U Hrvatskoj ali i izvan nje na području povijesti djeluju pismoznanci - monopolisti hrvatske povijesti slijednici komunističke i velikosrpske historiografije. Oni su u kontinuitetu od pamfleta Magnum crimen:Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj (1948.) Viktora Novaka do konstrukcija današnjih mlađih povjesničara bez anlize uzroka stvarali i još uvijek podržavaju određene jednostavne i neupitne sheme kao spoznajne strukturne cjeline („endehazija“, „nacifašizam“, „klerofašizam“, „genocidni Hrvati“ i dr.).

Te su sheme, u interesu komunističkoga režima i prikrivanja agresorskoga karaktera velikosrpske ideje ali i održavanja još uvijek živoga sna o velikoj Srbiji, trebale organizirati znanje, razmišljanje i pamćenje o povijesnoj tematici. Hrvati su pri tome uvijek žrtveni jarci krivi za sve nesreće. Istinitost ovakvih shema dugo ostaje neupitna jer ljudi vjeruju „velikome znanju“ pismoznanaca ne sumnjajući u injihovo znanstveno poštenje i moralnost. Kada se konačno dokaže da je shema neistinita, ona se efektom ustrajnosti i dalje održava kod kuće ali i u svijetu. Multiperspektivno proučavanje shema, posebno „endehazije“, pismoznanci monopolisti, bojeći se otkrivanja istine, prokazuju kao ustašoidnu reviziju povijesti isključujući tako svjetski historiografski postulat čestog pročišćavanja povijesti. Uz vodeće hrvatske i srpske pismoznance u Hrvatskoj djeluju i drugoredni pismoznanci koji su, ne posjedujući potrebito znanje, zagrabili „veliko i nepobitno znanje“ iz prebogatog rezervoara neprikosnovenih pismoznanaca monopolista.

To su u prvome redu mnogi novinari čije se znanje ponajviše temelji na indoktrinirajućem školoavnju u komunističkome sustavu ili na studiju koji su programirale „crvene“ katedre (mnoge postoje i danas, ali s liberalnom glazurom). Toj skupini pripadaju razni „kulturnjaci“ koji pate od kompleksa niže vrijednosti jer pripadaju po njihovom mišljenju zaostalome ognjištarskom narodu. Oni su svjesni da su na zapadu humanističke i društvene znanosti korumpirane u korist liberalnih ideja (Neven Sesardić, 2007.) te da su opozicijski autori stjerani u katakombe. Stoga je njihov logičan put u ostvarivanju karijere egoistično bezpogovorno prihvaćanje liberalizma i odricanje od vlastita naroda uz oslonac na već postojeće sheme. Dakako, drugoredni pismoznanci su i političari slijednici komunizma uključujući i članove nove Lige antifašista. Oni braneći komunistički antifašizam, koji je za razliku od Zapada poslije Drugoga rata uspostavio totalitarizam. nastoje održati svoju dominaciju u društvu. Svi oni, potpuni neznalice, znaju napamet povijesne lekcije koje su naučili od pismoznanaca. Tek kada oni definiraju svoju povijesnu priču, zaključe da takvu povijest po njihovoj mjeri valja prepustiti povjesničarima.

Dopuštanje laži

Mnogi protuhrvatski pismoznanci falsifikatori djeluju izvan Hrvatske, a hrvatski pismoznanci monopolisti ne reagiraju na njihove laži nego ih čak i podržavaju. Takve su npr. laži srpske organizacija Jasenovac Research Institute iz New Yorka, koju vode srpski aktivisti među kojima je bio i Milan Bulajić, voditelj Muzeja genocida u Beogradu i predsjednik Srpskog fonda za istraživanje genocida. Organizaciju pomaže Kongres SAD-a. Na bezočno krivotvorenu popisu žrtava Jasenovca toga instituta navedene su mnoge žrtve koje su umrle ili ubijene – ne samo od ustaša – daleko od ustaškoga logora. Evo još jednog primjera. Američka humoristica i politička analitičarka židovskoga podrijetla Julia Gorin objavila 2010. u izraelskom Jerusalem Postu sramotan članak Masovna grobnica povijesti: vatikanska kriza identiteta u Drugom svjetskom ratu u kojem, citirajući autore sumnjive vjerodostojnosti, raspravlja o ulozi Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu, pri čemu ističe Stepinčevu i papinu potporu Paveliću i genocidu.

Autorica spominje činjenice za koje se danas zna da su izmišljene. Navedeno je da je jedan redovnik ubio 1350 Srba u jednoj noći o čemu će kasnije još biti govora. Spominje se rezanje glava djeci i zatim njihovo bacanje u krila majki, kastriranje, amputacije dijelova tijela itd. Julija Gorin u svome članku spominje kao istinu Malaparteovu izmišljenu (što je priznao sam autor) genocidnu priču o zdjeli sa srpskim očima kod Pavelića, Zanimljivo je da na laži gore spomenutoga Jasenovac Research Instituta i J. Gorin nitko od hrvatskih pismoznanaca nije odgovorio. Dapače, Slobodna Dalmacija je 13. ožujka 2010. godine prikazala članak J. Gorin kao ozbiljnu i vjerodostojnu analizu predstavljajući autoricu kao “eksperticu za Balkan”. Pisac prikaza razotkrio se kao tipičan drugoredni pismoznanac s očitim protuhrvatskim namjerama. Spomenuli smo dva egzemplarna slučaja, a ima ih mnogo.

Laži se ipak polako otkrivaju o čemu svjedoči skoro proglašenje blaženoga Alojzija Stepinca svetim pošto je završena kauza. No SPC i službena Srbija žestoko se protive kanonizaciji blaženoga Stepinca okrivljujući ga za genocid nad Srbima u vrijeme NDH. Stepinac se proglašava zločincem iako je istupao protiv rasizma i osuđivao ustaške zločine, a spasio je mnoge ljude. Katoličkoj crkvi pripisuje se odgovornost za genocid nad Srbima, a prešućuje se istodobna uloga Srpske pravoslavne crkve, koja je izjavila lojalnost okupatoru a svetosavlje je bilo ponuđeno Nedićevom režimu kao činilac u novom svjetskom poretku (Olivera Milosavljević). Uz to dakako ide i prešućena činjenica da je u Srbiji najdetaljnije riješeno židovsko pitanje, a u Beogradu su postojala četiri logora u kojima je ubijeno 80.000 ljudi. SPC je tada za razliku od Stepinca šutjela. Uostalom stanje u Srbiji prije i za vrijeme Drugoga rata i notorne laži svijetu je razotkrio Philip J, Cohen u knjizi Serbia's Secret War (1996.). Knjiga je prevedena na hrvatski. Stepinac je bio žrtveni jarac kojim se po logici “držite lopova” prikrivala uloga SPC u Drugome ratu. Sada taj jarac nestaje pa je nastala velika panika jer istina ipak postaje razvidna

 Radi smirivanja odnosa između crkava papa Franjo predložio je formiranje mješovite komisije sastavljene od predstavnika hrvatske i srpske strane. Sabor Srpske pravoslavne crkve prihvatio je dijalog s Rimokatoličkom crkvom. Dakako, poslije završene kauze poništenje kanonizacije je nemoguće.

Lažni Sveti Vukašin Jasenovački

SPC nije dosljedna u svojim stavovima. U sklopu “jasenovačkoga ciklusa” na redovnom zasedanju Svetoga arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve 1998. godine kao ispovjednik, unesen je u Imenoslov Srpske pravoslavne crkve Sveti Vukašin Jasenovački. Prije Vukašinove kanonizacije kult je već bio proširen, a po crkvama su se pojavile ikone s likom “mučenika”. Na jednoj od njih radi jače sugestije uz masakriranoga sveca stoji ustaški koljač sa U na kapi i s nožem u ruci, a ukomponiran je i natpis s navodnim Vukašinovim riječima „Radi ti, dijete, svoj posao!“ Za Vukašinovu kanonizaciju nisu bile potrebne mješovite komisija katolika i pravoslavnih, a radilo se o velikoj laži koja i dan danas u svijetu ima svoju težinu u obilježavanju Hrvata kao genocidnoga naroda. Kanonizacija Vukašina Jasenovačkoga temelji se na svjedoćenju samo jednoga svjedoka vrhunskoga neuropsihijatra Nede Zeca koji je bio zatočen u Jasenovcu. Njegov memoarski zapis «Radi ti, dijete, svoj posao» objavljen je u Glasilu Spomen područja Jasenovac, god. I, br.1, 4.VII 1970. U zapisu autor navodi ispovijed ustaškog koljača Žile Friganoviča uoči formiranja komisije koja je u siječnju 1943. godine trebala pregledati ustaše čuvare jasenovačkog logora. Zapis je objavio i srpski pismoznanac specijalist za “hrvatski genocide” Milan Bulajić u knjizi Ustaški zločin genocide (dva sveska, 1988.), a jezivi sadržaj još se uvijek kao istina objavljuje u svijetu. Ovdje ćemo navesti skraćeno svjedočenje doktora Zeca.

.........Ponovo je zastao (Žile Friganović, nap IRM), ispio čašu rakije, pa je nastavio:

-          Ti se sjećeš kad je u kolovozu bio veliki nastup u logoru i kad je Jure Maričić poslao oko 4.000 ljudi u Gradinu na klanje. Tad smo se Pero Brzica, Zrinušić, Šipka i ja opkladili tko će te noći zaklati najviše logoraša. Otpočelo je klanje, i ja sam već bio poslije jednog sata po broju zaklanih daleko izmakao ispred ostalih. Obuzeo me te večeri neki neobičan zanos. Činilo mi se kao da sam na devetom nebu. Nikad u životu nisam osjetio takvo blaženstvo. I već poslije nekoliko sati zaklao sam 1.100 ljudi, dok su ostali jedva stigli da zakolju po 300 do 400. I tada, dok sam bio u najvećem zanosu,, slučajno sam bacio pogled u stranu i tu ugledao jednog postarijeg seljaka koji s nekim neshvatljivim mirom stoji i spokojno gleda kako ja koljem žrtve i kako se one u najvećim mukama preturaju. .....Gledajući i slušajući ovog starca, u meni se najednom razbuktala želja da mu razbijem mir i spokojstvo najsvirepijim mučenjem i da u njegovim mukama i stravičnim koprcanjimna povratim svoj zanos i blaženstvo uživanja u bolu. Izdvojio sam ga i posadio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne: 'Živio poglavnik Pavelić', ili ako to ne kaže da ću mu odsjeći uho. Vukašin je šutio. Otkinuo sam mu uho. On nije rekao ni riječi. Ponovo sam mu rekao da viče: 'Živio Pavelić' ili ću mu otkinuti i drugo uho. Viči: 'Živio Pavelić', ili ću ti otkinuti nos. A kad sam mu i po četvrti put zapovijedio da uzvikne 'Živio Pavelić' i zaprijetio da ću mu nožem izvaditi srce iz grudi, on me pogledao i, uperivši pogled nekako kroz mene i preko mene u neizvjesnost, polako i razgovjetno mi je odgovorio: ,Radi ti, dijete, svoj posao!'

-          Poslije toga, ova njegova poslijednja riječ potpuno me izbezumila, skočio sam na njega, iskopao mu oči, isjekao srce, preklao grlo od uha do uha i nogama ga sjurio u jamu. Ali, tada je i u meni nešto prepuklo i te noći nisam mogao više da koljem. Pero Brzica je pobijedio, jer je zaklao 1.350 logoraša i ja sam mu bez riječi platio opkladu. Od te noći više nemam mira. Kadgod u mučenju i klanju pokušam ponovo da doživim onaj posebni zanos i zadovoljstvo, uvijek me iznova prostrijeli Vukašinov pogled i tada malakšem, bacim nož i ne mogu više da koljem. Počinjem sve više da pijem, ali mi to pomaže samo na trenutak. U piću, naročito na predveče, često me iznenada trgne glas: 'Radi ti, dijete, svoj posao!' .......

Poslije ove čudovišne ispovijesti, Žile je najednom umukao, unezvjereno se zagledao negdje u daljinu, sav se ukočio i tako jedno vrijeme ostao kao neka skamenjena figura. A zatim su mu se počeli nepravilno trzati mišići na licu; očima je počeo da sijeva okolo, stezao je šake i zarivao nokte sebi u dlanove, počeo je nepravilno da diše i da se bespomoćno vrti na mjestu....

U svjedočenju dr. Zeca uočavaju se očite neistine:

  • *Nemoguće je doslovno reproducirati razgovor poslije mngo godina. To može biti samo pokušaj rekonstrukcije razgovora prisjećanjem pri čemu su moguća dodatna nenamjerna, ali i namjerna izmišljanja. Psihijatrija otkriva nenormalnost i poremećaj sjećanja pa u tom smislu valja sagledavati memoarske zapise poput ovog dr. Zeca.
  • *Žile Friganović (koji je zaista djelovao u Jasenovcu) hvali se da je poklao desetine tisuća logoraša. On nije rekao koliko desetina tisuća, ali slijedeći današnja saznanja o broju žrtava u Jasenovcu, što se još uvijek propitkuje, značilo bi da je najviše ljudi ubio samo jedan čovjek i to Žile Friganović. Broj navodnih Žilinih žrtava uklapa se u enormno uvećan falsificiran broj žrtava u Jasenovcu.
  • *U natjecanju u noćnom klanju Petar Brzica je navodno je zaklao 1.350 logoraša pošto je Žile već zaklao njih 1000. Je li to fizički moguće? Brzica je bio student prava i član organizacije „Križari“ ali je za ovu priliku proglašen fratrom. Ovaj podatak o 1.350 zaklanih logoraša (Srba) bezočno rabi J. Gorin u gore spomenutome članku.
  • *Ipak za srpsku propagandu u ovom je zapisu najvažniji lik starca Vukašina. O njemu se ne zna gotovo ništa. Neki mu srpski izvori pridaju prezime Toholj, a drugi Mandrapa. Ti izvori ne mogu dokazati postojanje ovog lika u drami. Navodi se da je on iz Klepaca kod Čapljine, ali u jednom razgovoru M. Bulajiću je rečeno da „neidentifikovani stari Vukašin“ potječe iz susjednog sela Lokve. Na internetu naći će se, uz mnoge kontradikcije, podatak da je ubijen 1942., ali navodi se i sječanj 1943. kao vrijeme pogubljenja, Već iz navedenih konfuznih i nepouzdanih podataka proizlazi da historiografska analiza ne može uzeti navedenu osobu u obzir. Vukašin je po svemu sudeći izmišljen lik od kojeg je stvorena lažna legenda. Žile, dakle, nije mogao izvršiti ritualni zločin nad nepostojećom osobom.
  • *Marko Ručnov je 2004. godine u knjizi o Jasenovcu aktualizirao kao povijesnu istinu priču o „jednoj od najčudnovišnijih ispovesti ovog nesmiljenog koljača (Ž. Friganovića - napomena IRM).“ On Vukašinu bez ikakvih dubioza, a bez ikakvih dokaza, pridaje prezima Mandrapa. Dokaza nema, a svjedočanstvo samo jednog svjedoka – dr. Zeca dovoljno je da se cijela očito izmišljena priča prihvati kao vjerodostojna. S ovim u svezi valja napomenuti čudnu činjenicu da je Vukašin s prezimenom Mandrapa, bez imena oca i godine rođenja, 2007. godine naveden u Poimeničnom popisu žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941. – 1945. upravo citiranjem Ručnova. Postavlja se pitanje moralnosti autorâ koji su ipak Vukašina i to s prezimenom Mandrapa uvrstili u taj popis.

   Cijela priča o Vukašinu uklapa se u komunističku i velikosrpsku propagandu o Jasenovcu. No Filip Škiljan u prilogu Logorski sustav Jasenovac – kontroverze (2009.) ističe da se na nijednom popisu žrtava logora u Jasenovcu ili Staroj Gradiški ne nalaz Vukašin, a Mladen Ivezić u knjizi Jasenovac: brojke (2003.) svjedočenje dr. Zeca definirao je kao „tipičnu bajku“. Čudno je da je SPC samo na temelju jednog sumnjivog memoarskog svjedočanstva jednu kontroverznu osobu proglasila svetom nazvavši ju s jasnom tendencioznom namjerom Sveti Vukašin Jasenovački. Ta je crkva od Drugog svjetskog rata do najnovijeg vremena zastupala tezu o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu, a posvećenjem nepostojećeg Vukašina još je jednom iskazala svoju upletenost u laži oko tog logora. Legenda o Vukašinu opasna je igra vatrom jer konzervira mitološku svijest i održava grupnu zaslijepljenost što onemogućuje narodnu katarzu i, štoviše, potiče mržnju prema „genocidnim“ Hrvatima te potencijalno instrumentalizira agresiju u svrhu osvete.

Svjedočenje dr. Zeca očito je izmišljena fikcija kojoj je istinit okvir ratno zbivanje i psiho-patološka aktivnost ljudskih bića u tom zbivanju te logor Jasenovac. Neke su osobe zaista postojale, ali su lažno optužene. Vukašin, pak, očito nije postojao. Svjedok je kao vrsni psihijatar u liku Žile znalački opisao sadistički poremećenu ličnost s dominantnim okrutnim ponašanjem. To je «idealni tip» zločinca iz doba Drugoga svjetskog rata. Taj je tip zapravo općeljudski te je u njega lako uključiti i druge izmanipulirane tragične zločince kakvi su bili još iz redova četnika i partizana, ali i Bošnjaka muslimana. Kod dr. Zeca tipičan zločinac je Hrvat. Što se, pak, tiče ritualnih Žilinih postupaka (rezanje pojedinih dijelova tijela) može se naslutiti tehnika copy – paste odnosno lijepljenje drugome motiva transkulturalne patološke matrice vlastita naroda izražene snažno u surovim motivima epike. Ovo je čest slučaj u srpskoj antihrvatskoj propagandi.

 

Nastavlja se ...

 

Ivo Rendić – Miočević

Share
0