Kad je Tito “plavim vlakom” putovao od Beograda do Pule, 100 000 djece je odvedeno s igrališta, škola i domova kako bi uz prugu stajali u stavu mirno dok nasmiješeni ubojica prolazi.

Dakle, najmlađi su morali biti izloženi jarkom suncu ili pak hladnoći, kiši vjetru jer prolazi vlad lažnog bravara. Mobilizirano je također još toliko vojske i policije te je uz prugu stajao jedan vojnik i jedan policajac (milicajac) naizmjence, a cijeli se promet zaustavio, cijela je država stala dok prevarant Broz nije dospio na svoje odredište, u Pulu. Sve se to činilo jer se moralo, iz straha.

I kad tisuće vjernika pohrli vidjeti smrću netaknuto tijelo velikog hrvatskog sveca, oni to ne čine iz straha niti ih netko tjera na to, već iz ljubavi i prema vlastitim željama. Stoga kad samoproglašeni pedofil, pravomoćno osuđeni lopov i sluga Beograda Matija Babić Leopolda Mandića naziva “govedinom”, a vjerski obred koji se odvijao u Zagrebu “nekrofilskim orgijama”, onda su to ispadi isfrustriranog neotesanca.

Naravno, radi se o bijesu i ljubomori, jer, katolička crkva postoji već dva tisućljeća te ljudi i dan danas (bez prisile) postaju dio te zajednice, a neprežaljena Jugoslavija se raspala za 45 godina, a član Partije se postajalo jer se moralo, odnosno jer je bilo probitačno.

Zanimljiva će biti reakcija Vijeća za elektroničke medije, koje, iako pod vodstvom “Gizele” Rakić, je satiru Z1 televizije kaznilo s tri dana zabrane emitiranja, te bi trebali radi vjerodostojnosti kazniti Index i Matiju Babića zbog neviđenog govora mržnje usmjerenu prema većinskoj poplaciji Republike Hrvatske. Treba se oglasiti i beogradsko društvo novinara na čelu s Beograđaninom Sašom Lekovićem, pa je pitanje hoće li ukoriti druga Babića?

Dokle će Hrvatska javnost slušati lavež partijskih neotesanaca? Očito se Babić, kao i njegovi drugovi povjesničari Jakovina, Klasić, Budak i ostali svojim javnim istupima bore protiv svojih (hrvatskih) imena i prezimena, pokušavajući dokazati i pokazati Beogradu da su neokaljani “ustaštvom”, odnosno hrvatstvom.

Moja su djeca prije petnaestak godina voljela gledati jedan bizaran crtić koji se zvao “I am Weasel” (Ja sam lasica). Radnja je pratila uspješnu i voljenu lasicu te glupog i neotesanog babuna koji je bio ljubomoran i htio je stalno osujetiti lasicu, ali, naravno, nikad nije uspio. I čitajući primitivne izljeve bijesa i ljubomore Matije Babića, sjetio sam se crtanog lika Baboona. Naime, taj je Baboon nepismen i glup, zato sebe predstavlja: “I are (!) baboon.” Ima crvenu stražnjicu kojoj se svi smiju, kao što Babić ima crveni portal koji je predmet međunarodne sprdnje, neintiligentan je poput Babića, zlonamjeran i primitivan, također poput Babića, i stalno si njuši prst kojim je čačkao po vlastitoj stražnjici, što u Babićevu slučaju ne može biti daleko od istine.

Možda je dijelom pročišćeni HRT započeo s dobrom praksom ignoriranja partijskih zbivanja, komunističkih “derneka”, prijenosa pronalazaka ustaških guja, “regijonskih vesti” te bljuvotina nazovi novinara. Tu bi praksu trebali slijediti i ostali hrvatski portali i novine, a majmune, kao u prirodi ili zoološkom vrtu – prepustiti njihovu – majmuniranju.

 

Josip Gajski