SDPartija i njena politička služinčad pokazuju vidnu nervozu kad je riječ o zakonu koji regulira izlazak HV na državne granice kao pomoć graničnoj policiji. Ne plaši se HV-a samo Partija, već i „ugrožena srpska nejač“.

Naime ta vojska, o kojoj se u Hrvatskom saboru ovih dana zbori, ima na odori šahovnicu – i to je za njih problem. Dakle ustaška vojska! Nije problem u vojsci, naoružanju i tenkovima; ne plaše se srbo-komunisti vojske na državnoj granici i tenkova – sjetimo se samo kako su im izdašno pomagali i pod gusjenice bacali cvijeće, sve vrijeme Domovinskog rata – nego o šahovnici je riječ, ustašluku i „kolektivnom sećanju na pet do deset milijuna ubijenih Srba samo u Jasenovcu"!

Ne plaši se Stazić da će se tenkovske cijevi uperiti protiv njega (komada tri) i njemu sličnih, jer i zračna puška bila bi dostatna protiv takvog heroja, praćka više nego dovoljna – a umakanje u katram i valjanje u perje najprimjerenija kazna – nego se Nešo plaši da bi se granica sa otadžbinom Srbijom (i djelovima BiH), mogla valjano začepiti, tj. za jedno duže vrijeme fizički zatvoriti protok ljudi i ideja. Mogla bi biti postavljena žica NATO-a zmeđu dva bratska sveslavenska naroda! Jer baš sve je moguće na hrvatskoj državnoj granici, ako se na balkanskoj ruti migrantska kriza intezivira i naplava migranata razlije Srbijom i Bosnom.

Oporba sa svojim izbezumljenim i grlatim vikačima, prestrašila se sustava Domovinske sigurnosti i obveznog vojnog roka, formiranja Nacionalne garde i vraćanja dostojanstva hrvatskim braniteljiima. Raspada se srbo-komunistički internacionalizam poduprt novim fanatičnim agitpropom nevladinih udruga. Konačno je nakon 2000. godine hrvatska puška opet na hrvatskom ramenu. Glavni nositelji antihrvatsva su deaktivirani: Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Zoran Milanović i Vesna Pusić, a njihovi puleni i zaštitnici iz one prve hrvatske i zapravo jedine (Markovićeve) privatizacije 1989. godine: Ivica Todorić, Emil Tedeschi, Franjo Gregurić, Nikica Valentić, Branko Roglić, Ante Vlahović, ... već traže s novom vlašću nove aranžmane!

EU i NATO predstavljaju jedinstveno europsko tržište i nose zajedničku vojnu doktrinu, ali ne „bratstvo i jedinstvo“ sveeuropskih naroda i narodnosti – jugoslovenskog modela. Nacionalni identitet i suverenost država ne blijedi članstvom u euroatlanskim integracijama niti se podvrgava nekakvom nadnacionalnom europeizmu. U Briselu se ne govori nekakav iskovani europski jezik; nema europske inačice i jezičnog kompromisa za „bratski“ njemačko-francusko-engesko-španjolsko-talijansko-mađarsko... jezik, nego svatko govori svoj jezik, a prevoditelji isto tako moraju zaraditi svoju plaću.

Nitko Stazića, zvanog mravlji zalogaj, dirati neće; dapače, pred njim je velika glumačka karijera u Frljićevu HNK na Rijeci. I za dobrobit velike uloge glasnogovornika srpskih interesa u Hrvatskoj mora stisnuti zube pa do spuštanja zastora odglumiti svoju iskrenu narav: zadrtog kroatofoba. A njemu je prava muka što živi u hrvatskoj državi pa ne prestaje s neurozama, provokacijama i lupetanjem; čak u tome umije nadmašiti svog vođu, Zorana Milanovića. Neuki u Saboru to zovu retorička vještina, samo zato jer se sjećaju svojih predavača iz partijskih kružoka.

Nešo živi u državi za koju je bio uvjeren da su ju njegovi preci do korijena uništili, a sada mora slušati Hrvatsku himnu, gledati na svakom koraku „šahovnicu“, tu i tamo spomenuti hrvatski narod, hrvatsku državu... užasno, zar ne Nešo? Najgore što je šahovnica i na tenkovima. Toliko se borio protiv Hrvatske, pjena mu još i danas iz usta izlazi, da je posve zaslužio živjeti u državi Hrvatskoj, makari kao prvak Frljićeva Srpskog narodnog pozorišta u Reci. Iz ljubavi prema očaju Nešo ni u čemu ne uspjeva pa će ga i ova želja, da bude prvak drame Srpskog narodnog pozorišta u Reci, brzo proći.

 

L. C.