Završila je potraga za otmičarom sedamnaestogodišnje Antonije Bilić. Uhićen je konačno u okolici Srpca gdje se krio kod rodbine. Priznao je da je Antoniju zadavio i bacio u Krku. U bijegu i skrivanju pomagala mu je supruga, ujak i još neka rodbina. Za njim je već raspisana tjeralica u Srbiji i BiH zbog silovanja i pokušaja silovanja. Dosada, berem koliko se zna, žrtve nije ubijao, ali kad se namjerio na Hrvaticu, junačko četničko srce nije se uspjelo obuzdati. Sudjelovao je u paravojnim srpskim postrojbama koje su ratovale protiv Hrvatske. U svojem pismu spominje zločin na Ovčari tvrdeći da je bio tamo. Za pretpostaviti je da je silovanju i ubijanju poučen upravo u tim ratnim godinama. Kao i desetine tisuća drugih vjerojatno je osebujnim posttuđmanovskim tumačenjem ''zakona o oprostu'' oslobođen svih sumnji i neugodnih pitanja o ratnim godinama. Međutim, hrvatska je policija imala i mirnodopsku srbijansku potjernicu za njim zbog silovanja, proslijedila je predmet DORH-u, ali u toj instituciji izgleda smatraju da su zaduženi samo za progon hrvatskih branitelja i, eventualno, otpisanih hadezeovaca. Kako inače drugačije tumačiti da pravosudni organi i vlast općenito smatraju neproblematičnim da je u našoj zemlji utočište, posao i prostor za nesmetano prakticiranje svog monstruoznog hobija našao okorjeli silovatelj! Naravno, ne sumnjam da će odgovorni naći bezbroj izgovora za svoj zločin propusta, pozvati se na sijaset zakona koje su krojili uglavnom tako da se u ovoj državi najbolje osjećaju najgori, ali uzaludan im je trud, ta već i vrapci na grani znaju da  oni dobro znaju da mi još bolje znamo u čemu je stvar. No, ništa zato, važno je da ćemo u EU, to je, kažu, poklon našim braniteljima. Juuupiii! Sigurno se i Brodarac veseli!

Josipović je dobio košaricu od Tadića pa se malo duri, premijerka je zabavljena Europom, njihovi izaslanici Vesna Pusić i Jasen Mesić Jadovnom, policija potragom za opasnim prijestupnicima koji su počinili ''delikt srednjeg prsta'', vojska Afganistanom i Libijom … tako da se za banalna pitanja obične građanske sigurnosti nema tko brinuti. A trebalo bi! Jer tko zna koliko se još ''Paravinja'' slobodno šeće među nama vrebajući priliku da ostvare svoje zle namisli. Ta i ljudojed Sretko Kalinić je mirno i nesmetano uživao u Zagrebu dok ga njegov kolega nije u svađi upucao. Javna je tajna da vukovarske žene na ulicama svoga grada sreću svoje mučitelje koji im se smiju u lice i kojima nitko ništa ne može. Lako je privesti i maltretirati doktoricu Vesnu Bosanac, no nedopustivo bi i ''neeuropski'' bilo priupitati višestrukog silovatelja i pripadnika pobunjeničkih snaga zašto ga njegova matična zemlja traži. Jer njega upravo taj njegov status oružanog pobunjenika protiv Hrvatske čini nedodirljivim! Srebrenički egzekutor Davidović mirno je živio u Hrvatskoj dok se njegov lik nije pojavio na jednoj snimci srebreničkih zločina. Nakon toga ga ni brižna majčica Hrvatska nije mogla više štititi. Ne znam je li naša država Paravinji obnovila kuću, isplatila neku odštetu ili slično, ali ne bi me iznenadilo kada bismo i takvo što saznali. Još davno je Alibaba iz Dugobaba izjavio da su manjine naše najveće bogatstvo. Zato je i logično da jedan glasač Nazifa Memedija vrijedi više no desetak običnih hrvatskih birača, a sudbina nam je Pupovčeva posječenog bajama kudikamo važnija od sudbine pobjedničkih generala Gotovine i Markača.

Paklena ''inverzija'' ,o kojoj je kao metodi hrvatskih neprijatelja još prije više godina govorio admiral Domazet, u ovo predunijsko vrijeme doseže vrhunac, a njezini provoditelji ''vučji čopori'' čak više i ne kriju svoju ćud i krzno. Zatvori se pune ogorčenim ljudima koji su se u svom nemoćnom bijesu usudili politički instrumentaliziranoj ''paradi ponosa'' pokazati srednji prst, a ubojice i silovatelji nesmetano i slobodno šeću. A narod šuti i čeka. Što? Sam Bog zna. No jedno je izvjesno, ovako temeljito ''europeizirani'', da ne kažem eutanizirani, sigurno nećemo dočekati odgovor na pitanje koliko je još Paravinja među nama.

Damir Pešorda