U matičnoj knjizi rođenih (krštenih) župe Kumrovec piše da je u mjesnoj crkvi dana 7. svibnja 1892. god. kršten Josip, sin Franje i Marije Broz, rođ. Javoršek. U prošlim stoljećima bilo je uobičajeno da se zbog visoke smrtnosti djece isti ili sljedeći dan krsti novorođenče.

Šezdesetak godina kasnije netko je neovlašteno grubim rukopisom u kumrovečkoj matici rođenih prepravio datum 7. svibnja na 25. svibnja ne vodeći računa o sljedećim datumima i rednim brojevima krštenih iz čega proizlazi da je mali Josip kršten 18 dana prije nego je rođen što bi bio jedinstven primjer u svijetu. Inače u matičnoj knjizi postoji rubrika u koju se upisuju primjedbe, ali uz datum 7. svibnja 1892. god. nema nikakve primjedbe. Može se samo pretpostaviti po čijem je nalogu izvršena takva prepravka.

Kasnije se je pojavilo još sedam, i to lažnih datuma. Na svjedodžbi prvoga razreda kumrovečke pučke škole piše da je J. Broz rođen 7. svibnja 1892. god. što je u skladu s datumom u matičnoj knjizi. Ali već na svjedodžbi drugoga razreda piše da je rođen 1. svibnja 1892. god. jer je izblijedjela sedmica na svjedodžbi prvoga razreda nalik jedinici. Austrijske vojne vlasti u registru hrvatskih novaka za prijam u vojnu službu zapisale su uz ime J. Broza datum 25. svibnja 1893. god. Policijska uprava u Zagrebu u svojoj evidenciji uz njegovo ime imala je zapisan datum 12. ožujka 1892. god.

Godine 1927., kad je J. Broz imao 35 godina, jugoslavenska policija je uz njegovo ime zapisala da je rođen 10. lipnja 1892. god. U policijskoj evidenciji Dunavske banovine zapisan je podatak da je J. Broz rođen 6. veljače 1892. god. U jednom dokumentu iz 1943. god. piše da je rođen 6. ožujka 1892. god. Šest datuma rođenja (6. veljače, 6. ožujka, 12. ožujka, 1. svibnja, 7. svibnja i 10. lipnja) u 1892. god. i po jedan u 1890. (25. svibnja) i 1893. godini (25. svibnja). Da čovjek ne povjeruje, jedna osoba, a toliko različitih datuma rođenja. Ili su pak u pitanju dvije osobe?

Kao godina rođenja navodi se šest puta 1892., dva puta 1893. i jednom 1890. J. Broz u biografiji koju je u Moskvi napisao na ruskom jeziku nije naveo datum rođenja, samo godinu 1892., ali je zadnju brojku 2 vlastoručno preinačio u 3, dakle ne 1892. nego 1893. U američkoj enciklopediji, kojoj je sam J. Broz 1949. god. dao podatke, piše da je rođen 25. svibnja 1890. god. I konačno, 1952. god., kad je potpisao odobrenje da se tiska Dedijerova biografija o njem, odlučio se je za datum 25. svibnja 1892. god. koji se nalazi u svim tekstovima o njem koji su nastali u Jugoslaviji, ali i u mnogima izvan nje.

     U podatcima o sebi J. Broz je morao navoditi uobičajene podatke: tko je, gdje i kada je rođen, tko su mu roditelji, imovno stanje i vjeroispovijest roditelja, broj braće i sestara i dr. To su bili podatci na raznim formularima pa je tako registrirano njegovih šest različitih imena: Joseph, Józef, Jozef, Josif, Josip i Ivan; dva prezimena: Broz i Brozovič; osam nadimaka: Ambroz, Beker, Gašparovič, Joža, Rudi, Vajs, Valter, Lebedev (izg. Lebjedjev); tri imena njegova otca: Franz, Fran, Franjo; dva imena majke: Maria i Marija.

     J. Broz nije znao ni koliko ima braće i sestara što je više nego nevjerojatno. U matičnim knjigama Tuheljske županije navedeno je da je obitelj Franje i Marije Broz imala 15 djece, u drugim evidencijama da je imala 10 djece, vjerojatno žive. J. Broz u svojoj moskovskoj autobiografiji piše da ima četiri brata i dvije sestre, što bi zajedno s njim iznosilo sedmero djece. Kasnije je naveo da je njegova obitelj imala devetero djece. Kao rodno mjesto uglavnom je navođen Kumrovec, ali jedanput i Klanjec (Klanyetz) u Zagorju, i to u kartoteci pariške policije za 1936. god.

   I u pogledu Brozova materinskoga jezika postoje dvojbe. U literaturi je zapisano da mu je materinski jezik ruski ili njemački što dovoljno govori o proizvoljnosti takva zaključka ničim dokazanoga. Jedino se u snimljenim govorima J. Broza mogu pronaći neki jezični elementi koji potvrđuju činjenicu da njegov materinski jezik nije južnoslavenski. Ali, to nije ni približno dovoljno za valjan zaključak o tom. Ima pak nešto što bi moglo biti kakav-takav trag. Naime, kad umiruća osoba bunca, onda bunca na materinskom jeziku. J. Broz je u ljubljanskoj bolnici na kraju životnoga puta bio u komi i buncao je na jeziku koji prisutni liječnici i bolničari nisu razumjeli. Nije to bio ni ruski ni njemački jer bi te jezike prepoznali. Bio je to zapravo istočnoeuropski (galicijsko-poljski) jidiš s podosta slavenskih elemenata u gramatičkoj strukturi i leksiku.

     U literaturi se može naići na podatak da je Tito bio i poliglot, što je donekle točno. Poliglot je čovjek koji vlada sustavima više jezika na razini pisane i govorne komunikacije. Titova ovladanost jezicima može se podijeliti u tri skupine. U prvoj skupini je jedino galicijski jidiš kojim se je služio u svojoj obitelji i židovskoj zajednici koja je činila trećinu stanovništva rodnoga grada. U drugoj skupini je pet jezika: poljski, ukrajinski, njemački, ruski i tzv. srpskohrvatski. Poljskim i ukrajinskim jezikom su govorile dvije trećine stanovništva rodnoga grada. Njemački je bio službeni jezik austrijske administracije i vojske pa je u vrijeme njegove mladosti u rodnom gradu bilo stacionirano i po deset tisuća austrijskih vojnika, a pred sam rat njihov broj se je udvostručio. Desetak godina je boravio u Rusiji što je bilo dovoljno vremena da ovlada ruskim jezikom. Četrdesetak godina je proveo na području Jugoslavije (Zagreb, Beograd) gdje je u znatnoj mjeri ovladao sustavom tzv. srpskohrvatskoga jezika. U treću skupinu ulaze tri jezika: engleski, francuski i španjolski kojima je donekle ovladao boraveći u Londonu, Parizu i na području vlasti španjolskih revolucionara. U kolikoj mjeri je vladao sustavima jezika iz druge i treće skupine može se iščitati iz njegovih razgovora na ruskom jeziku i jednoga intervjua na engleskom.

     Ni s njegovom nacionalnom pripadnošću nije baš sve jasno. Mnogi u zemljama bivše Jugoslavije i dalje su uvjereni da je J. Broz Hrvat iz Zagorja, kako je to jedino u literaturi i pisalo. Međutim, u tekstovima nastalima vani može se naići i na to da je vladar Jugoslavije bio Židov (austrijski, mađarski, poljski, ruski...), zapravo galicijski Židov Jozef Klein iz grada Ljviva, središta ukrajinske Galicije, što je najbolje znao J. V. Staljin izjavivši 1948. god., u doba informbirovske krize, pred dvojicom svojih suradnika: Dmitrijem Georgievičem Žimerinom, sovjetskim ministrom elektrifikacije, i Aleksandrom Nikolaevičem Poskrëbyševom, tajnikom Staljinova kabineta, da mu je već dosta onoga Ukrajinca u Jugoslaviji (rus: "Мне уже надоел этот украинец в Югославии.").

     I datum smrti J. Broza je obavijen tajnošću, kao i mnogo toga u njegovu životu. Početkom veljače 1980. god. primljen je u ljubljansku bolnicu gdje je podvrgnut operaciji noge zbog gangrene. S obzirom na poodmaklu životnu dob tijek liječenja je krenuo po zlu pa je dugo bio u komi, umro je između 29. travnja i 4. svibnja, službeno 4. svibnja 1980. god. u 15.05 sati zato što grobnica u Beogradu nije bila spremna za primitak pokojnika. Pokopan je u Beogradu 8. svibnja 1980. god. u prisustvu više od pola milijuna ljudi i 209 delegacija, državnih i partijskih, iz 127 država. I na kraju, postavlja se pitanje tko je sahranjen u beogradskoj Kući cvijeća: Josip Broz ili Jozef Klein.

Titov lapsus

Nakon pomora malo više od milijun Hrvata, Slovenaca i pripadnika drugih naroda u ljetnim mjesecima 1945. god. Tito je koncem te godine odlučio glorificirati svoju genocidnu pobjedu pa je naložio da se već od 1946. po republikama slave dani ustanka te je tako određeno da Srbija dan ustanka slavi 7. srpnja, Crna Gora - 13. srpnja, Hrvatska - 27. srpnja, Bosna i Hercegovina također 27. srpnja. S tom svrhom Tito je u srpnju 1946. god. krenuo na turneju po trima republikama. Nakratko se je zaustavio u Užicama gdje je pozdravio građane, potom se je uputio u Bijelo Polje gdje je održao planirani govor, zatim kraće zadržavanje u Kolašinu i na kraju Cetinje gdje je održao planirani govor 13. srpnja 1946. god. Na Cetinju je razgledao znamenitosti toga grada, a održao je i sastanak s partijskim rukovodstvom Crne Gore. Nakon Cetinja cijeli tjedan se je odmarao na moru u crnogorskom primorju do 20. srpnja kad se je obreo u Dubrovniku. I tu je održao sastanak s partijskim rukovodstvom nakon čega je razgledao dubrovačke znamenitosti, ponajprije Knežev dvor i knjižnicu Male braće. Iz Dubrovnika je 23. srpnja u 10 sati brodom doputovao u Split. U Splitu je također imao zatvoreni sastanak s partijskim rukovodstvom. Splitskomu sastanku su prisustvovali njegovi pratitelji na turneji: Aleksandar Ranković, Milovan Đilas i Svetozar Vukmanović, a od hrvatskih partijaša tu su bili: Ivan Krajačić, Franjo Gaži, Vicko Krstulović, Pavao Krce, Anka Berus, Vice Buljan, Ante Mrduljaš i dr. U Splitu se je Tito zadržao tri dana, razgledao je znamenitosti grada, posjetio je brodogradilište i održao kraći neplanirani govor. Split je napustio 26. srpnja dopodne, uputio se je na Plitvice gdje je prenoćio. 27. srpnja u 12 sati došao je obližnju Korenicu gdje je održao planirani govor u povodu hrvatskoga dana ustanka. Iz Korenice je otišao prema Zagrebu.

   Tito je na toj turneji održao tri planirana govora: u Bijelom Polju, na Cetinju i u Korenici. Ti su govori bili podijeljeni novinarima, lektorirani i objavljeni u tadašnjim tiskovinama. Analizom tih triju objavljenih govora može se ustvrditi da ih je pisala ista osoba, najvjerojatnije Milovan Đilas, jer je izbor riječi i struktura rečenica u njima u znatnoj mjeri podudarna. Nadalje, za te govore može se ustvrditi da im je izbor riječi bogat, da su rečenice dobro strukturirane i stilizirane, što sve upućuje na fakultetski obrazovana pisca tih govora. Jezik tih govora je naravno ideologiziran, što je bilo i za očekivanje u ono poratno doba.

   Tito je u Splitu održao i jedan kraći neplanirani govor okupljenim građanima i radnicima. Govorio je o značaju svoje turneje, o postignutim uspjesima, o potrebi zajedništva, o zadatcima koji njega i njegov narod očekuju i sl. Za razliku od napisanih govora ovdje je Tito morao govoriti iz glave, birati riječi i njihova značenja, te sam strukturirati rečenice. Iako je to bio kratak govor, može se ustvrditi da je izbor riječi bio siromašan, dugi vokali su bili kraćeni, naglasci nestandardni, govornik je često zastajkivao u govoru tražeći pravu riječ. Kad je htio reći da smo mi bogati jer eto imamo i more, nije se mogao sjetiti imena toga mora pa je izustio da je to Adrijatjičjeskoje morje (rus. Адриатичєскоє морє) pokazavši rukom prema njemu. Nevjerojatno je da se nije mogao sjetiti hrvatskoga imena toga mora čovjek koji je navodno radio u brodogradilištu u Kraljevici i gledao to more svaki dan. Umjesto hrvatskoga imena izustio je rusko ime za to more. Takva pogrješka događa se osobama koje nisu u dovoljnoj mjeri ovladale nematerinskim jezikom.

  

prof. dr. sc. Milan Nosić

 

Kratka biografija autora:

Prof. dr. sc. Milan Nosić je rođen 5. srpnja 1946. godine u Radišićima kod Ljubuškoga. Osmogodišnju školu i gimnaziju završio je u Ljubuškom. Studirao je kroatistiku i bohemistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon četiriju zagrebačkih semestara na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu nastavio je studij slavistike koji je zbog sovjetske intervencije prekinuo i završio u Zagrebu. Diplomirao je 23. travnja 1970. god. ispitom iz novije hrvatske književnosti. Do 1979. god. pet je godina predavao hrvatski i češki jezik u Ekonomskoj školi u Daruvaru i tri godine hrvatski u Graditeljskoj školi u Rijeci. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirao je 20. svibnja 1980. god. iz područja lingvistike obranivši temu Akcenatska tipologija imenica muškoga roda pred povjerenstvom koje su sačinjavali: prof. dr. sc. Stjepan Babić, prof. dr. sc. Milan Moguš i prof. dr. sc. Vojmir Vinja. Na istom fakultetu doktorirao je 27. prosinca 1988. god. iz područja filologije obranivši temu Antroponimija zapadne Hercegovine pred povjerenstvom koje su sačinjavali prof. dr. sc. Stjepan Babić, prof. dr. sc. Milan Moguš i prof. dr. sc. Petar Šimunović. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci predavao je Hrvatski standardni jezik, a povremeno i izborne kolegije: Kulturu govorenja, čitanja i pisanja, Češki jezik, Onomastiku, Slavensku poredbenu gramatiku, Sociolingvistiku, Arealnu lingvistiku i Ortoepiju. Do sada je objavio 19 knjiga: Josip Završnik (1991.), Hrvatski obratni prezimenar (1995.), Bosansko-hercegovačka ekonimija (1996.), Gajev preteča (1997.), Prezimena zapadne Hercegovine (1998.), Bosansko-hercegovačka hrvatska prezimena 1 (1999., suautorstvo), Češko-hrvatski rječnik (2000.), Bosansko-hercegovačka hrvatska prezimena 2 (2000., suautorstvo), Jezikoslovne studije 1 (2001.), Humačka ploča (2001.), Bosansko-hercegovačka hrvatska prezimena 3 (2001., suautorstvo), Rječnik posuđenica iz turskoga jezika (2005.), Pomorski leksikograf Božo Babić (2007.), Srednjovjekovni jezični spomenici ljubuškoga kraja (2010.), Jezikoslovne studije 2 (2010.), Talijanizacija istarskih prezimena (2010.), Filološki portreti 1 (2010.), Filološki portreti 2 (2012.), Goranska prezimena (2013.), te pedesetak članaka iz područja filologije.