Prve vijesti iz Osla govorile su terorističkom činu najvjerojatnije islamističke provenijencije. Taman kad su se virtualni protuislamski ratnici s internetskih foruma dobrano zagrijali, kao hladan tuš zapljusnula ih je vijest da izvršitelj nije islamist nego kršćanin, štoviše rođeni Norvežanin, arijevac od glave do pete. Onda su likovati počeli protukršćanski virtualni ratnici naklapajući o kršćanskom fundamentalizmu. Brojni svjetski mediji su Breivika uistinu i nazivali ''kršćanskim fundamentalistom'' ili čak ''križarom''. Kako su vijesti dalje pristizale, u tom se galimatijasu sve teže bilo snaći. Saznali smo da je monstruozni ubojica iz Osla konzervativac, desničar, član masonske lože, deklarirani kršćanin, ljubitelj Izraela i cionizma, bivši član najjače norveške desničarske stranke, islamofob, protivnik multikulturalizma, srbofil, templar, farmer, ljubitelj klasične glazbe, bilder, autor pozamašnog manifesta od 1500 stranica, gej-frendli tip … Samo nismo saznali kako je moguće da u jednoj tako uređenoj državi kao što je Norveška psihopat satima metodično ubija klince a da ga nitko i ne pokuša spriječiti!?

Kako se čini Breivik će svoj čin pokušati opravdati nužnošću spašavanja zapadne civilizacije od najezde muslimanskih imigranata i drugih zala s Istoka. Navodno on vjeruje da brani kršćanske vrijednosti, zaboravljajući pri tome da je i kršćanstvo stiglo s tog istog Bliskog istoka od kojega tako zazire. Na stranu sad što su brojne njegove sklonosti i uvjerenja potpuno disparatni s kršćanstvom kao takvim, primjerice članstvo u masonskoj loži, Breivik će u medijskom svijetu, ukoliko se ne otkriju neki novi elementi u njegovom slučaju, još dugo funkcionirati kao primjer kršćanskog fundamentalista. Kao takav će također služiti kao protuteža islamskom fundamentalizmu u diskursu raznih manipulatora globalističke uravnilovke. Međutim, čak i bez monstruoznog zločina koji je počinio, taj čovjek se ni po čemu ne bi mogao smatrati kršćaninom. Njegovi stavovi su tipični postmoderni bućkuriš ideja napabirčenih po divljim, fantazmagoričnim pejzažima ''osmog kontinenta'' Interneta. Njegove izjave o pripadanju ovome ili onome podjednako su neobvezujuće kao i većina postmodernih instant identiteta, svih tih budista, sotonista, ponovno rođenih kršćana, vegana, neonacista, fašista, antifašista, gutača sunca, saibabinista, obožavatelja Geje, Maitreye i čega sve ne. Ubojica iz Osla nije ni konzervativac jer je najstarija Božja i ljudska zapovijed: Ne ubij! Toga se čak i životinje drže pa vrlo rijetko ubijaju pripadnike svoje vrste. Ubijanje je u ljudskoj zajednici, ukoliko nije učinjeno iz prizemnih razloga prisvajanja tuđeg dobra ili u samoobrani, uvijek bilo vezano uz neke progresivne snage, samo su ljudi odani ideji neke vlastite vizije napretka ubijali u ime tzv. viših ciljeva. Uopće, izraz ''neokonzervativizam'' mi je vrlo sumnjiv, i to ne samo stoga što je sam po sebi svojevrsni oksimoron, nego i stoga što su ga u Americi utemeljili bivši trockisti, a u Europi ljudi neopoganskih shvaćanja.

U temeljima europskog moderniteta uistinu jest kršćanstvo kao jedina religija koja se širila isključivo snagom Riječi, barem dok je nisu preuzeli kraljevi i drugi moćnici ovoga svijeta. Krist je jedini Bog koji je svoju moć pokazao ne silom nego snagom trpljenja, zato su ga istinski rodonačelnici sekulariziranog moderniteta, od Diderota do Marxa i Nietzschea, tako intenzivno mrzili. Zato ga zadrti progresivci mrze i danas. Čini mi se da, dok se njegovim sljedbenikom proglašavaju ljudi poput Breivika, za to imaju sve manje razloga. Istinsko kršćanstvo danas je u dubokoj krizi i sve češće se svodi na razinu gore navedenih instant identiteta. Otud i bolni paradoks suvremenog svijeta. Naime, Andreas Behring Breivik, unatoč svom protukršćanskom habitusu, jest kršćanin! Suvremeni kršćanin suvremene zapadne Europe. U svijesti takvog ''kršćanina'' kršćanstvo nije živa Riječ nego stilizirani mrtvi mit koji budi nostalgiju i žal za jednim boljim vremenima kada je u svijetu i u ljudskim glavama vladao red i znalo se što činiti i kako živjeti. I onda se iz tog zamišljenog i zaokruženog mrtvog svijeta ekscerptiraju stanovite ''kršćanske vrijednosti'' kao poželjne i pokušavaju se aplicirati na kaotičnu suvremenost. To cijepljenje, naravno, ne uspijeva jer se kršćaninom ne može biti samo zato što ti se dopadaju neka kršćanska pravila ili vrijednosti, kršćaninom se jednostavno može biti ili ne biti. To je stvar vjere, a ne poželjnog odabira. Na žalost, velika većina suvremenih kršćana zadovoljava se razrijeđenim kršćanstvom ne ulazeći u dublje raspre ni sa samim sobom, a kamoli s drugima i svijetom. Ubojica iz Osla očito nije bio zadovoljan tim beskrvnim surogatom pa je smisao našao negdje drugdje, u izmišljenim neprijateljima. Tamo gdje je ugasla ljubav prema životu, izgleda da samo mržnja može utažiti žeđ duše. To je ono što ovaj svijet čini nesigurnim mjestom, a ljude sitim nesretnicima.

Damir Pešorda