Dušan Šime Periš krio se pod pseudonimom Dukat i bio je pogodan suradnik Udbe o čemu svjedoči i izvješće u kojem stoji da je 'povremeno informirao o neprijateljskom djelovanju fašističke emigracije kao npr. Musa Vladislav, Sušak Mile, Vukelić Ivo, Gavranović Mijo, Majić Stipe, Đurasović Slavko i drugima. Posebno su bila kontinuirana njegova izvještavanja o neprijateljskoj aktivnosti lica vezanih za emigrantsku organizaciju 'Zrinjski' u Münchenu. Periš je veliki dio zadataka dobivao od budućeg labradorovca Branka Traživuka. Registriran je 1981. kao suradnik po liniji rada: emigracija - ilegalna organizacija, a registraciju je odobrio tadašnji šef zagrebačke Udbe Zdravko Mustač.

Iza pseudonima Dukat skrivao se Dušan Šime Periš, rođen 6. veljače 1938. u Pirovcu, nastanjen u Zagrebu. Prijedlog za njegovo službeno angažiranje (registraciju kao suradnika) podnesen je 22. prosinca 1980. nakon što je prošao četverogodišnji test. U obrazloženju zagrebačke Udbe pisalo je: 'Dušan potječe iz zemljoradničko - ribarske obitelji. Osnovnu školu završio u mjestu rođenja, a gimnaziju u Zagrebu. Po završetku srednjeg školovanja nekoliko godina radio u radnim organizacijama 'Elektra' Zagreb i PTT Zagreb 1. Godine 1971. do 1973. nalazio se sa tadašnjom suprugom Erdeši Helenom na privremenom radu u SR Njemačkoj u Münchenu i Frankfurtu n/M. Nakon toga vraća se u zemlju i nekoliko godina živi u Pirovcu sa svojom drugom suprugom Ivatek Baricom. Zadnje četiri godine živi kontinuirano u Zagrebu i radi u gore naznačenoj radnoj organizaciji. Dušan je sklon sitnom švercu, kojeg realizira prilikom relativno čestih odlazaka u inozemstvo. Otac Ante potječe iz napredne obitelji, bio je pristaša NOB-a i kao takav učesnik rata od 1942. godine. Poslije rata bio je sekretar u radnoj organizaciji 'Dalmacija-cement' u Splitu, a kasnije rukovodilac jedne ugostiteljske radnje u Zagrebu. Rezervni oficir JNA, često ističe svoju pripadnost NOB-u, ali je danas društveno - politički neaktivan. Majka Ivka također potječe iz napredne obitelji, čiji je otac Vice učesnik rata od 1942. godine. Tokom rata Ivka je bila zatvarana, tučena i internirana u logor. Sada prima invalidsku boračku penziju, bavi se istovremeno poljoprivrednim i kućanskim poslovima. (...)."

Dukat - dokazao se na terenu

U nastavku obrazloženja vrbovke, navedeni su konkretni razlozi i argumenti zbog kojih bi Dušan Šime Periš bio pogodan suradnik Udbe:' 'U vremenskom periodu od kraja 1976. godine do danas Dušan je u kontinuiranom kontaktu sa službom kao društvena veza pod pseudonimom 'Dukat'. U naznačenom vremenu isti nas je povremeno informirao o neprijateljskom djelovanju fašističke emigracije kao npr. Musa Vladislav, Sušak Mile, Vukelić Ivo, Gavranović Mijo, Majić Stipe, Đurasović Slavko i drugima. Posebno su bila kontinuirana njegova izvještavanja o neprijateljskoj aktivnosti lica vezanih za emigrantsku organizaciju 'Zrinjski' u Münchenu, a čiji je predsjednik Musa Vladislav.Na inicijativu i suglasnost Službe Dušan je od 1977. godine podupirajući član HNV-a pod šifrom 'Sloboda', te kao takav plaća godišnju članarinu Mjesnom odboru HNV-a 'Zrinjski'sa sjedištem u Münchenu. Dušan je posebno korišten u akciji 'Okić' i tom prilikom davao korisna saznanja na planu razotkrivanja neprijateljske aktivnosti Belančić Franje i drugih lica. U naznačenom vremenskom periodu, a kroz kontakte s pripadnicima fašističke emigracije, posebno Musa Vladislavom, Dušan je u više navrata donosio u zemlju različite primjerke emigrantske štampe i drugog propagandnog materijala. U dogovoru sa Službom veći dio istog materijala Dušan je uništavao na području SR Njemačke ili Austrije.Kroz provjeru i praćenje dosadašnjeg rada Dušana, mišljenja smo da isti posjeduje objektivne mogućnosti na planu praćenja i za dokumentiranja neprijateljske aktivnosti fašističke emigracije u SR Njemačkoj (Frankfurt i München), te s obzirom na prirodu njegovog posla - relativno česte službene odlaske u SR Njemačku u mogućnosti je da često kontaktira gore naznačene političke emigrante. S obzirom na izneseno predlažemo da ga se angažira na planu praćenja neprijateljskog djelovanja fašističke emigracije pod pseudonimom 'Dukat'.''

Zanimljivo, Periš je veliki dio zadataka dobivao od budućeg labradorovca Branka Traživuka. Dokazavši se na terenu, Periš je registriran 12. lipnja 1981. kao suradnik po liniji rada: emigracija - ilegalna organizacija. Njegovu je registraciju odobrio tadašnji šef zagrebačke Udbe Zdravko Mustač. Evo izvješća: ''U početku ga je kontaktirao op. (operativni) radnik Traživuk Branko, zatim Šijan Dmitar koji je, nakon što je izučio 'Dukata', napisao prijedlog za angažiranje u svojstvu suradnika. Dana 12. 06. 1981. godine s 'Dukatom' je održan sastanak kome je bio prisutan op. radnik Zlabnik Damir i Šijan Dmitar, kojom prilikom su ga angažirali za suradnju pod pseudonimom 'Dukat' i usmjerili ga na obradu fašističke emigracije u SR Njemačkoj. Prilikom angažiranja 'Dukata' je preuzeo na daljnji kontakt Zlabnik Damir.''

Gusta mreža oko odbjegloga direktora Ine

Dukat se ozbiljno prihvatio posla te je sljedećih mjeseci poslao desetak izvješća o fašističkoj emigraciji u Münchenu. Iz informacije (19. studenoga 1982.) o njegovim doušničkim uspjesima više je paragrafa posvećeno Đurekoviću: „ 'Dukat' se u Münchenu sastao sa Musom i tu je Musa kazao da je postao veliki prijatelj sa Đurekovićem. Đureković je Musi kazao da je 17. ili 18. 11. 1982. godine telefonski razgovarao (Đureković) sa direktorom Privredne banke u Zagrebu koji mu je kazao da u banci nemaju ni prebijenog dolara, da je u Jugi velika kriza i da nemaju ni za redovne isplate. Musa je rekao da mu je Đureković napomenuo da bi želio prebaciti suprugu u SR Njemačku, ali da su joj oduzeli PI (putne isprave) i da još mora sa njom razgovarati ako bi ona željela doći u SR Njemačku. Đureković je, po riječima Muse, dobio veliku popularnost i cijenjen je u krugovima ekstremne emigracije u Evropi, a tako i u cijelom svijetu.(...) Musa je zamolio izvora da pošalje iz Zagreba njegovoj majci Rosi u Konjic jedan milion starih dinara. Izvor je sa našom suglasnošću poslao poštom spomenuti novac. Musa je predao izvoru neprijateljski propagandni materijal koji je izvor predao Službi. Musa je predao izvoru knjigu Đurekovića 'Ja Josip Broz Tito' za 30 DM koju je izvor predao Službi."

Hrvatska republička Udba isplela je gustu mrežu oko Đurekovića. Usmjeravala je Dukata i prema njegovim prijateljima u Zagrebu. U Informaciji od 8. travnja 1983. opisan je jedan takav slučaj: „Dana 7.4.1983. godine održan je sastanak sa suradnikom 'Dukat' koji nam je kazao da je istog dana u dopodnevnim satima bio u stanu kod Pervan Stanka (POO /prethodna operativna obrada/), u Mesničkoj ulici br. 12. U razgovoru Pervan je kazao da dok je bio u Münchenu, kontaktirao je Đureković Stjepana, koji mu je kazao da se dopisuje sa nekim osobama iz 'INE'. Pervan je rekao, koliko je njemu poznato, iz razgovora sa Đureković Gizelom, a razgovarao je u lokalu 'Zagrepčanka' gdje Gizela dolazi na kavu, da je Đureković odnio iz zemlje oko 8 miliona američkih dolara. Novac je nosio u više navrata kada je odlazio na službena putovanja u inostranstvo i pohranjivao ih u bankama. Supruga od Pervana, Mirjana se uključila u razgovor i kazala je da je ona razgovarala sa Đureković Gizelom u lokalu na kavi i da ona želi otići ilegalno u SR Njemačku. Pervan je upao u razgovor i rekao da Đureković Stjepan ne želi Gizelu u Njemačkoj, na što je Mirjana kazala da Gizela želi biti sa sinom Damirom, koji se nalazi u SR Njemačkoj - München. Razlog ilegalnog odlaska u inostranstvo, Gizela je navela da je u 'INI' svi ignoriraju, da je policija maltretira. Kazala je da ima novaca da nekome plati da ju ilegalno prebaci iz zemlje. Mirjana i Gizela su čak napravile plan i to da kada bi Gizela odlazila, da bi uzela neku ženu koja bi bila u stanu i šetala se po stanu, tako da bi izgledalo da je ona, Gizela kod kuće. Po riječima suradnika 'Dukata', a što je i on sam zaključio, da Pervan Stanko i Mirjana su veza između Đureković Stjepana, sina Damira i Gizele. Mirjana je kazala da dok je boravila u Münchenu (radi bolesti svojeg djeteta) bila je u stalnom kontaktu sa Đureković Stjepanom."

Jedna od posljednjih Udbinih informacija (3. studenoga 1987.) sastavljenih na temelju Dukatovih dojava odnosi se na kanadsku pogibiju Stjepanova sina Damira Đurekovića (v. 5. poglavlje): „Suradnik 'Dukat' boravio je 2.11.1987. g. u SR Njemačkoj - Münchenu i tom prilikom se sastao sa Musa Vladislavom (OO) i Čemer Vladimirom. U razgovoru sa Musom koji mu je rekao da je razgovarao sa svojim prijateljem telefonski iz Kanade i da mu je kazao da su vlasti iz Beograda tražile sve dokumente o Đureković Damiru, radi pokopa u Jugoslaviji. Nadodao je da, po riječima tog prijatelja, urna od Đureković Damira je nakon dobivenih 'papira' dokumenata poslana u Beograd i da dalje ne zna gdje se sada nalazi ta urna. Musa je rekao da po pričanju tog prijatelja iz Kanade ipak on sumnja da je bilo to samoubojstvo, mada ga taj prijatelj ubjeđuje da je vidio policijski nalaz u kojem je stopostotno dokazano da se Đureković Damir sam ubio sa lovačkom puškom. Musa kaže da puška kojom se je on ubio ne može ostati u naslonjaču naslonjena na Đurekovića već bi od trzaja morala pasti na pod. Zaključuje da je to ubojstvo izvela UDB-a iz Beograda i da je 'fingirala' ostanak puške na Đurekoviću između noga gdje je sjedio on na naslonjaču. Uostalom, Musa je rekao da će proći dosta vremena kada će se njegovo mišljenje obistiniti."

Emigracija sumnja na Pratesa

Osim zagrebačkoga centra SDS-a, na prikupljanju informacija o glasinama o ubojstvu Stjepana Đurekovićeva bila je angažirana sva raspoloživa mreža hrvatske Udbe. Razlog: ustanoviti koliko se sumnja u suradnike angažirane u tom zločinu. U Informaciji Centra SDS-a Split od 19. prosinca 1983. između ostaloga piše: „Dana 23.11.1983. g. u Amsterdamu - Nizozemska održan je lični kontakt sa suradnikom 'Stric'. Prilikom kontrole na međunarodnim granicama, kao i za vrijeme održavanja kontakta, nije bilo problema sa aspekta sigurnosti. Suradnik 'Stric' nam je iznio svoja saznanja o neprijateljskoj aktivnosti istaknutih emigranata sa područja Kölna (Bilandžić Stipe, Perović Pavle, Kunkić Franjo) i Münchena (Jelić dr. Ivan, Krunoslav Prates, Đureković Damir), kao i o međusobnim sukobima pojedinih emigranata (Jelić - Bilandžić). (...) Vezano za smrt emigranta Đureković Stjepana, suradnik ističe da se u krugu emigracije priča o određenom učešću emigranta Krunoslava Pratesa u atentatu na Đurekovića. Prates je navodno imao ključ od štamparije u kojoj je ubijen Đureković, a mnogo toga je znao o svim pojedinostima oko ubojstva Đurekovića, zbog čega je bio i u zatvoru. Pratesu se zamjera što njegova supruga putuje u Jugoslaviju, te se također ističe da se Prates u velikoj mjeri pasivizirao nakon pogibije Đurekovića, da nije više dovoljno angažiran u uredništvu 'Hrvatske države', da pretplatnicima 'Hrvatske države' ne šalje redovito novoizišle brojeve i slično. Sve gore spomenuto o Krunoslav Pratesu, suradnik 'Stric' je saznao od emigranta Kačunić Vinka, koji je veoma blizak sa Jelić dr. Ivanom budući su obadvojica rodom iz istog kraja (okolica Omiša). Damir Đureković, kaže naš izvor, u krugu više emigranata neodređeno je isticao svoj odlazak u SAD, a kao razlog naveo je veću osobnu sigurnost od progona UDB-e."

Početkom 90-ih godina Krunoslav Prates očigledno se po instrukcijama Josipa Perkovića priklonio HDZ-u i bio je kandidat za prvoga voditelja Inozemnoga ureda RH u Münchenu. No odustao je od te funkcije, ali je početkom 1992. godine prihvatio mjesto u delegaciji hrvatskih političkih iseljenika koja je, uz posredovanje i u organizaciji Josipa Manolića, posjetila visoke hrvatske dužnosnike te ju je na kraju svečano primio i predsjednik države dr. Franje Tuđman. U delegaciju su, pored Pratesa, bila još dva suradnika Udbe. Jedan od njih, Jere Pandžić iz Kölna, rodom iz Pristega kod Benkovca, član emigrantske organizacije Hrvatski narodni otpor, skrivao se iza prethodno spomenutoga pseudonima Stric. Na vezi su ga držali splitski udbaši Boško Baković i Blagoje Zelić. Drugi je bio suradnik bosansko-hercegovačke Udbe, odnosno tamošnjega Centra SDB Doboj, pod pseudonimom Orland. Zvao se Tomislav Sedlo i na prijedlog Josipa Manolića bio je postavljen za pomoćnika tajnika HDZ-a za iseljeništvo, ali se na toj dužnosti nije dugo zadržao jer je uskoro bio raskrinkan u poznatom dokumentarnom filmu Bruno Bušić – život, djelo i mučko ubojstvo.


Bože Vukušić / Hrvatski tjednik