Sv. misa netom završila. Skupio se puk Božji sa svih strana. U velikom broju. Molilo se Bogu skrušeno i ponizno. Sada treba opet doći svojim kućama i nastaviti živjeti, ali barem mrvicu drukčije nego prije. Hoće li se moći?

Gledam svijeću. Vjetar se igra njezinim plamenom. Ali ona polako tinja. Mrak koji se spušta više nije tako taman. Svijeća je tu, takva kakva je.

Puno mi je sada jasnije kako smo pobijedili komunizam. Njegov mrak je bio razbijen jer su postojale svijeće koje su tinjale i budile nadu. Nekad u liku majke i očeva koji su nosili suzu u očima zbog izgubljene djece, nekad u liku mladića i djevojaka koji se nisu dali podjarmiti, nekad u liku intelektualaca i umjetnika koji su neustrašivo išli naprijed. Gorjele su te svijeće nošene vjetrom i iscrtavale novo doba.

U društvu Kraljice mira to je nešto potpuno uobičajeno. Može se biti krhak i loman, ali se ne može biti bez svjetla. Milijuni su to osjetili i raspršili se ovim svijetom. Otada je on potpuno drukčiji. Polako dolazi k sebi i odbacuje ne samo komunizam, već i kapitalizam, kolonijalizam, globalizam, traženje krivih bogova. Svugdje su ljudske potrebe iste. Bez obzira u kakvim se prilikama živjelo moraš pred sobom biti čist jer ti to daje jedinu pravu zaštićenost. I zbog toga ne treba čuditi raznolikost onih koji se skupljaju oko svoje Kraljice. Raznolikost se pretvara u zajedništvo i svi ćute da su dobrodošli i da ima netko tko ih voli. A to itekako privlači i obnavlja.

Ne treba se začuditi kad primijetimo da nam je život ustvari nakupina krhotina. Sjećamo se ovoga i onoga, dani prolaze, ovdje smo bili dobri, tamo loši. Međutim, sve je to potrebno pregledati i onda pomno napraviti mozaik od onih krhotina koje su dobre i lijepe. Svatko ih od nas ima u dovoljnoj mjeri. Jedino nas strah priječi to prepoznati i dopustiti sebi biti sretnima i uspješnima. Svatko tko pođe tim putem vrlo će brzo shvatiti da je to čista istina.

Ove su mi misli pale na pamet kad sam prepoznao da sam skupio barem ponešto o svakome od 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca. Prošle puste godine, komunizam ubio njih i zatirao im spomen, sve uzalud. U zakutcima ljudskog uma, u zakutcima pismohrana i obiteljskih kuća, ostale su uspomene na njih. I sada se one slažu jedna po jedna ocrtavajući različite likove koji dadoše svoj život zbog vjere u Boga i služenja svome narodu. Njihovi zatiratelji polako odlaze u mrak povijesti. Jer, zlo su radili. Slijedom toga dogodit će se to i svima onima koji danas zbog svojih sebičnih probitaka uništavaju ne samo pojedince, nego i čitave narode. Bog je stvorio ovaj svijet i njegova je ruka s onima koji se prepuštaju toj istini.

Dok je jedanput prorok Ilija razmišljao o Bogu, učinilo mu se da ga prepoznaje u olujnom vihoru. Sjećamo se valjda toga iz Svetog pisma. Revnovao je, naime, za njega. I to žestoko. Pobio je na potoku Kišonu 450 Baalovih svećenika. Ali Bog ne bijaše u toj vrsti vjetra. Bi tek u blagom lahoru. Pokazao je Iliji da se i na taj način može biti na njegovoj strani. Pomireni sa svime u sebi i oko sebe mijenjamo povijest na ovoj zemlji. Upravo onako kako je to učinila i Kraljica mira. Nikada nas nije pozvala na suprotstavljanje ovim i onim sredstvima bilo kome, pozvala nas je samo na molitvu, ispovijed, obraćenje, post, pokoru... Oni će promijeniti naše srce i osjetit ćemo što to znači Božja blizina i toplina.

Na Širokom Brijegu Gospa u plavom bdi nad svojom djecom. Kad su njezini blagdani, mnoštvo dolazi pomoliti se i pronaći utjehu i nadu. Uče tome i svoju djecu, šire ovu prelijepu priču kamo god stignu. Uvijek je se sjetim kad god dođem Kraljici mira. Ista je to Majka, samo je mi vidimo u različitim oblicima. Ovamo ona tare suze jednog područja, tamo čitavog svijeta. Oni koji su ovdje započeli povijest o svemu tome nisu ni slutili, ali su slijedili porive srca. Trebalo je izgraditi samostan, posvetiti se odgoju puka, moliti se Bogu. Mora se iz toga roditi nešto veliko.

Vjetar piri, polagano palim svijeću na mjestu gdje je ubijeno i zapaljeno 12 »širokobriških mučenika«. Uobičajeno, hodočasnici Kraljici mira žagore u blizini. Zanima ih svaki kamen, svaka pojedinost. A ovdje je toga toliko bilo. Zagledaš se u plavetnilo neba i ono ti počne pričati priču o srcu koje se nije bojalo i koje je hrabro stalo pred sve opasnosti i sve izazove. Danas smo povlašteni da možemo uživati u tim plodovima. Samo, da se plamičak svijeće ne utrne. Valja ga pomno čuvati i razmišljati o njegovoj poruci.

Miljenko Stojić