Hrvatska se okrenula Nebu i svecima, nakon komunističke tamnice i srpske agresije jedino joj čudo s Nebesa može pomoći. Domaći sinovi nisu se previše iskazali, nisu na visini zadaće i samo preostaje pogled uprt u Nebo.

Nakon sedamdeset godina ateističkog „prosvjetiteljstva“ i terora sdržba nemoći opipljiva je isto kao stisak neprekidog straha. I zato povratak svetca među svoj narod ne može odmoći i ne može biti višak, ne zbog čuda, nego tajne vjere. Idolatrija, spočitnut će komunistički bezbožnici¸i „poštena“ inteligencija, ljubomorni na vjernost Bogu i njegovim svetcima. I to baš negdašnji nositelji Titove štafete, zaslužni omladinci, sindikalni aktivisti, angažirani intelektualci i poštena inteligencija – svi bi morali od stida umrijeti kada se sjete svojih socijalističkih histerija u čast „najvećeg sina naroda i narodnosti“, a baš su ti sada najglasniji.

Ali blago onima koji ne vidješe, a povjerovaše, jer mnogi će se u vjeri sabrati, oduprijeti strahu, probuditi i shvatiti da postoji sila ponad naših ambicija. Hrvatska se sa svecem Leopoldom Mandićem budi, ujedinitelj kršćanstva sada ujedinjuje Hrvate.

Moglo bi se iz mnogo različitih kuteva raspraviti zašto je preko sto tisuća ljudi dočekalo i zašto će milijun ljudi vidjeti posmrtne ostatke velikog ispovjednika i duhovnika Leopolda Mandića: najprije dugačak red pred Zagrebačkom katedralom, a sada vjernici hodočaste u Dubravu, u „njegovu“ crkvu sv. Leopolda Mandića. Zanimljivo bi bilo čuti teologe, sociologe, filozofe religije, a prije svih sve one što strpljivo čekaju u redu vjerujući da je dio neba sišao ne zemlju, među ljude dobre volje. Svatko od njih nosi svoju povijest i molitvu upućenu budućnosti.

Sada bi valjalo upitati i one najtvrdokornije ateiste: kome se mole u trenucima beznađa, nemoći i bolesti? Titu, Partiji, CK ili Kominterni; možda Marksu? I kome upućuju svoje molitve i sklopljene ruke, i zašto znaju da je ono što pomaže gore, a ne dolje? Slušati i čuti sve osim okorjele vjernike ateističke doktrine, njima i njihovu prkosnoj nemoći ne pripada ničija pozornost. Isto se tako ne treba osvrtati na komentar Matije Babića, jer on je nevažan, samo zlohudni poslušnik, dio partijskog agitpropa i ucjenjeni kriminalac. Partiji opet smeta Crkva, za Partiju i njezin nakot, i danas u slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj, Crkva ostaje začetnik klerofašizma.

Problem su samoupravljači, oni kojima se Babić i slični agitatori obraćaju, oni što rugljivo vrte glavom i u svojoj novootkrivenoj demokratskoj osvještenosti govore o vjerskom fanatizmu, „nekrofilskoj orgiji“, kako je hodočašće svecu naziva prije spomenuti Matija Babić, vlasnik portala Index.

Zar su zaboravili nekrofilsku orgiju kad su plakali i ispraćali „Plavi voz“ na putu iz Ljubljane za Beograd u kome se vozio diktator Josip Ambroz Tito, kominternin ubojica i osoba odgovorna za likvidacije u Španjolskom građanskom ratu? Njih 300 000 zaplakanih ispraćali su ga samo na Zagrebačkom glavnom kolodvoru: osobu nepoznata podrijetla, hohštaplera i ubojicu. Ili su zaboravili nogometaše orjunaškog Hajduka kako kao pokošeni padaju na travnjak i ridaju. Nedostaje im jedan prevarant. Još postoje filmovi koja bilježi masovnu histeriju, svi su dostupni i jednim klikom na Youtube sve je provjerljivo – i zar baš njima, ideolozima ateizma, pripada rugati se dočeku posmrtnih ostataka jednog sveca?

Nitko sto tisuća vjernika nije bio natjeran čekati ispred Zagrebačke katedrale, niti stati u još veći red danas u Dubravi, oni to žele. Samo partijska nomenklatura želi da se zaboravi kako su svi dočeci „najvećeg sina naroda i narodnosti“ bili radna zadaća svih poduzeća, škola i fakulteta gdje god se njegova revolucionarna svetost ukazala i nitko pod prijetnjom kazne nije smio izostati. Pod Plavi vlak (zaboga, zašto ne crveni vlak?) pioniri u odori na tračnice su bacali cvijeće, a na svakih pedeset metara uz prugu stajao je vojnik i milicionar. Toliko ga je narod volio, da ga je uvijek na putu od Beograda do Pule čuvalo čak 100 000 vojnika i milicionara!

Štovateljima svetoga Broza nitko ne brani da svoga sveca pohode u njegovoj Kući cvijeća u Beogradu; mogu ga i razvoziti po SDPartijskim ćelijama diljem propale Jugoslavije, mogu graditi kapelice njemu u čast, tzv. titovke, ali samo ako preživi sud povijesti.

 

L. C.

Share
0