vukovara i Oluje?

Josip Pečarić