U Jugoslaviji je poslije Drugoga svjetskog rata namjerno preuveličavan broj i prešućivano i zamagljivano porijeklo i struktura žrtava i stradalih te stradalnika, što je olakšavalo manipulaciju ljudskim gubicima. Poslijeratni jugoslavenski sustav i društvo pokazali su neuljuđenost i krajnju ideološku pristranost dijeleći ljudske gubitke na podobne i nepodobne odnosno na poželjne i nepoželjne.


U Jugoslaviji su obavljena tri popisa ljudskih gubitaka Drugoga svjetskog rata, 1944. do 1946./1947., 1950. i 1964. Navedeni su se popisi odnosili na one stradale i žrtve koje su uzrokovale u prvom redu okupacijske snage i njihovi suradnici. Jugoslavenskim popisima nisu bili obuhvaćeni stradali i žrtve koji su u Drugom svjetskom ratu izgubili život od Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije/Jugoslavenske armije ili snaga protuosovinske koalicije. Kako navedenim popisima nije dobiven očekivani, službeni i javni te poželjni broj ljudskih gubitaka od 1,7 milijuna, nego znatno manji broj stradalih i žrtava, njihovi rezultati nisu bili objavljeni. Podaci Komisije za popis žrtava rata Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije iz 1964., najsustavnijeg jugoslavenskog popisa ljudskih gubitaka Drugoga svjetskog rata, stavljeni su pod embargo, a posljedica je bila ekstremno umnožavanje ljudskih gubitaka Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu, posebice srpskih žrtava u NDH i žrtava logora Jasenovac.

Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske prikupljala je, od 1992. do 1999., podatke o ljudskim gubicima Hrvatske (i Bosne i Hercegovine) u Drugome svjetskom ratu i poraću i u popisivanju stradalih i žrtava posvetila je pozornost ponajprije Hrvatima i to uglavnom onima koje prethodni popisi ljudskih gubitaka Hrvatske (i Bosne i Hercegovine) u Drugome svjetskom ratu nisu iskazivali. Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH popisala je ukupno 261.415 stradalih i žrtava, od čega 153.700 osoba s područja Hrvatske i 99.228 s područja Bosne i Hercegovine, koje su život izgubile tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću. Prema tim podacima s područja Hrvatske život je izgubilo kao pripadnici Oružanih snaga NDH: 31.855 osoba, kao pripadnici NOV i PO Hrvatske/Jugoslavije odnosno Jugoslavenske armije: 38.732 osoba te kao civilno stanovništvo: 38.000 osoba. Prema podacima Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću život je izgubilo 79.318 Hrvata s područja Hrvatske, vojnika i civilnog stanovništva. Na području Hrvatske prema tim podacima za smrt 4.203 osobe, od čega 1.628 civilnih osoba odgovorni su četnici odnosno Jugoslovenska vojska u Otadžbini, a za smrt 37.881 osobe, od čega 7.404 civilne osobe odgovorni su partizani odnosno pripadnici NOV i PO Hrvatske/Jugoslavije odnosno Jugoslavenske armije. Izvješće o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava od osnutka (11. veljače 1992.) do rujna 1999. godine, Zagreb, rujan 1999.

Podaci o ljudskim gubicima Hrvatske (i Bosne i Hercegovine) tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH manjkavi su očito i zbog utjecaja greške pamćenja ili zaborava (Memory effect), što se je moglo i očekivati. Takav je slučaj zamjetan i kod najsustavnijeg jugoslavenskog popisa ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH ukinuta je u svibnju 2002. te popisivanje ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću nije dovršeno.

U sklopu znanstveno-istraživačkog projekta Hrvatskog instituta za povijest Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću, sustavno se radi na bazi podataka: Poimenični popis stradalih i žrtava Drugog svjetskog rata i poraća (voditelj istraživanja vanjski suradnik na projektu J. Kolanović). Istražuju se izvori o ljudskim gubicima Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću, bez obzira na nacionalnu/etničku, vjersku, zavičajnu i(li) vojnu pripadnost, te upotpunjavaju ranije izrađeni popisi/žrtvoslovi. Istraživanje je nastavak i dio dugoročnog istraživačkog napora čiji je cilj pouzdana i iscrpna evidencija ljudskih gubitaka tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća. Osim provjere, ispravljanja i dopune podataka postojećih popisa/žrtvoslova, utvrđuju se i područja koja su slabo dokumentirana i mogući izvori njihovih podataka. Time će se stvoriti preduvijet da se po završetku ovog istraživanja pristupi okončanju popisa ljudskih gubitaka Drugoga svjetskog rata i poraća. Procjenjuje se da je ukupan broj ljudskih gubitaka koje će biti moguće evidentirati nekoliko stotina tisuća. Objedinjavanjem podataka iz različitih popisa/žrtvoslova, njihovom provjerom na izvornom arhivskom gradivu i korištenjem novih izvora za dopunu osigurati će se cjelovitost i pouzdanost podataka. Realizacijom istraživanja stvoriti će se uvjeti za daljnje znanstveno istraživanje, posebice na pojedinim užim područjima i problemima te provjera dosadašnjih hipoteza koje su se iznosile u znanosti i javnosti te za svestranu ocjenu uzroka, pojavnih oblika, društvenih, demografskih i političkih posljedica ratnih stradanja. Poimenični popis stradalih i žrtava Drugog svjetskog rata i poraća upravo je u pripremi za objelodanjivanje (internetska baza podataka) preliminarnih rezultata do kojih se je došlo u istraživanju. Josip Kolanović, Milan Pojić, Popis žrtava Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata. Rezultati i perspektive, u: Nada Kisić Kolanović, Mario Jareb, Katarina Spehnjak (ur.), 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, Zagreb, 2006.; Josip Kolanović, Svaka žrtva ima svoje ime. Poimenični popis žrtava Drugoga svjetskoga rata i poraća u Hrvatskoj, u: Zvonimir Šeparović (ur.), Žrtva znak vremena. Zbornik radova Petog Hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, Zagreb, 2011.

Uz to, u sklopu znanstveno-istraživačkog projekta Hrvatskog instituta za povijest Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću, sustavno se radi na objavljivanju zbirki dokumenata najznačajnijeg dostupnog arhivskog gradiva koje se odnosi na represiju i zločine partizanskog pokreta predvođenog Komunističkom partijom Jugoslavije nad poraženim vojnim i političkim protivnicima u Drugom svjetskom ratu, kao i nad onima koje su komunističke vlasti smatrale stvarnom ili mogućom prijetnjom u ostvarenju potpune vlasti u novoj jugoslavenskoj državi. Zdravko Dizdar, Vladimir Geiger, Milan Pojić, Mate Rupić (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti, Slavonski Brod, 2005., Zagreb, 2009.; Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti. Slavonija, Srijem i Baranja, Slavonski Brod, 2006.; Vladimir Geiger, Mate Rupić, Mario Kevo, Egon Kraljević, Zvonimir Despot (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti. Zagreb i središnja Hrvatska, Slavonski Brod - Zagreb, 2008.; Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod - Zagreb, 2011.

Demografija, historiografija i viktimologija, koje su se pozabavile i pitanjem ljudskih gubitaka Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu i poraću rezultirale su mnogobrojnim radovima koji mogu pripomoći razjašnjavanju i ljudskih gubitaka i Hrvatske, i Hrvata, u Drugom svjetskom ratu i poraću koje su prouzročili partizani - NOV i PO Jugoslavije/JA i jugoslavenska komunistička vlast.

U publicistici i historiografiji su objavljeni mnogobrojni navodi, podaci i dokumenti o tome kako su postrojbe NOV i POJ/JA djelovale i odnosile se prema zarobljenim neprijateljskim vojnicima i civilnom stanovništvu, tijekom i posebice potkraj Drugoga svjetskog rata, a i u neposrednom poraću. Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima života Hrvatske Narodne Države, Zagreb, 1942., Zagreb, 1991.; Juraj Batelja (prir.), Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, Zagreb, 2000.; Tonči Erjavec, Španovica. Kronika nastanka i nestanka, Zagreb, 1992.; Joško Radica, Sve naše Dakse. Hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade, Dubrovnik, 2003.; Zvonimir Despot, Vrijeme zločina. Novi prilozi za povijest koprivničke Podravine 1941.-1948., Zagreb - Slavonski Brod, 2007.; Josip Jurčević, Bleiburg. Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb, 2005.; Martina Grahek Ravančić, Bleiburg i Križni put 1945. Historiografija, publicistika i memoarska literatura, Zagrebu, 2009.; Florian Thomas Rulitz, Die Tragödie von Bleiburg und Viktring. Partisanengewalt in Kärtner am Beispiel der antikommunistischen Flüchtlinge im Mai 1945, Klagenfurt - Ljubljana - Wien, 2011.; Zdravko Dizdar, Vladimir Geiger, Milan Pojić, Mate Rupić (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti, Slavonski Brod, 2005., Zagreb, 2009.; Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti. Slavonija, Srijem i Baranja, Slavonski Brod, 2006.; Vladimir Geiger, Mate Rupić, Mario Kevo, Egon Kraljević, Zvonimir Despot (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti. Zagreb i središnja Hrvatska, Slavonski Brod - Zagreb, 2008.; Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod - Zagreb, 2011.

U sagledavanju partizanske i komunističke represije i zločina tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću nezaobilazni su popisi osoba koje su, po različitim sumnjama i optužbama, likvidirali NOV i PO Jugoslavije/JA, ponajprije OZN-a i KNOJ.

Tijekom Drugog svjetskog rata Komunistička partija Jugoslavije/Hrvatske i partizanski pokret izričito su tvrdili kako im je strano nasilje i nezakonitost. U poslijeratnoj Jugoslaviji  komunističke vlasti iskazuju iste stavove. Nasuprot tomu, mnogobrojni događaji opisani u dokumentima prikazuju znatno drukčije stanje.

Sudbina mjesta Zrina i njegovih stanovnika tijekom Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću, paradigmatska je za razumijevanje partizanske i komunističke represije i zločina. Zrin su nakon borbe zauzeli i spalili partizani 9. rujna 1943. Tada je, 9. i 10. rujna 1943. poginulo ili, pak, nakon zarobljavanja pobijeno i stotinjak branitelja i stanovnika Zrina, a ostali su izbjegli ili prognani. OZN-a za Baniju izvijestila je 20. prosinca 1944. OZN-u II. za Hrvatsku da je Glavni štab NOV i PO Hrvatske “odobrio da se Zrinj spali što je i učinjeno”. Nakon rata je Kotarski sud u Dvoru na Uni presudio 7. veljače 1946. da se konfiscira “celokupna imovina pokretna i nepokretna svih stanovnika mjesta Zrinj Narodnih neprijatelja i to bez obzira gdje se takova nalazi imovina”. Vladimir Geiger, Mate Rupić, Mario Kevo, Egon Kraljević, Zvonimir Despot (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti. Zagreb i središnja Hrvatska, Slavonski Brod - Zagreb, 2008.

Izvješćujući o razlozima likvidacije domobranskih časnika i vojnika koji su se odazvali “Posljednjem pozivu” odnosno amnestiji J. Broza Tita od 30. kolovoza 1944., Treći odsjek Odjeljenja za zaštitu naroda VI. korpusa NOV i PO Jugoslavije iznosi, 15. siječnja 1945., stajalište da “Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas”. Josip Jurčević, Bleiburg. Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb, 2005.; Zdravko Dizdar, Vladimir Geiger, Milan Pojić, Mate Rupić (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti, Slavonski Brod, 2005., Zagreb, 2009.; Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti. Slavonija, Srijem i Baranja, Slavonski Brod, 2006.

Masovne likvidacije zarobljenika, jasno je, nisu mogli počiniti usamljeni, pa ni masovni osvetnici, zadojeni mržnjom. Masovne likvidacije, naime, ne mogu biti eksces. U komunističkom pokretu u razdoblju staljinizma, a takav je bio i jugoslavenski komunistički pokret predvođen J. Brozom Titom tijekom Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću, “nema (ne)djela posebno kad su masovna, bez odgovarajuće direktive.” (I. Banac) A kakve su bile naredbe, pokazuje veći broj primjera.

U poznavanju i razumijevanju partizanske i komunističke represije i zločina potkraj i nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji i Hrvatskoj veoma je važna dokumentacija nastala pri radu postrojbi NOV i PO Jugoslavije/Hrvatske, organa KP Jugoslavije/Hrvatske i organa unutarnjih poslova (posebice Odjela za zaštitu naroda/OZN-a i Korpusa narodne obrane Jugoslavije/KNOJ), jer su oni pri organizaciji i izvođenju represije i zločina imali presudnu ulogu.

Upute Trećeg odsjeka OZN-e Prve armije podređenim divizijskim opunomoćenicima OZN-e, od 6. svibnja 1945., kada su se jedinice Jugoslavenske armije pripremale za oslobađanje Zagreba, jasno prikazuju postupak sa zarobljenicima. (“[...] sve zarobljenike i druga lica koje brigade budu hvatale i upućivale diviziji, uzimati u postupak i prečišćavati. Ovo ne znači, da brigade treba sve zarobljenike da upućuju vama, nego one čiste na licu mesta, a ono što ostane, što se prikupi posle toga, koje brigade usled svojih vojničkih zadataka neće imati vremena da čiste, neka šalju vama. [...] Stav prema zarobljenim oficirima i zarobljenicima važi prema ranijim uputstvima. Oficire čistite sve redom, osim ako za nekoga dobijete od OZN-e ili partije da ga ne treba likvidirati. Uopšte u čišćenju treba biti energičan i nemilosrdan. [...]” Vojni arhiv, Beograd, Vojnobezbednosna agencija, kut. 5, sv. 3, list 79, br. 1175, 6. maj 1945. Upute OZN-e za likvidacije zarobljenih neprijatelja bile su jasne i nedvojbene: “Sve ustaše i SS-ovce likvidirati, naročito oficire. Također likvidirati i domobranske oficire, osim onih koji su prema podacima partijske organizacije ili OZNE sarađivali sa NO pokretom.” Vojni arhiv, Beograd, Vojnobezbednosna agencija, 1 – 6.3.03.2, Izvještaji OZN-e MNO, 6. armije, JRV i JRM za 1945. i 1946.

Posebno je znakovito okrutan odnos prema zarobljenim neprijateljskim vojnicima ranjenicima i bolesnicima, koji su izvansudski likvidirani. Želimir Žanko, Nikola Šolić (ur.), Jazovka, Zagreb, 1990.; Srećko Božičević, Jame (kao) grobnice, Zagreb, 1991.; Lovro Šturm (ur.), Brez milosti. Ranjeni, invalidni in bolni povojni ujetniki na Slovenskem, Ljubljana, 2000.; Milan Marušić, Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu svibanj 1945. i sljemenskim stratištima bolnica Brestovac i Gračani, Zagreb, 2001.; Blanka Matković, Odvođenja i likvidacije ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS) iz zagrebačkih bolnica u svibnju i lipnju 1945. kroz arhivsko gradivo Državnog arhiva u Zagrebu, Arhivski vjesnik, god. 54, Zagreb, 2011.

Najslikovitiji prikaz stanja u Dalmaciji potkraj 1944. i početkom 1945. izvještaj je Drage Desputa, člana Sudskoga odsjeka Glavnoga štaba NOV i PO Hrvatske od 17. siječnja 1945. Centralnom komitetu KP Hrvatske o radu vojnih sudova i obračunu s “narodnim neprijateljima” u Dalmaciji: “Povjerenik OZN-e za kninski sektor drug Ilija izjavio mi je, da su oni dobili direktivu, da prilikom oslobađanja uhapse što više ljudi, jedan dio od tih, koji ispunjavaju potrebne uslove, likvidiraju, a ostali dio puste na slobodu. - U duhu te direktive od Dubrovnika - Knina pa do Zadra likvidiran je stanovit broj ljudi. Od likvidiranih jedan su dio domaći ljudi, a jedan dio zarobljenici naši državljani, koji su bili u zarobljeničkim logorima. [...] Prema Desputu, [...] u Dubrovniku [gdje] se je justifikacija vršila ne strijeljanjem već su se takva lica klala. To je u Dubrovniku radila jedinica narodne obrane, a ja sam za to saznao od komandira čete narodne obrane. […]” Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod - Zagreb, 2011.

U izvješću Javnog tužiteljstva Okruga Lika, Gospić, od 26. travnja 1945., Javnom tužiteljstvu FD Hrvatske, Zagreb o stanju u Lici nakon što su partizani zauzeli Gospić, Javni tužitelj Marko Vojinović navodi: “U Hrvatskim selima vlada strah što će biti s onima koji se predavaju novim vlastima. [...] Prilikom ulaska naših jedinica u Gospić, hotimično je ubijeno od strane naše vojske 12 nedužnih osoba većinom žena i djece. [...] Slični slučaj, ali u neznatnom mjeri desio se je u Otočcu. Ovo su uzroci da izvjestan broj Hrvatskog življa gleda da je naš rad i teorija o učenju bratstva i jedinstva samo prazna priča.” Vladimir Geiger, Mate Rupić, Mario Kevo, Egon Kraljević, Zvonimir Despot (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti. Zagreb i središnja Hrvatska, Slavonski Brod - Zagreb, 2008.

Povjerenstvo OZN-e za Kotar Županja izvjestilo je 2. svibnja 1945. OZN-u za Okrug Slavonski Brod da su jedinice JA “u mnogim selima nahvatale prilično ljudi i odvele ih sa sobom ili potukli u blizini sela”, a OZN-a je nastavila s “čišćenjem i započele su opsežnije istrage”. Kotarski NOO Vinkovci izvjestio je 10. svibnja 1945. Okružni NOO Osijek da je narod još uvijek u strahu, jer je “bilo neki nepravilnosti od strane naše vojske pri dolasku u ova sela, tako da je ovdje u pojedinim selima poubijano dosta ljudi pa čak i oni koji nisu bili loši ljudi”. Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti. Slavonija, Srijem i Baranja, Slavonski Brod, 2006.

Očita su i nastojanja poslijeratnih jugoslavenskih komunističkih vlasti, od najniže do najviše razine, a što potvrđuju i dostupni dokumenti, da se represija i zločini provođeni nad stvarnim ili pretpostavljenim protivnicima prikriju.

Ogledni primjer je slučaj kada su pripadnici 12. brigade XII. divizije III. JA, početkom studenoga 1945. u selima u okolici Slavonskog Broda (kotar Donji Andrijevci) uhitili, odveli od kuća, saslušavali, mučili, ubili i zatim bacili u Savu 23 osobe (od toga tri žene i jednog maloljetnika). Naime, o svemu je odmah javni tužitelj Okruga Slavonski Brod izvijestio javnog tužitelja FD Hrvatske, a Oblasni komitet KP Hrvatske za Slavoniju i OZN-a za Hrvatsku CK KP Hrvatske. Nedugo zatim CK KP Hrvatske izvijestio je o slučaju i A. Rankovića, načelnika OZN-e za Jugoslaviju Ministarstva narodne obrane DF Jugoslavije uz napomenu da se “radi uglavnom o ustaškim simpatizerima”, te da je “akcija posljedica nastojanja vojnih jedinica da na neke neuspjehe u čišćenju bandi reagiraju terorom i to masovnim prema stanovništvu”. CK KP Jugoslavije izvijestio je naposljetku CK KP Hrvatske da je “povodom nepravilnog i ludjačkog postupka” otvorio istragu, uz napomenu da “treba nastojati da se taj dogadjaj prikaže drukčije, jer bi politički strašno odjeknuo ako bi se saznalo”. Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti. Slavonija, Srijem i Baranja, Slavonski Brod, 2006.

Protivnici ili pretpostavljeni protivnici nove vlasti uklanjani su po kratkom postupku ili su suđeni na sudskim procesima. Osim “ratnih zločinaca” ubijaju se ili uhićuju i osuđuju i politički protivnici, stvarni ili pretpostavljeni, na temelju paušalnih optužbi.

Anketna komisija Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Zagrebu, na čelu s dr. Ferdom Čulinovićem, izvijestila je 16. lipnja 1945. Predsjedništvo Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, da je “do sada” donijela odluku o “utvrđenju zločina”, među ostalima i dr. Ljudevita Juraka (1881.), sveučilišnog profesora iz Zagreba. Anketna komisija ZKRZ-a imala je za cilj “pronaći i utvrditi kao zločince one, koji su svoje umne sposobnosti dali u službu neprijatelja i time mu najbolje poslužuju u porobljavanju, razjedinjavanju našeg naroda: koji su intelektualni začetnici zločina, koji su drugi kasnije provodili.” U kratkom opisu i kvalifikaciji zločina prof. dr. Lj. Juraka, Odluke o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača sastavljene 9. srpnja 1945., inkriminirajuće je što je bio “članom t.zv. Medjunarodnog povjerenstva o nalazima u Vinici, koje je imalo zadatak da masovni pokolj u Vinici pripiše prijateljskoj Sovjetskoj Rusiji, te je nakon toga u 'Hrvatskom narodu' od 25. VII 1943. br. 790 str. 3 napisao članak 'Skupni grobovi u Vinici. Razmatranje o nalazima u Vinici prigodom rada medjunarodnog povjerenstva', i u tom članku publicirao fotografiju tendencioznog karaktera vršeći pri tom svijesno i zlonamjerno propagandu protiv prijateljske Sovjetske Rusije, a po tom posredno i protiv interesa našeg naroda. Time je počinio zločin iz čl. 13 Uredbe o vojnim sudovima od 5 maja 1944.” Uz to, i kronologija slučaja Jurak ogledni je primjer načina rada novih vlasti. Vojni sud Komande grada Zagreba izvijestio je 30. kolovoza 1945. Zemaljsku upravu narodnih dobara u Zagrebu, da je sveučilišni profesor Ljudevit Jurak zbog “ratnog zločinstva” osuđen 9. lipnja 1945. na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanskih časti i konfiskaciju imovine. Iako je smrtna presuda nad prof. dr. Lj. Jurakom izvršena 10. lipnja 1945., OZN-a za Zagreb uputila mu je 15. kolovoza 1945. pisani poziv da se “ima prijaviti” u sjedište OZN-e za Zagreb u Đorđićevoj ulici 2 “radi davanja podataka”. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača FD Hrvatske, Zagreb donijela je za prof. dr. Lj. Juraka tek 9. srpnja 1945. Odluku o utvrđenju zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem, te je i dostavila istog dana Vojnom sudu Komande grada Zagreba s prijedlogom “da se okrivljeni odmah uhapsi, jer postoji opasnost bijega”. Vladimir Geiger, Mate Rupić, Mario Kevo, Egon Kraljević, Zvonimir Despot (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti. Zagreb i središnja Hrvatska, Slavonski Brod - Zagreb, 2008.

Poimenične, pak, podatke o ljudskim gubicima Hrvata, ali i drugih, tijekom i posebice potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću, koje su prouzročili partizani odnosno NOV i POJ/JA i komunistička vlast, donose mnogobrojni žrtvoslovi, koji popisuju stradale i žrtve iz različitih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Mnogobrojni su žrtvoslovi koji obrađuju stradanja i žrtve Hrvata koja su tijekom Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću prouzročili partizani - NOV i POJ/JA i komunistička vlast: Vladimir Krpan, Ivan Rizmaul, Davor Salopek, Petrinjski žrtvoslov, Petrinja, 1995.; Luka Pavičić, Kronika stradanja Hrvata Južne Like, Zagreb, 1996.; Luka Pavičić, Kronika stradanja Hrvata Južne Like. Dopuna i ispravci, Zagreb, 1997.; Ivan Jurić, Borbe i stradanja Hrvata kotara Metković 1918.-1945., Metković, 1997.; Zvonko Farago, Ruža Lenac-Brleković, Zlatko Verhaz, Alojz Vragolović, Garešnički žrtvoslov, Garešnica, 1997.; Gordana Turić, U temelju kamen. Spomenica žrtvama idealu hrvatske države. Imotska krajina (od 1941. do 1990.), I. knjiga, Zagreb, 2000.; Željko Ceboci, Vlado Hajnić, Kazimir Sviben, Josip Škof, Franjo Škrlec, Stjepan Turk (prir.), Žrtve zlatarskog kraja u temeljima hrvatske slobode, Zlatar, 2000.; Petar Bezina, Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja žrtve rata 1941.-1945., 1990.-1995., Split, 2003.; Mira Pelikan, Miroslav Gazda, Spomenar hrvatskim žrtvama Virovitičko-podravske županije stradalim 1941.-1945. i 1991.-1995. godine, Osijek, 2003.; Vinko Šepić Čiškin, Gubici liburnijskog kraja u Drugom svjetskom ratu. Pregled gubitaka ljudstva, stambenih i privrednih zgrada, škola i crkava na području Liburnije i Opatijskog Krasa u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945. godine, Rijeka - Opatija, 2003.; Mirko Kovačić, U potrazi za istinom. Martirij Hrvata u Vukovaru 1941.-1945., Vukovar, 2004.; Ante Jurić-Arambašić, Kijevski žrtvoslov ratova dvadesetog stoljeća, Kijevo, 2005.; Ivan Strižić, Žrtvoslov slunjskog kotara. Hrvatske vojne i civilne žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća, Slunj - Zagreb, 2005.; Adam Zahirović, Sisački žrtvoslov, Sisak, 2006.; Đuro Mikašek, Našička spomenica žrtvama komunizma, Našice, 2007.; Mladen Šomek, Nikola Katić, Božidar Kovačević, Davorin Derda, Ivan Prekratić (prir.), Zatajena grobišta i prešućene žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Karlovačkoj županiji, Karlovac, 2007.; Mladen Lukačević, Mladen Đaković, Stjepan Jakab, Ivo Tubanović (prir.), Prešućene žrtve Đakova i Đakovštine u Drugom svjetskom ratu i poraću, Đakovo, 2007.; Zdravko Brnjarski, Antun Potnar, Mato Lukačević, Mladen Đaković, Stjepan Jakab, Ivo Tubanović, Pero Šola (prir.), Žrtvoslov Ruševa, Djedine Rijeke, Sovskog Dola, Pake i Imrijevaca. Žrtve partizanskog pokreta i komunističkog režima. Drugi svjetski rat i poraće, Đakovo, 2007.; Vinko Juzbašić, Bošnjačani u Drugom svjetskom ratu. Vojno - politički zapisi i sjećanja, Bošnjaci, 2008.; Đuro Škvorc, Križevački žrtvoslov, Križevci, 2008.; Zdravko Ivković, Josip Vusić, Anita Blažeković (prir.), Jugoslavensko nasilje i prešućivane žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća s područja današnje Bjelovarsko-bilogorske županije, Bjelovar, 2010.; Alojz Buljan, Franjo Horvat, Prešućivane žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća na području bivšeg kotara/općine Novska (Grad Novska, općine Jasenovac i Lipovljani, Grad Kutina - dio i Grad Sisak - dio), Novska, 2011.; Blanka Matković, Josip Dukić, Dugopoljski žrtvoslov (1941.-1948.), Dugopolje, 2011.

O izrazito velikim stradanjima i žrtvama Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu i poraću, koja su prouzročili partizani - NOV i POJ/JA i komunistička vlast, postoje mnogobrojni radovi i žrtvoslovi. Lucijan Kordić, Mučeništvo crkve u Hrvatskoj, Chicago, 1988.; Anto Baković, Stradanje Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Svećenici – žrtve rata i poraća, Zagreb, 1994.; Petar Bezina, Franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja žrtve rata 1942-1948, Split, 1995.; Stjepan Kožul, Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 1992. ili Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 1998.; Petar Bezina, Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije i Zadarske nadbiskupije 1941.-1992., Split, 2000.; Ivan Damiš, Franjevci Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda žrtve Drugog svjetskog rata, poraća i jugokomunizma, Zagreb, 2000.; Miroslav Akmadža, Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966., Rijeka, 2004.; Antun Jarm, Pribrojeni zboru mučenika. Svećenici Đakovačke i Srijemske biskupije svjedoci i žrtve u vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, Đakovo, 2007.; Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća: Svećenici - mučenici Crkve u Hrvata, Zagreb, 2008.

Naglasak je većine žrtvoslova na ratnim i poslijeratnim ljudskim gubicima Hrvata. Tome je, očito, i razloga. Jer, najveći broj navedenih osoba, u prvom redu Hrvata, nije ranije u popisima ljudskih gubitaka Drugoga svjetskog rata zabilježen, ma koji tomu razlozi bili. Uz nepotpunosti i pogreške, navode koje ovi prilozi donose o poginulim, ubijenim i od posljedica ranjavanja i bolesti umrlim osobama, o tisućama odnosno desecima tisuća onih koji su život izgubili, posebice na “križnom putu” i u poslijeratnim zarobljeničkim, internacijskim i kažnjeničkim logorima teško je osporavati.

Po broju ljudskih gubitaka, slučaj Bleiburg i “križni put” ogledni su primjer partizanske i komunističke represije i zločina odnosno “obračuna s narodnim neprijateljem” u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću. Ivo Bogdan (ed.), La Tragedia de Bleiburg. Documentos sobre las matanzas en masa de los croatas en Yugoeslavia comunista en 1945, Buenos Aires, 1963.; John Ivan Prcela, Stanko Guldescu, Operation Slaughterhouse. Eyewitness Accounts of Postwar Massacres in Yugoslavia, Philadelphia, 1970., Pittsburgh, 1995.; Borivoje M. Karapandžić, Jugoslovensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, Cleveland, 1976., Beograd, 1990.; Vinko Nikolić, Frano Nevistić, Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, Barcelona, 1976, Barcelona, 1977., Zagreb, 1993.; Marko Grčić (ur.), Otvoreni dossier: Bleiburg, Zagreb, 1990.; Boris Vlašić, Aleksandar Vojinović, Križni put - povijest, svjedočanstva, dokumenti, Zagreb, 1991.; Nikolai Tolstoy, The Minister and the Massacres, London, 1986. ili Nikolaj Tolstoy, Ministar i pokolji. Bleiburg i Kočevski Rog 1945., Zagreb, 1991.; Josip Jurčević, Bleiburg. Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb, 2005.; Martina Grahek Ravančić, Bleiburg i Križni put 1945. Historiografija, publicistika i memoarska literatura, Zagrebu, 2009.; Florian Thomas Rulitz, Die Tragödie von Bleiburg und Viktring. Partisanengewalt in Kärtner am Beispiel der antikommunistischen Flüchtlinge im Mai 1945, Klagenfurt - Ljubljana - Wien, 2011.

U mnogobrojnoj literaturi o Bleiburgu i “križnom putu”, koja donosi različite procjene, izračune i navode, broj stradalih i žrtava kreće se u rasponu od oko 50.000 do, posebice kod hrvatskih, a i srpskih emigrantskih autora, najčešće 200.000, 250.000 poginulih i ubijenih zarobljenih ustaša, domobrana i civilnog stanovništva NDH. Prema izračunima/procjenama V. Žerjaviću na Bleiburgu i “križnom putu” život je izgubilo najviše Hrvata 45.000 i Muslimana 4.000 odnosno Hrvata i Muslimana 45.000 do 55.000, zatim Slovenaca 8.000 do 10.000 i Srba i Crnogoraca oko 2.000. Vladimir Žerjavić, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga. Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1992. ili Vladimir Žerjavić, Population losses in Yugoslavia 1941 - 1945, Zagreb, 1997. ili Vladimir Žerjavić, Pertes de la population en Yougoslavie 1941-1945, Zagreb, 1997. Najnovija istraživanja arhivskog gradiva i stratišta odnosno masovnih grobnica u Sloveniji upućuju da bi konačne brojke stvarnih gubitaka vezanih uz slučaj Bleiburg mogle biti i veće od navedenih izračuna ili, prema svemu sudeći, da bi brojke stvarnih gubitaka nekih nacionalnih skupina, ponajprije Slovenaca i Crnogoraca, mogle biti i znatno veće od navedenih izračuna. Prema nekim izračunima, primjerice K. Katalinića, stvarni gubici Hrvata (uključujući i muslimane) vezani uz Bleiburg i “križni put” iznose minimalno 85.000, vjerojatno 135.500 i maksimalno 198.500 osoba. Kazimir Katalinić, Hrvatske i srpske žrtve 1941.-1945., Republika Hrvatska, god. XXXVIII, br. 160, Buenos Aires, 1988.; Kazimir Katalinić, Broj bleiburških žrtava, u: Jozo Marević (ur.), 50 godina Bleiburga, Zagreb, 1995. Poimenični popisi onih koji su život izgubili na Bleiburgu i “križnom putu” su nesustavni i nepotpuni. Najopsežniji popis Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske iz 1999., donosi podatke za 13.300 osoba koje su na Bleiburgu i “križnom putu” izgubile život. Prema sustavnoj usporedbi procjena, izračuna i popisa ljudskih gubitaka koje su prouzročili partizani i komunisti u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću, M. Portmanna, na Bleiburgu i “križnom putu” život je izgubilo oko 80.000 ratnih zarobljenika Hrvata, Bošnjaka, Srba, Crnogoraca, Slovenaca, Nijemaca, uglavnom vojnika, ali i civilnog stanovništva. Michael Portmann, Kommunistische Abrechnung mit Kriegsverbrechern, Kollaborateuren, Volksfeinden und Verrätern in Jugoslawien während des Zweiten Weltkriegs und unmittelbar danach, Magisterarbeit, Wien, 2002.; Michael Portmann, Comunist Retaliation and Persecution on Yugoslav Territory during and after WWII (1943 - 1950), Tokovi istorije, 1-2, Beograd, 2004. Z. Dizdar, pak, pozivajući se na mnogobrojne žrtvoslove, navodi da hrvatske žrtave Bleiburga i “križnog puta” premašuju 50.000, a zatim navodi kako je žrtvoslovima “osobnom identifikacijom” utvrđeno oko 62.000 poslijeratnih hrvatskih žrtava, uglavnom Bleiburga i “križnog puta”. No navedene brojke, iako statistički moguće, očito su “odoka”, jer nije pojašnjeno koji žrtvoslovi i slična izdanja su razmatrani, koliko žrtava iskazuje pojedini popis i je li i kako izvršena provjera i revizija podataka. Zdravko Dizdar, Stradanja Hrvata u II. svjetskom ratu i neposredno nakon njega, u: Crkva i društvo uz Jadran. Vrela i rezultati istraživanja. Zbornik, Split, 2001.; Zdravko Dizdar, Prilog istraživanju problema Bleiburga i križnih putova (u povodu 60. obljetnice), Senjski zbornik, god. 32, br. 32, Senj, 2005.

Zarobljeničke logore i logore za prisilni rad na području Hrvatske NOV i PO Jugoslavije/Hrvatske osnivaju odmah nakon uspostavljanja svoje vlasti na pojedinom području, već tijekom ljeta i jeseni 1944., što će i kasnije, do kraja Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću, biti učestalo i uobičajeno. Nakon predaje i zarobljavanja u završnim borbama i izručenja na Bleiburgu, kolone ratnih zarobljenih vojnika i civila krenule su, u oružanoj pratnji pripadnika JA, na iscrpljujući povratak kroz Sloveniju, prema Hrvatskoj, i dalje u zarobljeničke logore u Jugoslaviji. Koliko je, pak, provođenje zarobljenika bilo bezuvjetno i nepoštedno, svjedoče mnogobrojne masovne grobnice u Sloveniji. Mitja Ferenc, Prikrito in očem zakrito. Prikrita grobišča 60 let po koncu druge svetovne vojne, Celje, 2005.; Mitja Ferenc, Želimir Kužatko, Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji/Prikrita grobišča Hrvatov v Republiki Sloveniji/Hidden Croatian Mass Graves in the Republic of Slovenia, Zagreb, 2007.; Poročilo Komisije Vlade Republike Slovenije za reševanje vprašanj prikritih grobišč 2005-2008, Ljubljana, 2008., Ljubljana, 2009.; Prikrita grobišča. Izvješće komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih grobišta 2005.-2008., Sarajevo, 2010.; Mitja Ferenc, Mehmedalija Alić, Pavel Jamnik, Huda jama. Skrito za enajstimi pregradami, Ljubljana, 2011.

Potkraj 1945. bilo je u zarobljeničkim logorima u Jugoslaviji ukupno 355.785 ratnih zarobljenika, među kojima je bilo najviše Nijemaca i Austrijanaca, a od toga 114.000 “Jugoslavena”, očito najviše Hrvata i 7.797 jugoslavenskih Nijemaca (folksdojčera). Predsjednik Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije i vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije, Josip Broz Tito, naredio je početkom rujna 1945. puštanje na slobodu hrvatskih i slovenskih domobrana, a zatim početkom ožujka 1946. i otpuštanje iz logora osoba “jugoslovenske narodnosti - pripadnici neprijateljskih vojnih formacija”, osim onih protiv kojih je proveden krivični postupak. U međuvremenu, od završetka ratnih djelovanja u svibnju 1945. u zarobljeničkim kolonama, prolaznim logorima i zarobljeničkim logorima te na prisilnom radu, ubijene su ili umrle tisuće vojnika, ratnih zarobljenika. Antun Miletić (prir.), Prilog proučavanju istorije Jugoslovenske narodne armije kroz izabrana dokumenta maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita u svojstvu ministra narodne odbrane i vrhovnog komandanta Oružanih snaga FNRJ u periodu 1945-1956. godine, Vojnoistorijski glasnik, god. XXXVIII, br. 1, Beograd, 1987.; Jere Jareb, Titove naredbe o hrvatskim ratnim zarobljenicima i uništavanju hrvatskih domovinskih pobunjenika od 30. lipnja 1945. do 2. ožujka 1946., Hrvatska revija, god. XXXIX, sv. 3, München - Barcelona, 1989.; Kurt W. Böhme, Die deutschen Kriegsgefangenen in Jugoslawien 1941-1949, Band I/1, Bielefeld, 1976.; Heinz Navratil, Die deutschen Nachkriegsverluste unter Vertreibenen, Gefangenen und Verschleppten, München - Berlin, 1988.; Roland Kaltenegger, Titos Kriegsgefangene. Folterlager, Hungermärsche und Schauprozesse, Graz - Stuttgart, 2001.; Boris Vlašić, Aleksandar Vojinović, Križni put - povijest, svjedočanstva, dokumenti, Zagreb, 1991.; Martina Grahek Ravančić, Bleiburg i Križni put 1945. Historiografija, publicistika i memoarska literatura, Zagrebu, 2009.

Revolucija je podrazumijevala, i tražila žrtve. Na svim područjima nakon uspostave komunističke vlasti u Hrvatskoj, i drugdje u Jugoslaviji, uslijedio je val uhićenja i likvidacija. Protivnici ili pretpostavljeni protivnici komunističke vlasti, bez obzira na nacionalnu/etničku pripadnost, uklanjani su po kratkom postupku ili nakon sudskih procesa, često montiranih. Jera Vodušek Starič, Prevzem oblasti 1944 - 1946, Ljubljana, 1992. ili Jera Vodušek Starič, Kako su komunisti osvojili vlast 1944. - 1946., Zagreb, 2006.; Tomislav Sabljak, U redu za smrtnu kaznu. Egzekutori Vojnog suda II. armije Koče Popovića u Zagrebu, godine 1945., Hrvatska revija, god. XLIII, sv. 4, Zagreb, 1993.; Nada Kisić-Kolanović, Vrijeme političke represije: “veliki sudski procesi” u Hrvatskoj 1945.-1948., Časopis za suvremenu povijest, god. 25, br. 1, Zagreb, 1993.; Rajko Danilović, Upotreba neprijetelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945-1991., Beograd, 2001., Beograd, 2002., Beograd, 2010.; Srđan Cvetković, Između srpa i čekića. Represija u Srbiji 1944-1953., Beograd, 2006.; Josip Jurčević, Katica Ivanda, Ustrojavanje sustava jugoslavenskih komunističkih vojnih sudova tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, Društvena istraživanja, god. 15, br. 4-5, Zagreb, 2006.; Tatjana Šarić, Osuđeni po hitnom postupku: uloga represivnih tijela komunističke vlasti u odnosu na smrtne osude u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu i poraću, na primjeru fonda Uprava za suzbijanje kriminaliteta Sekretarijata ua unutrašnje poslove SRH, Arhivski vjesnik, god. 51, Zagreb, 2008.

Posebnu ulogu od potkraj 1944. i prvih mjeseci poraća 1945. u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, imali su vojni sudovi, koji su bili nadležni za najvažnija krivična djela bez obzira je li počinitelj bio vojna ili civilna osoba, naime za ratne zločine, djela narodnih neprijatelja i krivična djela vojnih lica i ratnih zarobljenika. Rukovodeći se istim ciljem izraženim u krilatici “Smrt fašizmu - sloboda narodu!” vojni su sudovi kao revolucionarni organi jedinstveno ostvarivali svoju namjenu, smatrajući da treba osuditi sve ono što nanosi štetu interesima naroda i narodno-oslobodilačke borbe. Donošenjem Zakona o uređenju i nadležnosti vojnih sudova, u kolovozu 1945., vojni se sudovi ograničavaju na vojne osobe i ratne zarobljenike, a nevojnim osobama sude samo za “djelo slabljenja narodne obrane i izdavanje vojnih tajni”. Za sva ostala krivična djela postali su nadležni redovni narodni sudovi. Prema službenim jugoslavenskim navodima, vojni su sudovi u Jugoslaviji tijekom 1945. izrekli 5.484 smrtnih kazni, od čega 4.864 civilnim osobama. Marko Kalođera, Vojni pravosudni organi i pravne službe JNA, Beograd, 1986.

Komunistički obračun sa stvarnim i pretpostavljenim protivnicima bez razlike, institucionalan ili izvaninstitucionalan, tijekom Drugoga svjetskog rata ili u poraću, bio je masovan i nemilosrdan. Preširoko definirana, stvarna ili izmišljena, suradnja s okupatorom bila je izvanredan instrument za uklanjanje klasnih i ideoloških/političkih neprijatelja. Neprijatelje ili pretpostavljene neprijatelje trebalo je ukloniti.

Kao najznačajnija oporbena snaga novom sustavu na udaru vlasti u Hrvatskoj u neposrednom poraću uz Hrvatsku seljačku stranku bila je Katolička crkva, komunistima svjetonazorski opasna, jer je okupljala sve protukomuniste i općenito stanovništvo, o čemu svjedoče brojni događaji i dokumenti. Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka 1941.-1950., Zagreb, 1996.; Miroslav Akmadža, Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966., Rijeka, 2004.

Na savjetovanju oblasnih političkih sekretara KP Hrvatske za Dalmaciju 6. veljače 1945. Vladimir Bakarić, sekretar CK KP Hrvatske je naglasio: “Popovi su nam neprijatelji. Katolička crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. […]” Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod - Zagreb, 2011.

Komunistički obračun sa stvarnim i pretpostavljenim protivnicima bez razlike, institucionalni ili izvaninstitucionalni, tijekom Drugoga svjetskog rata ili u poraću, bio je masovan i nemilosrdan.

Okružni komitet KP Hrvatske Osijek, izvijestio je 29. svibnja 1945. Oblasni komitet KP Hrvatske za Slavoniju u Osijeku, da će prirediti “nekoliko javnih sudjenja, gdje ćemo nekoliko gadova i javno likvidirati”, posebice napominjući kako namjeravaju “javno osuditi popa Astaloša”. Suđenje svećeniku Astalošu, bilo je popraćeno velikom protucrkvenom promidžbom, posebice u novinama i na radiju. Kazna smrti vješanjem je izvedena javno, u Dalju, 5. kolovoza 1945. pred okupljenim mnoštvom. Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti. Slavonija, Srijem i Baranja, Slavonski Brod, 2006.; Antun Jarm, Svećenici Đakovačke i Srijemske biskupije svjedoci i žrtve u vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, u: Zvonimir Šeparović (ur.), Da se ne zaboravi. Zbornik Drugoga hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, Zagreb, 2002.; Antun Jarm, Pribrojeni zboru mučenika. Svećenici Đakovačke i Srijemske biskupije svjedoci i žrtve u vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, Đakovo, 2007.

OZN-a za Hrvatsku izvijestila je 9. prosinca 1945. Centralni komitet KP Hrvatske o ubojstvu svećenika don Eugena Šutrina, župnika u Privlaci kod Zadra.  Prema izvješću Šutrin je odveden i zatim ubijen i bačen u more, gdje je pronađen. Uhapšena je kao osumnjičenica za ubijstvo župnikova sestra. OZN-a za Hrvatsku, naglašava “Istragom po ubojstvu Don Eugena Šutrina iz Privlake, ustanovljeno je da je isto izvršio sekretar Općinskog komiteta Nin. Postoji mogućnost da se po indicijama krivične odgovornosti prebaci na Matacin Stošu, koja je uhapšena, a ovo predlaže Okružni komitet iz političkih razloga. [...] Momentalni povod za to ubojstvo bila je obljetnica smrti [Ive] Lole Ribara [član Vrhovnog štaba NOV i PO Jugoslavije]. [...].”Zdravko Dizdar, Vladimir Geiger, Milan Pojić, Mate Rupić (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti, Slavonski Brod, 2005., Zagreb, 2009.; Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod - Zagreb, 2011.

Dokumenti pokazuju da je KP znatno ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, a potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji to nisu shvatili na vrijeme progonjeni su politički i sudski.

Okružni narodni sud u Zadru osudio je 28. prosinca 1946. zemljoradnika Josu Begonju iz Privlake (Zadar) na dvije godine lišavanja slobode s prisilnim radom i dvije godine gubitka političkih prava zbog “kriv. djela protiv općih narodnih interesa”, jer je u ljeto 1946. govorio među narodom da mu se ukazala Gospa, “u namjeri da stvori kod drugih uvjerenje o nesigurnosti današnjeg poretka, a u cilju ometanja napretka, obnove i izgradnje naše zemlje, te stvaranja nepovjerenja prema našoj narodnoj vlasti i u cilju ličnog korišćenja”. Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod - Zagreb, 2011.

Beskompromisno i nemilosrdno nova se jugoslavenska komunistička vlast u poraću obračunala preko Odjeljenja za zaštitu naroda/OZN-e (kasnije Uprave državne bezbjednosti/UDB-e) s tzv. križarima (pripadnici poraženih Oružanih snaga NDH, koji su bili većinom ustaše, a mnogo manje domobrani ili Hrvati pripadnici postrojbi Wehrmachta i Waffen-SS-a, ali i članovi ustaškog pokreta izvan vojnih postrojbi, koji su u poraću osnivali gerilske skupine, koje su se borile protiv nove komunističke vlasti radi obnove NDH ili su se skrivali zbog straha od odmazde, kao i oni koji su dezertirali iz Jugoslavenske armije i oni koji su izbjegavali mobilizaciju). Slično se dogodilo i s pripadnicima četničkog pokreta odnosno Jugoslovenske vojske u Otadžbini koji su u poraću nastavili borbu protiv komunističkog sustava u Jugoslaviji, za obnovu monarhističkog sustava i Kraljevine Jugoslavije. Zdenko Radelić, Križari: gerila u Hrvatskoj 1945.-1950., Zagreb 2002., Zagreb, 2011.

Poslijeratni kažnjenički logori za prisilni rad u Jugoslaviji osnivani su u vrijeme najintenzivnije represije komunističke vlasti, od 1945. do 1951. Kažnjeničke logore za prisilni rad osiguravala je Jugoslavenska armija odnosno Korpus narodne obrane Jugoslavije/KNOJ. Osnovani su i posebni kažnjenički logori za prisilni rad koji su bili pod isključivom upravom Odjeljenja za zaštitu naroda. Tek potkraj ljeta 1945. nadležnost nad kažnjeničkim logorima za prisilni rad od vojnih su vlasti preuzeli unutarnji poslovi. Radni logori u Hrvatskoj osnovani su u ljeto 1945. za one koji su bili osuđeni na lišenje slobode s prisilnim radom. Nazivani su najprije “kažnjenički logori”, a od početka 1946. “zavodi za prisilni rad”. Nakon što su logori/zavodi za prisilni rad ukinuti u ljeto/jesen 1946., osuđenici su kaznu izdržavali u kazneno-popravnim domovima (Stara Gradiška, Lepoglava, Slavonska Požega, Glina, i dr.). Na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom osuđeni su od vojnih sudova, sudova za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj i “narodnih” sudova u Hrvatskoj u razdoblju “narodne demokracije”, od 1945. do 1951., desetci tisuća osoba, muškaraca, ali i žena. Radove koje su osuđenici obavljali bili su u pravilu najteži fizički radovi te su mnogi na izdržavanju kazne lišenja slobode s prisilnim radom zbog izrazito teških uvjeta izgubili zdravlje, pa i život. Augustin Franić, KPD Lepoglava mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika, Zagreb, 2000., Dubrovnik, 2010.; Augustin Franić, KPD Stara Gradiška mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika, Dubrovnik, 2009.; Kaja Pereković, Naše robijanje. Hrvatske žene u komunističkim zatvorima, Rijeka - Zagreb, 2004.

Namjera potpunog i radikalnog obračuna s neprijateljem bila je i naredba Ministarstva unutarnjih poslova DF Jugoslavije od 18. svibnja 1945., te i Ministarstva unutarnjih poslova Federalne Države Hrvatske od 6. srpnja 1945., o “Uklanjanju vojničkih groblja okupatora” koja je obuhvatila groblja i nadgrobne spomenike vojnika njemačke, talijanske i mađarske vojske, te ustaše. Da je naredba provođena, potvrđuju suvremenici događaja i sačuvani dokumenti.

Posljedice Drugoga svjetskog rata na području Jugoslavije, i Hrvatske, bila su velika materijalna razaranja, a i ljudski gubici bili su izrazito veliki. Dugotrajnost i intenzitet rata i na području Dalmacije i prisutnost znatnih okupacijskih snaga Italije i Trećega Reicha te djelovanje partizanskog i četničkog pokreta i Oružanih snaga NDH imalo je za posljedicu izravne sukobe zaraćenih strana, što je dovelo do velikih ljudskih gubitaka i među vojnicima i među stanovništvom. Nepomirljive ideologije i politički i vojni interesi suprotstavljenih strana u ratnome sukobu i građanskome ratu umnožili su ljudske gubitke.

Zbog nedostatka sustavnih istraživanja mnogi i danas navode proizvoljne procjene, uvećavajući ili, pak, umanjujući pojedine kategorije ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću. Uvećavanje ili umanjivanje, pa i prešućivanje, pojedinih kategorija ljudskih gubitaka, uz nepoznavanje činjenica, najčešće proizlazi iz osobnih, nacionalnih ili političkih razloga, jer stradali i žrtve su “naši”, a počinitelji “njihovi” ili, pak, stradali i žrtve su “njihovi”, a počinitelji “naši”.

O ljudskim gubicima Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću te njihovoj nacionalnoj/etničkoj strukturi postoje različite procjene, izračuni, pa i poimenični popisi. No ni poimenični popisi stradalih i žrtava u Drugom svjetskom ratu i poraću ne mogu se smatrati konačnim. Promjene su moguće i prema povećanju i prema smanjenju broja pojedinih kategorija stradalih i žrtava.

U utvrđivanju ljudskih gubitaka i Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću, i vojnika i civilnog stanovništva, poginulih, ubijenih, od posljedica rata umrlih te nestalih osoba ne može se pristupati na temelju improvizacija i nagađanja, već na temelju određenih stvarnih pokazatelja, kako bi se došlo do najpribližnijih podataka o broju i imenima, nacionalnoj/etničkoj, dobnoj, rodnoj i ideološkoj/političkoj i vojnoj ili, pak, civilnoj pripadnosti stradalih i žrtava.

Utvrđivanje ljudskih gubitaka nije samo znanstveno-istraživačka, nego i civilizacijska potreba i nužnost. Pitanje ljudskih gubitaka i Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću zbog mnogih je razloga jedno od najzamršenijih istraživačkih tema koje treba propitivati i dopunjavati.

No u istraživanju ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću problem je najčešće, ne samo pomanjkanje izvora i vjerodostojnih pokazatelja, nego i “dobre volje” da se određena pitanja valjano obrade. U istraživanju ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću, nezaobilazno je suočiti se s prošlošću. Do sada nismo pokazali spremnost i sposobnost takvog razmišljanja. Pitanje je koliko su današnje hrvatsko društvo i pojedinac spremni sposobni suočiti se s prošlošću, odnosno koliko ih u tome svjesno sprečava politika.

 

Vladimir Geiger / Hrvatski institut za povijest - Izlaganje na znanstvenom skupu "Hrvatski mučenici iz vremena komunističke vladavine", održanog 25. i 26. travnjau Zagrebu

 

Vezani članci:

-Završen znanstveni skup o komunističkim zločinima: Državne vlasti Hrvatske i BiH pozvane da popišu žrtve komunizma

-Tomislav Jonjić: 'Zakonske osnove i mogućnosti istraživanja zločina i žrtava u Hrvatskoj'

- Jure Krišto: Komunizam kao ideologija i politički program