Teško je poslije smrti umjetnika,slikara napisati nekoliko posve novih rečenica koje bi omogućile pristup i razumijevanje njegovog likovnog opusa. Još je teže valorizirati njegovu ulogu i važnost u neposredno protekloj likovnoj produkciji.

Okružen s tih nekoliko jednostavnih i okrutnih dilema razmišljam o nedavno preminulom hrvatskom slikaru Marijanu Binguli i o njegovom zanimljivom opusu koji broji preko dvije tisuće djela u različitim tehnikama.

Marijan Bingula rođen je 1943. godine,umro je krajem prošle 2021. godine u domu kraj Vrbovca.

Dio svoje mladosti,do 16.godine proveo je u Dječjem domu u Selcu,upisuje seu Zagrebu u Srednju školu primijenjih umjetnosti,gdje pokazuje svoj raskošni talent i svestrane mogućnosti.

Osobito važan element njegova života jest i odnos,često složen i problematičan s autoritarnom majkom.

Izlagao je na mnogim izložbama,no,izvan središta likovnih zbivanja i nekako ostao po strani držeći se čvrsto svojih artističkih principa,ne uklapajući se u dnevne tijekove.

Pa i sada nakon njegove smrti,pitamo se,gdje je pravo mjesto Marijana Bingule,gdje smjestiti njegov bogati opus?

Odgovor je nakon suočavanja s mnoštvom Bingulinih slika jednostavan,on je posve izdvojena,samosvojna likovna pojava o kojoj će ubuduće itekako trebati voditi računa kada govorimo o slikarstvu,umjetnosti u proteklim decenijama.

Marijan Bingula slika trenutak,sjećanje na pogled prema kući na obali,prema moru,prema planini,rijeci,licu u portretu,gradu,polju,prirodi,posebice u akvarelu,služeći se vješto nenametljivim kolorom.

Bingula slika svoj osobni doživljaj prostora koji ga okružuje,svijeta u kojem živi,on je slikar jedinstvene atmosfere,kreator čudesnog i nepovljivog trenutka,koji će živjeti samo u našoj memoriji.

Opus Marijana Bingule može biti zanimljiv i današnjoj publici.

Njegov omiljeni motiv trenutka tišine i kontemplativnosti u zagonetnom krajobrazu izaziva u promatraču mnoštvo emocija, u susretu s njegovim duboko i iskreno doživljenim motivima oživotvorenim na slikama, promatrač ne može ostati bez reakcije i sam poželi uroniti u volumen slike, zaogrnuti se prozirnim plaštem tišine i svekolikog sklada.

O složenom opusu Marijana Bingule valjalo bi govoriti u trenucima prezentacije odabranih djela u adekvatnom prostoru (koji mu je za života bio dalek) i uspješno približiti njegovu osobenu likovnu misao javnosti jer slikar to i zaslužuje,pa makar i nakon smrti.

Istodobno,svako Bingulino djelo nosi u sebi jedinstveni autorski i teško usporedivi karakter

umjetnika,stvaratelja,u svakoj njegovoj slici nalazi se djelić njegove iznimne artističke osobnosti.

Bilo bi sjajno omogućiti opusu Marijana Bingule da izroni na svjetlo dana i približi se mnogim ljubiteljima umjetnosti.

Bingulino slikarstvo valja svakako,ponajprije otrgnuti od zaborava i valorizirati ga iznova.

 

Miroslav Pelikan