Otkada Turci nalegoše na Herceg Bosnu puno toga ne ide kako treba. Razbiše je i ti se sad snađi. Pa onda dođe Austro-Ugarska, srpski pucnjevi u Sarajevu i milijuni mrtvih nakon toga, Britanci, masoni, probisvijeti... i njihove dvije Jugoslavije, tzv. Međunarodna zajednica i velikosrpski napadaj, opet ta tzv. Međunarodna zajednica u liku miritelja i sad smo tu.

Kad će i kako sve to završiti teško je reći. Istina, sve nas to zanima, ako mislimo ovamo ostati, a ako ne možda ćemo tek navijati za svoje ukućane, susjede i prijatelje ili jednostavno sunarodnjake da se uspiju odhrvati i prenijeti svijest o svojoj pripadnosti budućim naraštajima. A to nije lako, nipošto nije lako, jer i iz naše sredine progovaraju drukčiji glasovi.

Prelistavah ovih dana jedne naše katoličke novine. Nisam ih do sada nešto posebno čitao jer sloboda »deranja u stranu« koju navješćuju nipošto nije moje opredjeljenje, odnosno nije na taj način. Pozornost mi privuče naslov »Novo mišljenje regije«. Ispod toga slika trojice predsjednika s ove strane, jednoga s druge strane granice i jednoga s one tamo strane. Pomislih da je nešto krnja ta regija kao nekada ona Jugoslavija kad je Milošević poče čerupati i preoblikovati po velikosrpskom naumu. Same od sebe nametnuše mi se i izvučene riječi. Moram ih navesti. »Geografske, povijesne, kulturne, jezične, rodbinske i druge poveznice unatoč postojećim podjelama, nacionalističkim politikama i fantazmama, upućuju zemlje bivše Jugoslavije na suradnju, novo mišljenje prostora u kojem žive i nove oblike udruživanja.« Pa sam ih pročitao još jedanput, umišljajući sebi da od današnjeg umora nisam dobro razumio što je pisac htio reći. I sada, dok ovo pišem, nekako kao da ne vjerujem da sam pročitao što sam pročitao. A upravo sam se bio vratio s još jednoga iskopavanje masovne grobnice iz Drugog svjetskog rata u Ljubuškom. Komunisti uhitili one koje su zbog bilo kojeg razloga držali svojim protivnicima i onda ih jedne noći jednostavno pobili. Nisu išli daleko, napravili su to u krugu tamnice. Hercegovačke škrape su bile malene pa su ubijene lomili poput granja i trpali ih u njih. Prije toga su im dali po naboj u čelo i u prsište. Prema navedenom tekstu ispada da su se drugovi samo malo zanijeli, ali ideja je u sebi dobra. Usput, dotične novine o ovakvim zločinima ne pišu, kamoli da iz svega izvlače određene zaključke. Danak je to krivo postavljenom mišljenju da nas prigibanje šije može do nečega dovesti. A onda slijede i drugi danci, poput onoga da trebamo izgraditi karijeru, družiti se s likovima iz novina, uživati u tome da nam tepaju da smo neovisni intelektualci. Sklanjam novine jer u ovo vruće ljetno vrijeme počet ću vruće razmišljati.

Ne spomenuh naslov novina, lako ćemo ih naći ako nam se traže, ali ću spomenuti naslov knjige koju upravo samo što nisam dočitao. »Bili smo idealisti«. Pisac Marija – Vica Balen. Više je manje nahvališe u jednom dobrom hrvatskom listu, sami naslov mi potvrdi te riječi i odlučih je pročitati. Bi to moj danak povjerenju dotičnom listu. Komunistkinja se razočarala u svoje drugove. Prema njoj i mužu, odanim komunistima, nisu se odnosili kako treba. Čak su ih i uhićivali u novoj Jugoslaviji. Međutim, vjera u Partiju i u »naše narode i narodnosti« nije se poljuljala. Sve što su naredili oni su izvršavali, bez posebnog pogovora, osim kad su bile dirnute njihove osobne kože. I s prijateljima se rastajalo po naređenju. Preuzimalo otetu tvornicu u ruke, iako pojma nemaš kako proizvodnja treba teći. Na kraju platiš danak nedostatku krvoločnosti. Jer da si to znao, kusao bi kašu zajedno s njima »tamo gore«.

Nije lako ni stolnom hrvatskom gradu Mostaru. I on štošta mora platiti. Ovih dana napala ga srpska Prosvjeta zbog toga što ne želi postati pokrovitelj Šantićeve večeri poezije. Gradski oci odgovoriše da su oni pokrovitelji neke druge istovrsne manifestacije i da oni nisu ništa krivi što... Iskreno rečeno nisam se naprezao sve to shvatiti. Prisjetio sam se samo da taj isti grad ne samo da nije pokrovitelj, nego i da je rijetko, prerijetko dao neki novac za Šimićeve susrete, a održavaju se oni i u Mostaru, zatim za Humske dane poezije, pa za Božićni sajam knjige, a možemo spomenuti i Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne. Zbog toga bih se samo složio s Prosvjetom da Mostar treba više brinuti o kulturi, a sve ostalo je neka druga priča koja se ponekada ne veze zbog straha, lijenosti, puštanja da kola idu nizbrdo.

Završit ću pomalo u moralizatorskom stilu. Zašto ne bih kada to i oni čine? Ne dopustimo sebi plaćati nikakve danke. Prevario se je onaj Davutoglu kad reče da su Sarajevo i Mostar njegovi. Bilo pa prošlo. Sad mi određujemo.

Oprostite, ispade više borbeno nego moralizatorski. Sami nadopunite što mislite da nadopuniti treba.

Miljenko Stojić