"Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima Hrvatske narodne države", puni je naziv knjige obrađene i tiskane po nalogu Ministarstva vanjskih poslova NDH u lipnju 1942. Knjigu je na temelju raspoloživog gradiva o zločinima četnika i komunista tiskana u nakladi  Hrvatskog Izdavalačkog Bibliografskog zavoda.

Sagledavajući fakte iznesene u ovoj knjizi dolazi se do zaključka kako izjave Ive Josipovića, Stjepana Mesića i čitavog niza političara o četničkom pokretu jednostavno ne odgovaraju povijesnim činjenicama

Stoga ćemo, ne ulazeći u neodrživost određenih političkih procjena koje knjiga sadrži, u nekoliko nastavaka prenijeti nazanimljivije dijelove spomenute knjige, i to bez redakcijskih zahvata na izvornom tekstu.

POZADINA, IZVORI I CILJEVI PROTUHRVATSKE ODMETNIČKE DJELATNOSTI

Nuždno je svrnuti u prošlost, da bi inozemstvo u cielosti shvatilo i razumjelo uzroke i pozadinu protuhrvatske odmetničke djelatnosti,razvijane u jednom dielu hrvatskih poviestnih pokrajina Bosne,Hercegovine i Like. Bosna i Hercegovina sastavni su dio hrvatskog državnog tiela i žarište hrvatske državne misli kroz sva stoljeća,odkako je u Srednjem vieku stvorena hrvatska država. Ta je činjenica bila posljedak narodnostnog obilježja ovih pokrajina te njihove geopolitičke neodjeljivosti od hrvatskog sjevera, zapada i juga. Drina je drevna granica Hrvatske prema iztoku. Ova je rieka bila i stoljećima prije toga stalna granica između Iztoka i Zapada. Uz nju tekla je i međa Iztočnog i Zapadnog Rimskog carstva.

U vrieme, kada je postojalo hrvatsko bosansko kraljevstvo, bile su trajne veoma jake političke spone između njega i ostale Hrvatske.Vremenski jači prekid u toj stoljetnoj niti političke pripadnosti ovih dviju pokrajina hrvatskom državnom organizmu opstojao je samo u doba osmanlijske moći u Europi. No i tada pod turskim gospodstvom Bosna i Hercegovina niesu bile pripojene kojoj drugoj nehrvatskoj zemlji, već su naprotiv Osmanlije Hecrg-Bosni u izpravnoj ocjeni njenog geopolitičkog i etničkog značaja pripajajli sve hrvatske zemlje,koje bi osvajali. U Carigradu se uviek dobro znalo za hrvatsko obilježje Bosne pa se iz središta osmanlijskog carstva pokušavalo od njih učiniti žarište okupljanja hrvtaskih zemalja pod turskim vrhovničtvom. Ta zamisao nije uspjela iz više razloga. Jedan od glavnih bio je: odlučan i trajan odpor hrvatskog sjevera i zapada,vjernog kršćanskoj Europi. No nikada, pa ni u tursko doba, nije postojala nikakava politička veza između Bosne i Srbije, a kamoli kakovo jedinstvo tih zemalja.

U vrieme uzpostave osmanlijskog utjecaja u BiH nije na ovom području uobće bilo Srba niti pravoslavnih,kao ni prije, već jedino i izključivo Hrvati katolici i Hrvati bogumili. (Ova vjerska sekta pojavila se kao posljedica borbe, koja se u hrvatskoj državi u doba narodnih vladara vodila na pitanju narodne i latinske crkve )Dolazkom Osmanlija mienja se crkveno-vjerska slika Bosne i Hercegovine.

Bogomilski su Hrvati ubrzo listom prešli na Islam ne izgubivši pri tome bitne oznake pripadnosti hrvatskom narodnom tielu. Sačuvali su naime i hrvatski jezik i hrvatsku sviest. O tome svjedoče i brojni turski povjestničari i putopisci onoga i kasnieg vremena.

Nu uvrštenjem BiH u osmanlijski državni sklop nastupaju posljedice, koje idu sve do danas. Braneći BiH od Turaka hrvatski je narod podnio goleme žrtve u krvi. Znatan dio hrvatskog stanovničtva napustio je ognjišta i uzmičući u neravnoj borbi preselio u primorsku Hrvatsku, na njezine otoke, u sjevernu Hrvatsku,pa dalje u mađarsku ravnicu i druge zemlje sve do Češke, Moravske i Bavarske. S osmanlijskim četama,kao i poslije zaposjednuća Bosne po njima,došao je i dolazio u Bosnu priličan broj pravoslavnog tzv. vlaškog elementa sa središnjeg Balkana. Uz katoličku i islamsku crkvu nastala je time na području BiH i pravoslavna crkva.

Vodeći borbu s katoličkom Europom Osmanlije su prirodno pokazivali mnogo veću snošljivost prema pravoslavlju, budući da se carigradski patriarha prilagodio stvorenu stanju,dok su katolički Hrvati bili izloženi većim i manjim progonima, jer su rimski papa i njemački car bili nosioci borbe protiv turskog nasrtaja prema srdcu Europe. To je dovelo do toga,da je postepeno i velik broj katoličkih Hrvata u BiH prešao na pravoslavlje, bilo zato, što je katoličko svećenstvo bilo u širokim prostorima podpuno uništeno, bilo zato,da spasi goli život i imovinu. Tako je pravoslavni elemenat na području ovih dviju hrvatskih pokrajina postao treći brojniji činbenik uz muslimanske i katoličke Hrvate.

O narodnostnoj pripadnosti pravoslavnih u BiH srbskom narodu nema ni govora. Srbska sviest kod jednog manjeg diela pravoslavnih na ovom području Hrvatske počela se javljati i širiti umjetno,upornom promičbom istom u drugoj polovici devetnaestog stoljeća uporedo s veliko-srbskim nacrtom, koji je u to vrieme niknuo u glavi upravljača kneževine Srbije. U pozadini tog nastojanja, ovog veliko-srbskog nacrta širenja, stajala je pravoslavna Rusija,koja je od tog pravoslavlja u jugoizročnoj Europi pokušavala učiniti sredstvo svoje imperialističke politike na Balkanu. Valja priznati, da je ova veliko-srbska promičba u BiH,kojom je pretežno upravljala srbska državna pravoslavna crkva, bila dobro smišljena i provađana. Proširila se i na pravoslavne u ostaloj Hrvatskoj, koje je Hrvatska u vrieme stoljetnih borba s Osmanlijama primila kao bjegunce na svoje područje, primjerice u Lici.

>>Povijest nasrtaja Pravoslavne crkve na katolike u Bosni i Hercegovini

Tako je nastalo, da su se uz pravoslavne Hrvate odjednom pojavili pravoslavni Srbi na hrvatskom narodnom i poviestnom tlu. Uporedo je Srbija provodila promičbu u Europi tvrdeći, da su Bosna i Hercegovina srbske pokrajine. Javljaju se brošure, u kojima se iznose takve i slične tvrdnje. Tim duhom bila je nadahnuta i šovinistička "historiografija" srbskih pisaca iz Beograda, podupirana od ruskih, francuzkih i englezkih pisaca. Hrvatski narod,ne imajući narodne slobode,nije bio u položaju, da tu promičbu sprieči,ali je uviek bio sviestan svog neospornog prava na obje pokrajine. Europa je na Berlinskom kongresu godine 1877.stvorila jedino izpravnu odluku, da se BiH, oslobođene od turskog vrhovničtva, ponovo uvrste u politički sklop, kome geopolitički, narodnostno i gospodarstveno pripadaju, u onaj sklop, u kojem je bila i ostala Hrvatska. To je bio velik korak u izpravljanju jednog nezdravog stoljetnog razvitka između Save i Drine.Jedini je nedostatak toga vanredno važnog koraka bio u tome,što unutar Austro-Ugarske monarhije nije bilo provedeno i sjedinjenje ovih dviju hrvatskih pokrajina s trojedinom hrvatskom kraljevinom. Poslije težkih izkustava, koja je imala Europa, dopušten je zaključak, da je zbog tog propusta stvar europskog mira pretrpjela neprocjenjivu štetu. On je osobito pogodio hrvatski narod, jer je odgodio rješenje hrvatskog pitanja, kao europskog za cielih šest desetljeća.

POKUŠAJ SRBIZACIJE I BALKANIZACIJE HRVATSKIH ZEMALJA U JUGOSLAVIJI

Veliko-srbska promičba u BiH u vrieme austrijske uprave poprimila je jak zamah. Osnutkom Jugoslavije, u koje sklop ulaze BiH-postigla je ta promičba svoj vrhunac. Srbija je uprla sve snage, da pravoslavne u BiH i ostalim hrvatskim zemljama učini Srbima, a naseljavanjem srba u Bosni i Hercegovini, da ovim hrvatskim krajevima dade što snažniji srbski biljeg.Izkoristila su se sva sredstva državne vlasti,koja su kroz punih dvadeset i tri godine bila u rukama Beograda, pa i najbezobzirniji pritisak, proširen i na hrvatski muslimanski živalj. No upotriebljena sila nije mogla ni izdaleka postići ciljeve, koji su joj bili postavljeni. Srbijanska vladavina u BiH samo je ojačala narodnostnu vezu Hrvata muslimana i katolika, dok je kod pravoslavne manjine provela selekciju,izraženu u tome, da je jedan manji dio pravoslavnih postao nosiocem velikosrbske misli. Ta manjina bila je sastavljena uglavnom od ljudi, koji su svoje egzistencije osnivali više manje na teret bivše jugoslavenske države, bilo kao državni službenici, bilo kao posebna vrsta "patriota", svrstanih u četničke i slične organizacije sa raznim povlasticama na račun naroda bivše Jugoslavije. Ta pravoslavna skupina,zadojena političkom megalomanijom, kojoj nema premca, postala je avantgarda u borbi za uništenje hrvatske državne misli. U dvadeset godina obstanka veliko-srbske Jugoslavije provodio se iz Beograda smišljeni nacrt, da se hrvatski narod sustavnim slabljenjem na njegovu starodrevnom narodnostnom području učini najprije nesposobnim za odpor velikosrpskoj državnoj misli, a zatim podpuno nemoćnim obnoviti svoju vlastitu državu. Smišljenim naseljivanjem Srba u sjeveroiztočnoj Hrvatskoj, u tzv. slavonskoj Hrvatskoj, pokušalo se pomaknuti hrvatsku narodnostnu granicu daleko na zapad.

Preko šestdeset tisuća Srba nasilno je ubačeno na hrvatsko zemljište triju starih slavonskoh županija. Sve hrvatske krajeve, a najviše područje slavonske Hrvatske te BiH, upravo je sa istim ciljem preplavilo srbsko činovničtvo od najvišeg do najnižeg. Ista politika provodila se i uvlačenjem Srba u priradna poduzeća u Hrvatskoj. To je išlo tako daleko, da je bilo ozbiljnih Srba, koji su se pitali, u kakvom bi se položaju našla Srbija, kad bi nestalo Jugoslavije i Srbija sa svojim predratnim granicama morala primiti na vlastiti teret tako ogroman broj ljudi odviklih od rada i pravog zanimanja. Kako je bila velika ta nezasitnost u širenju moći srbijanaca na području Jugoslavije - u kojoj su oni inače bili manjina-svjedokom su srbski hramovi podizani i u samoj Štajerskoj, gdje pravoslavnih osim činovnika i oružnika uobće nije bilo!

POZIV I ULOGA JUGOSLAVIJE U VERSAILLESKOM POREDKU

Jugoslavija je bila stvorena da bude važan činbenik čuvanja Versailleskog poredka i englezko-francuzkog političkog i vojnog sustava u Europi. Posebna je njezina zadaća bila da bude jaka brana oslobođenju i pravednom razvitku njemačkog naroda,a u isto vrieme čvrsta karika u lancu, koji je sputavao život talijanskog naroda.Tu je ulogu Jugoslavija,politički vođena isključivo iz Beograda,vršila u cielosti. Ova se politika podudarala i s težnjom,da se Jugoslavija,koja je u zbilji bila proširena Srbija, održi na životu, a time i prema naravnim snagama nerazmjerni utjecaj srbstva na ovom izvanredno važnom i prostorno znatnom dielu kontinenta.

Razumljivo je i nepobitna činjenica, da je ta osnovna politika Beograda bila stalna i nepokolebiva. Kratkotrajno skretanje od ove politike bilo je samo prividno.Sve srbske političke stranke,a uz njih i Srbska pravoslavna crkva,odgajale su srbski narod u smislu gornjeg obćeg političkog pravca. Naslanjajući se na slučajno sretni izhod Prvog svietskog rata za njega te crpeći krivu pouku i zaključke iz njega, srbski je narod pod utjecajem svih ovih činbenika izgubio zdravo gledanje na svoj vlastiti probitak i na veliku evoluciju u Europi i svietu. Srbski je narod pod uplivom tih struja izgubio ravnotežu u ocjeni granica svoga poziva i svoje snage,a židovstvo i slobodno zidarstvo,te od njih odvisno novinstvo i ostala sredstva promičbe, prikovala su ga uz tabor neprijatelja Europe i neprimirljivih protivnika mirne europske političke i družtvovne evolucije, koju je nezaustavno stvarao duh vremena. Među srbijanskom inteligencijom bio je upravo tragično malen broj ljudi, koji su se nešto razlikovali od cjeline u gledanju na tok stvari i nastojali barem politikom "dobivanja vremena" spasiti i očuvati narod i tekovine iz rata god. 1914.-1918.

Generalski prevrat u Beogradu koncem ožujka 1941. bio je izražaj pretežnog razpoloženja i opredjeljenja srbstva. Ono je preotelo maha,ma da je politički položaj bio u protivnosti s njime. U Simovićevom je prevratu za tili čas izbrisano jedno prividno skretanje s obće linije vanjske politike Srbije,zacrtane u početku 19.stoljeća,politike,koje je oštrica bila uperena protiv srednje Europe, što više protiv svih susjeda Srbije uobće. Dugo vremena ima ta politika Srbije gotovo izključivi naslon na pravoslavnu Rusiju služeći njezinim ciljevima u jugoiztočnoj Europi.U ravnoj liniji te politike planula je prva iskra u europskom,odnosno svietskom ratu godine 1914.

Uoči izvršenja obveze prema Velikoj Britaniji, jedinoj preostaloj zaštitnici Versailleskog poredka, politka Beograda upire oči u Moskvu.U Beogradu se grozničavo radilo,da se sklopi vojnički savez sa Sovjetskom unijom. To je bilo nagonsko oživljavanje jedne stare veze, kojoj ni promjena stanja u Rusiji god.1917., stvorena boljševičkom revolucijom,nije mogla zadati smrtni udarac. Samo tako možemo razumjeti, zašto je i Srbska pravoslavna crkva rukama i nogama radila u istom pravcu, ma da je boljševička revolucija uništila pravoslavnu crkvu na području velike eurazijske države.

BOLJŠEVIZIRANJE SRBIJE POSLIJE SVJETSKOG RATA

U samoj Srbiji ,napose u Beogradu, bio je već nekoliko godina prije propasti Jugoslavije veom jak komunistički pokret.U jednoj sredini,u kojoj znatnom broju ljudi nije bila obća odlika marljivost i radinost,već je život tekao u znaku stvaranja samo najnuždnijih životnih potreba, bezplodnom politiziranju i svakovrstnom izživljavanju u historijskom romanticizmu; u sredini,u kojoj je pod utjecajem srbskog pravoslavlja, - koje je odavno više politička nego crkvena organizacija (za razliku od ostalog pravoslavlja) - stvorena duboka veza s Rusijom, - bilo je veoma plodno tlo za širenje "bosjačke" komunističke misli to više, što vodeći intelektualni sloj Srbije nije bio sposoban za nikakvo kulturno stvaranje,dok je internacionalni kapital i građanski sloj Srbije gospodarski izkorišćivao najšire slojeve možda više nego igdje drugdje.

Napokon ne valja smetnuti s uma, da je i doba Osmanlija u Srbiji ostavilo dubokog traga. Tako se iz mnogostrukih razloga u znatnom dielu srbskog naroda stvorio poseban mentalitet, koji je pokazivao nestaloženost. Podržavanju tog mentaliteta davao je Beograd od 1918.-1941. dovoljno hrane. Izopačeni javni i politički život pogodovao je boljševiziranju Srbije. Tako je primjerice srbska sveučilišna mladež uoči propasti Jugosalvije posvema pod utjecajem Moskve. Eto, takva je bila Srbija, kada je Jugoslaviju gurnula u rat protiv Europe. Nema prema tome ništa nejasnog u držanju jednog diela srbskog naroda prema hrvatskom narodu i njegovoj obnovljenoj državi. Ni poslije težkog izkustva u travnju godine 1941. znatan dio srbskog naroda nije umio svoje držanje prilagoditi novim prilikama.

HRVATSKA I HRVATSKI NAROD U TABORU EUROPE

Nasuprot toj i takvoj Srbiji, tom i takvom odgojenom i opriedeiljenom srbstvu, nalazio se hrvatski narod, vjeran svojoj srednje-europskoj pripadnosti i duhovnom sklopu,i u sve vrieme Jugoslavije, vodeći borbu protiv nje, a za svoju vlastitu državu - u borbi protiv Versillesa, stojeći od prvih dana nesretno završenog rata 1918. na strani onih snaga u Europi, koje se kao ni on, nisu mogle pomiriti sa stvorenim nepodnošljivim i nepravednim poredkom. Doživjevši već u prvim godinama poslije rata svoj nacionalni i družtvovni preporod pod vodstvom svoga vođe Stjepana Radića hrvatski je narod u snažnom nastupu dviju velikih europskih revolucija, fašističke i nacionalsocijalističke, posvema sazreo, da im pod vodstvom vođe revolucionarnog Ustaškog pokreta Poglavnika dra.Ante Pavelića stane uz bok sa svim posljedicama te odluke, uvjeren u presudnu ulogu obih revolucija, uz koje je sazrievala i ustaška - za sretnu budućnost čovječanstva i svoju vlastitu. Hrvatski narod ulazi sviestan u godinu 1941. premda je Beograd poduzimao sve,da ga odvuče na svoju stazu.

Jedno od sredstava Beograda da oslabi i slomi pohod hrvatskog naroda za njegovu slobodu bilo je podupiranje komunističke promičbe u Hrvatskoj. Unatoč tome, što je ona tekla uporedo s osiromašivanjem hrvatskog naroda,unatoč težkim gospodarstvenim prilikama hrvatskog svieta na selu u istom razdoblju, i premda je hrvatski narod morao zbog posve ranodušnog držanja beogradskih vlada sabiranjem živežnih namirnica spašavati pojedine svoje krajeve od gladi, tako Hercegovinu - nije ni među najsiromašnijim hrvatskim stanovničtvom na selu ni u gradu, čak ni u godinama najveće svjetske gospodarske krize, komunistička promičba mogla naći željenog tla. To se vidjelo i u sudbonosnoj godini 1941., napose u ratu između osovinskih velevlasti i Jugoslavije. Nigdje za vrieme ovog rata nije na hrvatskom dielu bivše Jugoslavije iz hrvatske ruke izpaljena ni jedna puška na vojnike savezničkih naroda Njemačke i Italije ili dignuta ruka na pripadnike njemačke narodnostne skupine. Naprotiv, hrvatski je narod, koliko je samo mogao, zaštićivao pripadnike velikih savezničkih naroda od srbskih oružanih bandi.

SRBSTVO POSLIJE SLOMA JUGOSLAVIJE

Vojnički stroj Jugoslavije razpao se ne pokazavši nikakve odporne,kamo li udarne snage. Paralizirao ga je hrvatski narod.Tako su se u onim danima kratkotrajnog rata protiv Jugoslavije otvorile oči cielome svietu.

Jugoslavija se odjednom pokazala nemogućom državnom tvorevinom. srbski dio poražene i raztepene jugoslavenske vojske većinom se predao,ali je znatan dio potražio utočište u brdovitim šumskim predjelima Srbije, Crne Gore te BiH, razpršen u veće ili manje skupine.

Nije to bio samo bieg od zarobljeničtva! Ne,već se pristupilo izvođenju nacrta smišljenog prije rata.Vojnički krugovi Beograda predviđali su guerliski rat protiv Njemačke i Italije. Unapried spremljeni četnički odjeli imali su u tom ratu izvršiti glavnu zadaću. Jednom dielu pravoslavnog stanovničtva, o kome je već bilo rieči, dalo se prije rata oružje u tu svrhu. Stvorena su tajna skladišta oružja i ratnog tvoriva u raznim predjelima Srbije,Crne Gore i BiH.

Spomenute vojničke i četničke skupine povukle su se u šumovita brda s podpunom ratnom opremom.To je oružje imalo biti upotriebljeno za borbu protiv osovinskih vojničkih posada s ciljem, da se po mogućnosti što veći dio državnog područja bivše Jugoslavije kroz sve vrieme rata Osovine protiv Anglosasa i Sovjetske unije-za koju su vjerovali da će uću u rat protiv Osovine-drži u nesređenom stanju i učini gospodarstveno podpuno bezkoristnim za veliku borbu protiv Europe.U vidu se imalo podpuno ukočenje važnih prometnih veza,koje prolaze kroz područja bivše Jugoslavije,a spajaju Srednju i Jugoiztočnu Europu.

Na čelo odmetničke akcije, koju su započeli nezarobljeni ostatci bivše srbske vojske, stupio je po odredbi pobjegle Simovićeve vlade srbski častnik Draža Mihajlović, koga je bivši kralj Petar iz Londona imenovao generalom i "ministrom vojske". Ciljevi i zadatak Mihajlovića bili su jasni od početka. On sam govori o njima u jednom izvješću, u kojem je njegova "Vrhovna komanda" prikazala politički i vojnički razvoj u Srbiji od sloma Jugoslavije do konca veljače 1942. Sadržaj toga izvješća važan je za inozemnu javnost kao dokazalo o učešću Draže Mihajlovića i njegovih naoružanih vojničkih i četničkih odjela u borbama protiv NDH na području BiH.

>>Dr. Zdravko Dizdar: Opet će Srbija krenuti na Hrvatsku i Vukovar

Glavne misli ovog izvješća objavio je u izvadku slovenski list "Pobratim", letnik II.,številka 5. i u njemu se veli: "U Beogradu ugušeni odpor prenio se je na pokrajinu. Po planinama su se počele okupljati oružane skupine. To su bile jedinice bivše četničke organizacije i skupine redovite jugoslavenske vojske. Nastupale su također i bande pobjeglih kažnjenika, koje su počinjale prava zločinstva. Protiv tih bandi počele su sve skupine borbu i uglavnom ih iztriebile. Sve šumske skupine dielile su se uglavnom u dvie: u četničkovojničku i partizansku skupinu. Četničko-vojničko gibanje počelo je neposredno poslije sloma, dok su partizani aktivnije stupili u borbu tek poslije 22. lipnja. U Srbiji samoj četnici su se ograničavali na organizacijski posao, dok su djelovanje prenieli u Bosnu i Sandžak te zapoečli borbu s okupatorima.... Draža Mihajlović je do danas organizacijski povezao cjelokupno područje Jugoslavije i skupio sve četničkovojničke elemente, koji su bili protiv suradnje s okupatorskim vlastima. Uslied položaja,u kojem je bio srpski narod, odklanjao je MIhajlović vojničke podhvate u samoj Srbiji, jer nije bilo izgleda za uspjeh,i jer se srbsko područje nije nalazilo u takvom položaju, da bi neprijateljski gubitci bili dovoljna protuteža za krv, koja bi se plaćala za takav ustanak. Na srbskom području nisu bile niti gospodarske, niti industrijske baze Osovine, niti su tekle komunikacije prema iztočnoj fronti. Zato je Mihajlović nastavljao djelotvornim pothvatima u Bosni i Sandžaku. U Srbiji je pak trebao mir, jer je ona bila zaleđe za operativne odjele u Bosni. Koncem kolovoza počelo je vodstvo partizana bez obzira na suglasnost skupina, koje su bile u borbi s okupatorima, i bez obzira na razpoloženje naroda na vlastitu ruku ustankom u zapadnoj Srbiji.

Mihajloviću je bilo nemoguće da ostane po strani odnosno da uguši ustanak, započet u nepravom trenu, jer je smatrao svakoga koji je u borbi s okupatorima prirodnim saveznikom. No partizani su počeli svuda razbijati Mihajlovićeve organizacije. Da bi svoje ljude zaštitio i osigurao pučanstvo od partizanskog nasilja, odlučio se Mihajlović za akciju. Već prije je bio sklopio sporazum s vodstvom partizana glede vodstva akcija i uprave zaposjednutog područja, glede pliena i organiziranja pučanstva, da se opredieli za jedne ili druge."

Obje skupine odmetnika u Srbiji, međusobno povezane, usredotočile su svoju vojničku djelatnost u bosansko-hercegovački dio Hrvatske sa svrhom,da jednim potezom pogode i Osovinu i NDH.

 

Priredio: R. Horvat / HRsvijet

Share
0