Notorni ustaše. Filoustaše. Kriptoustaše. Neoustaše. Klerofašisti. Fašisti. Toliko ustaša i fašista na jednom mjestu, kao jučer u Hrvatskom saboru, nije bilo ni 1922. kad su Mussolinijevi crnokošuljaši umarširali u Rim, toliko spominjanja fašizma i nacizma ne bi se posramio ni Adolf Hitler u svom preuzimanju vlasti 1933.

Da je toliko ustaša imao Ante Pavelić, ne bi pod okriljem noći, u strahu, u travnju 1941. ušao u Zagreb. Obrazac crvenih buržuja uvijek je isti. Ako političkom protivniku ne možeš baš ništa esencijalno kompromitirajuće za naći, onda opališ po traženju fašista i ustaša jer to kod djela javnosti uvijek prolazi.

Opsjena je u temelju komunističke i svake druge totalitarne tiranije. Kad Staljinu nisu odgovarali politički protivnici, on bi ih jednostavno opanjkavao u javnosti i vrlo brzo progutala bi ih Berijina tajna služba. Po istom obrascu djelovao je i Josip Broz Tito kad je u majčici Rusiji, tražeći naklonost crvenog cara Staljina, politički udarao po svojim protivnicima iz KPJ, koji su vrlo brzo završili ili u gulagu ili dva metra pod zemljom. A kao mentalni sljednici takvog obrasca ponašanja, današnji SDP-ovci jučer su upravo manijakalno napadali kandidate za ministre i novog manatara predložene kao članove nove hrvatske Vlade.

Lijeva koalicija i njihov glavni komesar Milanović u kampanji su plašili narod Karamarkom i lustracijom, opetovano ponavljajući kako Karamarko priča isključivo o prošlosti i partizanima i ustašama. Jučer mandatar Orešković niti jednom riječju nije spomenuo prošlost već je njegova prezentacija bila usmjerena isključivo prema gospodarskom oporavku i boljoj hrvatskoj budućnosti. Jer upravo zato je i postavljen kao kandidat za novog hrvatskog premijera. No, parlamentarnoj oporbi nije bilo do rasprave o gospodarstvu. U ime kluba Partije javio se Nenad Stazić i odmah, u maniri partizanskih ideologa krenuo u odlučan boj protiv nasilja nad ustavnim antifašizmom. Nadrobio je svega i svačega, najviše se referirajući na izjave novog ministra kulture Zlatana Zlatka Hasanbegovića. Potom je nastala kanonada crvenog licemjerja.

Problematizirao se jedino i samo antifašizam. Da su SDP-ovci u zadnje četiri godine progovarali o gospodarstvu koliko su jučer režali o antifašizmu možda ne bi dobili 200 000 glasova manje nego na prošlim izborima. Ali što je to zapravo rekao dr. Hasanbegović?

Koliko god nova palamentarna većina inzistirala da ljevičari izgovore što mu točno zamjeraju, ostali su bez odgovora. Trabunjanje se nastavilo. Pa, doista, što je to rekao dr.Hasanbegović? Rekao je da je jedina pobjeda koju su Hrvati ishodili u 20. stoljeću ona u Domovinskom ratu i da se na tome trebaju graditi temelji moderne hrvatske države. Nadalje, rekao je da je termin antifašizma samo floskula i da nema nikakvo utemeljenje u Ustavu. Antifašizam, a ne odluke ZAVNOH-a. No, kad se stvari izvade iz konteksta kako su to jučer činili opsjenari s ljevice, onda to može značiti samo to da je dr. Hasanbegović u pravu.

Točno je da su Hrvati tek obranom u Domovinskom ratu stekli svoju nacionalnu državu. Točno je i to da u Ustavu Republike Hrvatske stoji da Hrvatska svoju državnost temelji ne samo na odlukama ZAVNOH-a, već i na brojnim drugim događajima iz dalje prošlosti. Točno je i to da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu izgubili pravo na svoju nacionalnu državu i bili utopljeni u jugoslavensku državu koja je 45 godina njegovala hipoteku genocidnosti hrvatskog naroda. I na kraju, točno je i to da globalni antifašizam ima svoje civilizacijske vrijednosti jer je pobijeđena nehumana nacistička Njemačka, ali jednako je eklatantno da su istočni narodi, uključujući i Hrvate predani na milost i nemilost komunističkom antifašizmu koji nije bio ništa drugo već ugnjetavanje slobode i ravnopravnosti jednako kao i njemački nacizam. Komunistički antifašizam uvijek je koristio borbu protiv fašizma kako bi se još više obračunavao sa slobodarskim i liberalnim djelovima svojih društava, a pri tom opravdavao monstruozne zločine činjene u ime tog i takvog antifašizma. Stoga ne čudi da je još 1935. Huey Long izjavio:“Fašisti budućnosti nazivat će se antifašistima“, iako se ta izjava neopravdano pripisivala velikom antifašistu i antikomunistu Winstonu Churchillu.

Od same rasprave Nenada Stazića bizarnija je bila teološka rasprava o masonima Ingrid Antičević Marinović. Budući da se ova pravnica u suton političkog života očito počela zanimati za vjersku problematiku, preporuka bi joj bio Leksikon kršćanske ikonografije i simbolizma. Tamo bi mogla naći kako se Božje oko u piramidi u kršćanstvu počelo koristiti u srednjem vijeku jer je piramida simbolizirala Sveto Trojstvo, a Božje oko unutar nje tješilo vjernike da „Božje oko svuda gleda, sakrit mu se ništa ne da“. Tek krajem 18. stoljeća, taj simbol su preuzeli i masoni ili slobodni zidari. Za utjehu spomenutoj Ingrid, Leksikon se može nabaviti i na hrvatskom jeziku, neće biti potrebno englesko izdanje.

Jednako bizarno bilo je nastojanje oporbenih zastupnika oko bosanskohercegovačkih Hrvata jer, eto, nova Vlada o njima neće brinuti jer ih u prezentaciji nije ni spomenula. Hipokrizija na vrhuncu! Upravo ti oporbeni zastupnici, dok su bili u poziciji, Hrvatima u BiH odredili su da glasovati mogu samo na 4 mjesta u BiH, puno puta se iz njihovih ustiju mogla čuti objeda da bi BiH Hrvatima trebalo ukinuti pravo glasovanja, a vrlo spremno su pružili ruku rashrvaćenom HDZ-u za vrijeme Jadranke Kosor kad je zastupnika dijaspore sasječeno na samo 3 saborska mjesta, dok su nacionalne manjine dobile 8 mjesta.

Bilo je jučer priče o tome kako će sad na udaru biti pripadnici svih manjina u Hrvatskoj. O manjinskim pitanjima se jučer raspravljalo maltene kao da su nacionalne manjine u Hrvatskoj zapravo većina, a ne niti 10% ukupnog broja stanovnika Hrvatske. Ipak, nitko se nije dosjetio da u Hrvatskm saboru sjedi osam manjinskih zastupnika, iako na izborima nisu osvojili više od par tisuća glasova. No, čudno je da su upravo oni koji pile po pravima manjina u Hrvatskoj, kao da je to krucijalno pitanje danas u Hrvatskoj i kao da nam nad glavom ne visi Damaklov mač vanjskog duga, najžešće napali pripadnika jedne vjerske manjine, dr. Zlatana Hasanbegovića, uglednog člana islamske vjerske zajednice u RH, prozivajući ga bezočnim epitetima. Zamislimo se na trenutak da je saborska većina takvim žarom napala nekoga iz redova manjinskih zastupnika, prašilo bi se do sjedišta EU i Miloradovim metodama tužakala vlastita država.

Nakon svega, takozvani antifašisti manifestirali su svoj politički prostakluk i pokazali svima s kime uljuđena i prozapana Hrvatska ima posla. Još će dugo vremena proći dok se ljevica u Hrvatskoj ne transformira u nacionalnu ljevicu i prestane voditi ideloške borbe po šumama i gorama. Dok se to ne dogodi, ospjenari i izvrtači istine u osobama štovatelja i zagovaratelja totalitarnog sustava iz vremena „ljubičice bijele“ morat će proći kroz duboku „dolinu suza“ poraza i otrežnjenja.

No, kad bolje razmislim, od njih ne treba ni očekivati neke korjenite promjene. Ali vremena za plakanje imat će na pretek.

 

Tomislav Stipić