U Muzeju Mrkonjić u Slivnu održan je znanstveni skup Jezikoslovna baština, u povodu obilježavanja Međunarodnog dana materinskog jezika, kojeg je priredila Udruga za očuvanje jezične baštine „Slivno“, u subotu, 20. veljače.

Jednodnevni skup koji je okupilo oko desetak sudionika započeo je najprije razgledavanjem etno muzeja. Otvarajući skup prof. dr. sc. Anđelko Mrkonjić. predsjednik udruge Slivno i priređivač srdačno je pozdravio akademika Nenada Cambja, te uvažena dva teologa i sve ostale nazočne predavače i goste.

Potom je svečano prigodno slovo na temu o materinskom jeziku kao jezgri identiteta imao je prof. dr. sc. don Mladen Parlov(KBF Split) koji je kazao: - Kao uvod u ovo naše izlaganje neka nam posluži dio prikaza knjige Dokonice don Ilije Ujevića, kojeg je napisao dr. Antun Radić 1906.: „Don Ilija izvodi pred čitaoce seljake, i samo seljake, svoje seljake, koji su mu mili – to vidiš na svakom redku, u svakoj rieči, - s kojom je srastao dušom, srcem, cilim svojim hrvatskim i svećeničkim bićem popa glagoljaša. Don Ilija je ne samo Hrvatina, nego i hrvatski pop… mi s ponosom možemo pokazati hrvatskog popa koji je nedostižnom ljubavlju i nježnošću ocrtao jednog Jovana. No, ako to možemo, a ono moramo pokazati po čemu je Jovan Jovan, a nije Ivan, ima nešto po čemu smo mi Hrvati – i samo Hrvati“! - Što je ono „nešto“ po čemu smo mi Hrvati Hrvati? - upitao se don Mladen, istaknuvši da se odgovor nalazi u svenazočnoj riječi identitet, koja istodobno nije tako samorazumljiva kako se čini na prvi pogled. Prvo je pitanje identiteta, a drugo je uloga jezika u izgradnji identiteta. Identitet nije nešto kruto, stalno, identitet je slojevit i promjenjiv: „uzak“ i „širok“, višeslojan i višestruk; od mikrolokalnog, zavičajnog, pokrajinskog, nacionalnog, nadnacionalnog. Kad je riječ o narodu može se ustvrditi kako se jedan narod razlikuje po značajkama (skupu vrijednosti) koje su mu vlastite, no veliko je pitanje koje su to značajke te u kojoj mjeri one mogu (trebaju) odrediti identitet jednog naroda. Jezik je primarno sredstvo komunikacije među ljudima. Pitanje uloge jezika u identitetu naroda veoma je složeno, a još je složenije pitanje materinjeg jezika i njegove uloge u izgradnji identiteta. Materinji jezik je osjećaj koji nas vraća u djetinjstvo, u korijene, u dom u sigurnost.- zaključio je svoje izlaganje uvodničar.

Slijedeće izlaganje imao je doc. dr. sc. Alojzije Čondić ( profesor na KBF- Split) o Ričičkoj škrinji uspomena autora Vinka Pavića, koji je između ostaloga kazao, kako su naše bake imale svoje škrinje, pod ključem, i iz nje su uvijek za nagradu imale neki darak za svoju djecu i, zanimljivo, nikada tog blaga iz škrinje nije ponestalo, te se odmah nadovezao za Škrinju zavjetnu (Kovčeg zavjetni) koji u sebi prema biblijskom kazivanju čuva Deset zapovijedi Božji, to je naše temeljno blago koje crpimo za Život. Na kraju je zaključio, kako škrinja nije samo odraz naše kulture, nego i ukorijenjenje vjere, jer u našem su se puku stapale, prožimale i suživljavale vjere i kulture.

Profesor hrvatskog jezika Ivica Šušić, u svom izlaganju govorio je o humoru u zavičajnim anegdotama po uzoru na pripovijetku Gospodine dobro nam je ovdje Ivana Raosa, dok je publicist Mladen Vuković govorio o poetici ikavske gange, koja polako nestaje, pjeva se samo na smotrama gange, npr. na Gangafestu u Slivnu, te je predložio da bi bilo dobro raspisati natječaj za najbolju novonastalu gangu, kako bi se potaknulo mlađe naraštaje za ljubav prema imotskoj gangi.

Dr. sc. Ilija Protuđer, govorio je o njegovanju zavičajnog jezika u pjesmama pučkog pjesnika Mirka Anića. A o njegovanju zavičajnog jezika i mjesnog govora u književnom stvaralaštvu slivanjskih autora, prvenstveno o humoreski Anđelka Mrkonjića Strikanove buleskerije netijaku „najzavičajnijeg i najimostskijeg po jeziku i razmišljanju, po svom unutarnjem i vanjskom životu“ govorila je spisateljica Dragica Zeljko, koja je ujedno donijela i kratki prikaz riječi koje se izričito rabile u Slivnu, zaključivši da su tuđice i posuđenice osebujno obogatile naš govor, ali ako one pretjerano zažive i nametnu, te je lako zaključiti: naš mali jezik umrijeti će. Upitala je hoćemo li dopustiti tuđicama da zatru našu lijepu i svetu domaću rić –materinji jezik, istaknuvši kako već sada mlađi naraštaju muče čitati knjiga koje su pisane na čakavskom, kajkavskom i šćakavskoj ikavici, i da bi bilo poželjno zavičajnim govorom govoriti barem u obitelji i tako ga nastojati sačuvati od zaborava, jer smrću tih malo preostalih govornika - jezik će nestati…

Osamdeset godišnji Slivanjac, pučki pisac Ivan Talaja, ukratko je predstavio svoj zavičajni govor i svoje stvaralaštvo.

Potom je Anđelko Mrkonjić kratko pročitao izlaganje izočnog prof. dr. sc. Ivan Bodrožića (KBF Zagreb i KBF Split) na temu Vr'dolska žeđa čuvar izvornog zavičajnog jezika, identiteta i baštine Imotske krajine, prvenstveno Slivna: Zavičajni jezik u prošlosti i sadašnjosti kao suvremena popularna pisana riječ. U radu se osvijetlilo kolika je uloga i značaj etno romana Vr'dolska žeđa u njegovanju materinskog (zavičajnog) jezika i bogatstvu jezične raznolikosti, te kako se je etno-romanVr'dolska žeđa - kao suvremena popularna riječ pokazao zanimljiv čitatelju danas, te da je nemjerljiv njegov doprinos u hrvatskoj suvremenoj etno književnosti. Jer etno romani su prava rijetkost, a etno romana u kojem je zavičajno blago toliko temeljno utkano u svaku poru i fabule i izričaja i važnije od svega ostalog – gotovo da i nema. Zato je ovaj roman, po svoj prilici, i prvi takav hrvatski roman koji u „vremenu globalizma pokušava očuvati svježinu lokalnog dijalekta i etno običaja Zabiokovlja, što polako nestaju, ili su nestali, s pozornice života. Kao svi vrijedni tekstovi, našao je svoje čitatelje, to je pokazala visoka čitanost, na 13 mjestu 50 najčitanijih knjiga u Hrvatskoj u 2012. godini, prema izvještaju Hrvatskog knjižničarskog društva. Bez pretjerivanja se može reći da uz našega imotskog romanopisca Ivana Raosa, uz sami bok, stoji i ova autorica, koja u svom izvornom pismu, oslikava svijet vr'dolskog čovjeka, žitelja Zabiokovlja, i ostavlja ga budućim naraštajima poput spomenika iz 20. stoljeću.

Završno izlaganje imala je dr. sc. Vedrana Šuvar, koja je govorila o zavičajnim vrijednosti o predmetnom školskom kurikulumu te je istaknula da se treba nešto poduzeti kako bi se iste zaštitile.

Zaključak skupa: promicati, njegovati i čuvati zavičajne vrijednosti

Osnovna je zadaća skupa pod nazivom Jezikoslovna baština bila skrenuti pozornost na važnost, najvažnijeg pitanja, primjerenog današnjem vremenu, vremenu znanja, koje bi nam pomoglo da spoznamo da smo zaboravili i odbacili jezik svojih djedova i da se uhvatimo u koštac kako spasiti ovo što nam je ostalo. Jer zavičajni dijalekt možemo smatrati kulturnom baštinom, i jedino, kroz njega možemo dobiti odgovore o našoj prošlosti i sadašnjosti. Te koliko se može utjecati na kurikulum u smislu zavičajnih vrijednosti (prirodnih, kulturnih…) jer šutimo li ostajemo gdje jesmo, ako nešto radimo onda je za nadati se. Zaključili su kako bi trebalo pokrenuti projekt unutar škola o nastavnom satu, na kojemu bi se učilo zavičajni jezik, dipliti, gusliti…, a da je to moguće pokazao je dosadašnji projekt održanih znanstvenih skupova o Zavičajnoj baštini (HNOS i KURIKULUM) u čiji su se projekt uključile i neke škole iz Imotske krajine i Makarske.

Zahvalnica akademiku Cambju

Na kraju skupa dodijeljena je Zahvalnica prijatelju Udruge akademiku Nenadu Cambju, predsjedniku Književnog kruga Split, koji godinama zdušno pomaže u ostvarivanju projekata koje pokreće Udruga za očuvanje baštine Slivno. Primajući zahvalnicu kazao je: „Današnja tema je upravo ona koja je povezna sa svjetskom poviješću i kulturom, čiji smo svjedoci da mnogi jezici umiru, poput npr. etrušćanskog, bio jedan povijesni pojam i ništa drugo. Jezik umire smrću govornika, citirao je Branka Sbutegu: „Dobili smo državu izgubili smo zavičaj“, istaknuvši kako je nedavno bio na skupu akademika u EU, gdje se gura engleski jezik. „Akademija, odnosno mladi akademici su nam očitala lekciju kako treba znanstvene radove pisati na engleskom jeziku i priključiti se globalizaciji. Stoga držim da je lijepo da se barem s ovakvim pomacima nešto spašava te čestitam Anđelku na ustrajati na cjelini zavičajne baštine koju je sabrao s velikom ljubavlju.“

U sklopu skupa predstavljen i rad Udruge Dalmaherc sa sjedištem u Imotskom i Posušju

Skupu su nazočili Ljubo Tomić, dopredsjednik i Ivan Bilopavlović, tajnik Udruge Dalmaherc, sa sjedištem u Posušju (BiH) i RH u Imotskome, koji su kratko predstavili rad i ciljeve ove Udruge koja je osnovana za doprinos razvoja gospodarstva u prekograničnom prostoru Dalmacije i Hercegovine, kao razvoj i promicanje poduzetništva, zbrinjavanje brane u Ričicama, zaštita gange kao kulturnog nematerijalnog dobra, zajednički nastup prema EU fondovima…, te su najavili kako planiraju ove godine, vjerojatno u Posušju, prirediti jedan skup ili okrugli stol na temu o ikavici…

Hasanaginica uz gusle

Skupu su još nazočili i umirovljeni profesor matematike Mirko Barić, gospoda asistenti Dado Radalj, Ivan i Josip Mrkonjić, te posebni gost, najpoznatiji hrvatski diplar i guslar Tomislav Kovač-Strukić iz Posušja, koji je sve sudionike počastio svojim vrsnim guslanjem, u čemu su se pridružili i pjesnik Mate Buljubašić i Ivica Šušić koji je otpjevao Hasanaginicu.

D.Z.S.

Share
0