U Hrvatskoj i ostalim zemljama bivše Jugoslavije opstaje endem. Pravi pravcati endem, jer ni pod jednim drugim podnebljem, ni u jednoj drugoj zemlji takva pojava nije zabilježena: jer možda nisu povoljni uvjeti, odnosno – jer je nužno istrjebljena.

Taj se endem naziva jugofilija, odnosno komunistička baština koja se nastavlja veličati i njegovati unatoč svemu, pa i činjenici da je proglašena zločinačkom ideologijom (što uistinu i jest) te je prema priznanjima/podacima samih komunista (!) izravno odgovorna za smrt preko 100 milijuna ljudi (čovječanstva) u samo jednom stoljeću.

Ipak, ne može se zanijekati utopijska privlačnost komunizma. Zaista bi bilo prekrasno društvo bez klasa, bez države (birokracije), bez nejednakosti, a naposlijetku i bez novca. No, već Aristotel postavlja situaciju u kojoj je novac neophodan: ukoliko je jedan čovjek graditelj, a drugi postolar, kako će funkcionirati robna razmjena između njih dvojice? Hoće li postolar izraditi 400 pari cipela, a a zuzvrat dobiti kuću? Za upravo tu razliku u vrijednosti i potrebama potreban je novac kao vrijednost i mjerilo. Marksizam je utješan – kao jedan „fantasy“ svijet ujednačenog sivila, nešto poput Tolkinovog „Gospodara prstenova“ i Martinove „Igre prijestolja“ – ali daleko manje ostvariv i zabavan.

Platon se smatra prvim utopistom, jer već u „Državi“ postavlja „idealistične“ zahtjeve te organizira društvo u tri sloja, pri čemu se povodi svrhovitošću. Od njega pa do suvremene filozofijske i političke misli, nizale su se razne utopije i ideje idealno organiziranog društva, tj. države; od Thomasa Morea, Campanelle do Johna Rawlsa ta je misao ostala privlačna. S druge strane, postoji politički realizam i već to ime govori dovoljno: realizam, čiji bi glavni predstavnici bili Hobbes, Machiavelli i Carl Schmidt. I tako se već preko pola tisućljeća vode svađe između političkih realista i idealista, no dade se zaključiti da su potonji opovrgnuti – „in praxi“.

Naime, dvije najveće zločinačke ideologije, a u biti utopije, fašizam (nacizam) i komunizam (sve njegove podvrste i derivacije), pokazale su koje posljedice ima ozbiljenje (ili postvarenje) utopije; ni danas sve žrtve nisu pronađene i popisane, masovna i bezimena smrt njihov je zajednički atribut, gomile i brda od leševa njihove su piramide. Nacionalsocijalizam i komunizam (odnosno samo socijalizam) – radi se od dva socijalizma – jedan hoće ukinuti klasne razlike, a drugi hoće ukinuti rasne razlike. Ukidanje (Aufhebung) razlike, znači samo njezino odstranivanje. Ono što je predstavljala Hegelova dijalektika, poptuno je suprotno onomu što je Marx iz nje izvukao – dijalektički materijalizam. Jer, Hegel govori o građanskoj državi, naravno monarhiji, gdje se suprotstavljene strane, dakle teza i antiteza, obje (!) obuhvaćaju u sintezi kao višem pojmu; dok bi Marx (i njegovi zločinački sljedbenici i praktikanti) pošto-poto htjeli ukloniti sve što nije u skladu s njegovom „tezom“. Posljedica takve „dijalektike“ je spomenutih 100 milijuna mrtvih.

Nikomu, osim nepismenim vandalima, danas ne pada na pamet veličanje nacizma; isto je tako sa socijalizmom/komunizmom u zapadnom (civiliziranom svijetu), osim u zemljama bivše SFRJ, Sjevernoj Koreji i Kubi. Čak je i Kina, koja je samo nominalno komunistička zemlja, a „de facto“ je apsolutno kapitalistička/komunističko mandarinska, prije nekoliko desetljeća napustila neodržive i neostvarive devetnaestostoljetne ideje Marxa, čiji je najbolji prijatelj Engels bio sin bogatog industrijalca, stoga su si mogli priuštiti mlaćenje prazne slame i obmanama. Ipak, u Hrvatskoj, dakle ni u Bugarskoj, Rumunjskoj, Poljskoj, Češkoj, Albaniji i Ukrajini, nigdje je je zakoračila i utaborila se boljševička čizma nakon 1945. godine, nigdje se za komunizmom ne čezne; dapače, njega smatraju većim zlom od nacizma.

Može se kriviti SKH-SDP i njihov satelit HNS, može se kriviti odsutstvo lustracije, može se kriviti sve i svakoga, ali prvenstveno je osuda komunističkog/titotističkog režima izostala u Hrvatskoj. Hrvatska nije doživjela onaj pravovjerni komunizam Staljina, Ceausescua, Mao Zedonga i drugih krvoloka. Neka se samo nađe toliko odvažan čovjek koji će u Ukrajini ili Češkoj veličati komunistički režim; ne bi se dobro proveo. Teško je izreći da je u Hrvatskoj vladao „mekši“ oblik komunizma, pogotovo obiteljima čiji su članovi ubijeni na Bleiburgu, Sloveniji, na Križnom putu, u poraću; obiteljima progonjenih, ubijenih i mučenih i to je prestrašno, ali ipak nije bilo Ukrajinskog gladomora ili nečeg tomu sličnog. Nažalost komunizam nije u Hrvatsku došao sa sovjetskim tenkovima, jer bi s njima i otišao; komunističko zlo, kao i sveslavenstvo ima u Hrvatskoj svoju izvornost, tradiciju i endemsku pojavnost.

Ostaje pitanje, kako vodeći ljudi – što države, udruga i kulturnih institucija – kako nakon povijesne osude čovječanstva imaju obraza veličati zločinačku komunističku ideologiju i njenu diktaturu? Zna se što se dogodilo pristašama Quislina u Norveškoj i pristašama Vichya u Francuskoj. Zna se kako su skončali rumunjski diktator i njegovi pouzdanici. Zašto se Hrvati, ako je potrebno i na takav način, ne obračunaju s onima koju su im mučili, ubijali, progonili i zatvarali im pretke? Ako su Amerikanci mogli napraviti pravnu predstavu od sudskih postupaka u Nürnbergu i Tokiju, zašto se Hrvati, makar na takav način ne riješe zločinačkog kukolja: svih domaćih izdajnika i doušnika totalitarnog režima? Zašto je takva zadaća spala na jedno Hrvatsko etičko nacionalno sudište, skupinu ostarjelih građana koja se ne boji izgovoriti istinu? Komunizam ih je pretvorio u oklijevala i ustrašence, i misao prakticirajućeg birača-Hrvata svodi se na: „znam što imam, a ne znam što ću dobiti“. I zato muk i šutnja na svakom koraku i uporno čekanje da im život olakša i osmisli netko drugi.

Činjenica je da mnogi, a na tom se treba zahvaliti prvenstveno filozofskim faklutetima i fakultetima političkih znanosti, danas komunizam smatraju kao nešto neuspjelo, ali samo zato što su korištene krive metode. Od Freuda, Fromma, Adorna, Blocha, Habermasa do Žižeka, svi ti „intelektualci“ pokušavaju revitalizirati mrtvo komunističko tijelo pod krinkom „liberalizma“, „ljevice“ i tzv. napretka. Nepismeni i polupismeni narod smatra da je komunizam ideal kojemu se treba težiti, ali ako su ideal SSSR, SFRJ i NR Koreja, onda se zaista trebamo zapitati zašto od kapitalista izrabljivano radništvo nije odlazilo na rad u te zemlje radničke jednakosti, nego je u pečalbu odlazilo na kapitalistički, izrabljivački Zapad?

Zašto pak, s druge strane, nema onih koji će tvrditi i obrazlagati da su ideje i zamisli nacionalsocijalizma i fašizma samo loše sprovedene? Jedan od odgovora je – jer je to kažnjivo zakonom. Dakle, treba i u kaznenom zakonu izjednačiti dva zla, pa će onda biti manje onih koji su „spremni život položiti“ za vladavinu proletarijata.

„Utopija ubija“ to je kovanica vodećeg povjesničara holokausta Yehuda Bauera. I socijalizam i fašizam su dobro krenuli; oporavilo se gospodarstvo, ljudi su se zaposlili (ostvarena je puna zaposlenost), valuta je ojačala i onda su počela „izjednačavanja“. Ljudi su različiti; od boje očiju, kose, kože, visine, težine i t.d., ljudi su mitohondrijski različiti, pa onda sve dalje do naravi i političkog svjetonazora. Svi bi trebali biti ravnopravni, to je temeljni postulat demokracije, dakle jednaki pred zakonom i sudom – to je drugi par rukava – ali ne bi svi trebali biti jednaki. To je najveća uvreda za čovjeka, biti jednak drugome, to bi značio kraj čovječanstva kao vrste.

Jednakost komunističke ideologije je opijum za mase, strojna jednakost nacifašizma je otrov za mase. Razlika je u dozi; halucinacija jednakosti je približna, a rezultati su redovito pogubni. I za jednu i drugu zločinačku ideologiju ljudi su samo masa i tako ih crno-crvene diktature i tretiraju. Komunizam i nacifašizam čitavo su društvo, svoje države, pretvorili u koncetracijski logor i u njemu postigli jednakost. Klasa „jednakijih“ državu je pretvorila u logor, a ljudi su postali logoraši i sonderkommandos. Ljudi su denuncirali i bivali denuncirani. Povijest je pokazala da su jednakost izmislili oni što žele postati jednakiji – partijska vrhuška, jer i nacizam i fašizam i komunizam imaju svoju Partiju, a ne stranku, i uvijek je u pitanju Partija. „Životinjska farma“ je slikovito rekla sve o jednakosti; da bi se uspostavila takva jednakost, nužne su svinje, psi i prigodne parole.

Tzv. hrvatski antifašisti žele da svi zaboravimo, a povijest izbriše pakt nacifašista i komunista iz 1939. godine. Zato jer taj sporazum nije u stvari nikad razvrgnut, jer se radi o zločinačkim upravljenjem ljudima i grubo zloupotrebljenoj mašti o ljudskoj jednakosti i zlonamjerno interpretiranom Kraljestvu nebeskom. Nacifašizam i komunizam su društvo insekata i njihove ubitačne hijerarhije, i tako su se mravi i pčele popeli visoko u komunističkim prispodobama o dobro uređenom društvu.

Građanska demokratska država je država puna proturječnosti i sukobljavanja, no to je prirodna posljedica same naravi ljudi, dakle nipošto nešto nesavršeno i manje vrijedno od marksističkog ideala jednakosti, dapače, već svakodnevnica civiliziranog i uljudbenog života. Demokracija nije ideal, već najrealnija prilagodba na zbilju – zato ni jedan sustav jednoumlja nije opstao, on nije trebao građane nego logoraše.

 

Mila Marušić

Share
0