Kako bi mogao ostati čist pred samim sobom, ali i pred drugima, hrvatski narod mora naći snage i pameti odgovoriti što je i kakva je bila Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Je li NDH bila nacifašistička zločinačka država kako ju se uobičajeno karakterizira? Je li bila "takozvana" što će reći da nije bila nijedno od tri odrednice u svom nazivu? Ili je, pak, NDH bila izraz iskonske čežnje hrvatskog naroda da sam sebi kroji pravdu?

 I kao takva bila iscrtana u srcima i umovima hrvatskih ljudi, onih najboljih ali i onih manje dobrih. U svakom slučaju svih osim onih najgorih, onih koje se običava nazivati ništarijama. "Bio bih ništarija kad ne bih osjetio bȉlo hrvatskog naroda", reče na optuženičkoj klupi svetac, a još uvijek blaženik, potvrđujući ovu tezu. Doista, samo ništarije poput tadašnjih tužitelja i sudaca, a takvih ni danas ne manjka, mogu u povijesnim prosudbama zanemariti bȉlo hrvatskog naroda.

Kako suditi o NDH

Jest, NDH je donijela i provodila zakone nedvojbeno protivne naravi i kršćanskoj baštini hrvatskog naroda. Još je manje dvojbeno da su ti zakoni poput vrtloga nametnuti NDH od većih i jačih, tadašnje Europske Unije, te da na to jedan mali narod, ako je želio opstati, nije mogao utjecati. Prije nego što dođemo u iskušenje da zbog tzv. rasnih zakona po kratkom postupku presudimo vlastima NDH, zapitajmo se ima li jednako nepravednih zakona i danas u Republici Hrvatskoj? Ako ima, tko ih joj je nametnuo i zašto ih je prihvatila? Uostalom, tko danas može znati hoće li i liberalna demokracija kao prevladavajući ideološko-politički konstrukt naših dana jednom kad postane povijest dobiti pozitivnu ocjenu budućih pokoljenja ili će možda u tom vrednovanju doživjeti sudbinu totalitarizama iz dvadesetog stoljeća? Hoće li se i tada Hrvatska država (ako je bude) ili čežnja za njom (ako nje bude a države ne bude) suditi po političkom uređenju i ideologiji nametnutoj joj izvana ili po prirodnoj težnji hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom državom?

Je li čovjeka čini čovjekom odijelo koje nosi, a kojeg određuje prolazna moda, ili ono što umije i čini, misli i osjeća? Može li se drukčiji kriterij primijeniti na države, te nesavršene izraze narodne volje? Ako ne može, tada ni NDH nije pravedno suditi po uvezenom fašističkom odijelu koje je nosila, već po tome što je činila za boljitak hrvatskog naroda u jeku svjetskog ratnog vihora, od samih početaka nagrizana pobunom u prethodnoj državi privilegiranog dijela stanovništva koji ju nije prihvaćao. Zar je neobično što je NDH kao hrvatska država vodila brigu o hrvatskom jeziku i uvela u javnu uporabu hrvatske simbole - od pozdrava "Za dom spremni" do kune kao valute? Ili je neobično to što je NDH presuđeno kao fašističkoj prema djelima pripisanim joj od njezinih neprijatelja, a ne prema korektnim znanstvenim postupkom utvrđenim djelima? Kao posljedica prethodnog, monstruoznom su logičkom vratolomijom hrvatski nacionalni simboli uklesani u srca i duše Hrvata proglašeni fašističkima, a potom je takvom po inerciji proglašena i svaka buduća hrvatska država koja bi te simbole prihvatila.

Nije dvojbeno da su se vlasti NDH ogriješile o ljude drugih vjera, ali nije svejedno u kojoj mjeri i na koji način. Također, nije svejedno u kojoj su mjeri oni stradali u NDH i od ruke vlasti NDH ili negdje drugdje od nekog drugog. Niti je svejedno u kojoj mjeri su ta nedjela nastala kao posljedica samovolje pojedinaca, a u kojoj jasne državne politike. A nije svejedno ni je li ih NDH činila provodeći nametnute joj nepravedne zakone ili neutralizirajući one u koje nije imala povjerenje, ili braneći se od onih koji su je nasilnim putem na Staljinov mig nastojali srušiti. Uz to, iz sadašnje vizure gledano, neke moralno neprihvatljive postupke vlasti NDH nije pošteno suditi i zgražati se nad njima prema mjerilima današnjeg vremena, nego onog vremena u kojem su nastali. Minimum znanstvenog poštenja zahtijeva da ih se prosuđuje u kontekstu s (ne)djelima onih koji su dijelili prostor i vrijeme s NDH, najbolje postupcima njezinih izravnih neprijatelja. Upravo onih koji su kao ratni pobjednici bili skloni vlastita nedjela pripisivati drugima, a tijekom rata ih koristiti i za novačenje vlastite vojske, jer samo nesretnici koji ostanu bez ičeg svoga mogu postati revolucionari, dokumentirana je misao vodilja Moše Pijade.

Pri utvrđivanju okolnosti stradavanja žrtava rata nužno je uzeti u obzir ne samo broj žrtava, već i način stradavanja i njihovu strukturu. Ne mogu biti kao jednako zlo vrednovani čini koji su doveli, s jedne strane do žrtava zaraznih bolesti zbog nedostatne zdravstvene skrbi uzrokovane ratnom taktikom temeljenom na masovnom odlasku u šumu (ili u zbjeg na drugi kontinent - El Shatt), koje u pravilu najviše pogađaju one najslabije, dakle najstarije i najmlađe. I s druge strane ciljana masovna ubojstva mladih muškaraca u poraću kako bi se smanjila fertilna baza jednog naroda s dalekosežnim negativnim utjecajem na rodnost tadašnjeg i budućih naraštaja, a što je po svojoj prirodi genocidan čin (kako je pokazala nedavna presuda Međunarodnog suda pravde u slučaju Srebrenice).

Kako bi se dobila cjelovita slika Drugog svjetskog rata, trebat će objasniti i okarakterizirati činjenicu jasno vidljivu iz kasnijih popisa stanovništva kako to da ni u jednom jedinom srpskom selu na teritoriju NDH lokalno pučanstvo nije iskorijenjeno od te "genocidne" tvorevine, dok u hrvatskim selima okruženim srpskima u zapadnoj Bosni, istočnoj Lici i dijelovima Banovine i zapadne Slavonije poslije tog rata skoro nitko više nije prebivao. Nije li jedan od rezultata rata bilo i stvaranje etnički čistog srpskog teritorija kao preduvjeta za sljedeći pokušaj stvaranja zapadne srpske države?

I SRH je bila izraz težnji hrvatskog naroda! Ali kakvih?

Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) također je bila izraz težnji hrvatskog naroda, ali težnji one njegove tamnije strane, Mr. Hydea u njemu. Izraz težnji za služenjem tuđincu, izraz nepovjerenja u vlastite sposobnosti i mogućnosti, labilno duševno stanje kao posljedica potpunog nedostatka samopouzdanja. Stanje onih koji se plaše uzeti sudbinu u svoje ruke, onih koji se "ne bi šteli mešati kaj se netko ne bu srdil". Onih koji zbog izgubljenog, ili možda nikad stečenog, dostojanstva radije čame pod stolom, nego da se pokušaju izboriti da za njim sjede. Onih koji su u ime zavodljivih ideja, a ponekad i posve prizemnih "viših" ciljeva, bili spremni prezreti vlastiti narod i žrtvovati njegovu slobodu i samobitnost. Izraz težnji onih Juda koji su spremni za šaku raznobojnih škuda izručiti na pladnju vlastiti narod vragovima svih tih boja. I zato su Hrvati morali umrijeti kako bi takva SRH kao najveća grobnica hrvatskog naroda u zaista velikoj Velikoj Srbiji, znanoj još i kao Jugoslavija, mogla životariti. Od NDH je naslijedila jedino osjećaj krivnje usput preuzevši na sebe i najveći dio krivnje tadašnje Srbije koja je provodila iste zakone kao i NDH, samo nešto revnije, uz zdušno odobravanje Srpske pravoslavne crkve. A od stranca, ratnog pobjednika, koji ju je, oživjevši "jugo-frankensteina", kao usputnu kreaturu stvorio, naslijedila je još tješnje totalitarno odijelo od onog fašističkog. SRH je kao prava srpska gubernija sve vrijeme svoga postojanja ubijala i progonila one koji su se usudili živjeti ideal samostalne hrvatske države, a u mirnija vremena sakatila je hrvatsko narodno biće "suptilno" istjerujući Hrvate na "truli Zapad". Tako je "elegantno" rješavala problem kronično neefikasnog gospodarstva i pratećeg nedostatka radnih mjesta. Svojoj slijednici (u smislu povijesnog tijeka, ne i mentaliteta) RH nije ostavila ni prebijenog novčića, čak ni prazne puške, već samo situaciju u kojoj joj je i novac i oružje trebalo kao ozeblom sunce. Upravo je to "točka na i" bilance SRH.

Oni koji se natječu drvljem i kamenjem nabacivati na NDH često prigovaraju kako ona nije bila neovisna, za što zaista ne manjka dobrih argumenata. Sklapanje Rimskih ugovora s Italijom i pristajanje na vrlo ograničen suverenitet NDH u talijanskoj okupacijskoj zoni koja je obuhvaćala južnu polovicu NDH na prvu se mogu okarakterizirati izdajničkim potezima. Ipak, ne treba smetnuti s uma da su karte Hrvata, novaka u igri, u tim trenutcima bile prilično slabe. A dobro je znati i kako se to dogodilo nakon talijanske vojne katastrofe u Grčkoj iz čega se već dalo naslutiti da talijansko sudjelovanje u ratu, tako ni utjecaj na oteta većinski hrvatska područja, ne će biti duga vijeka. Uostalom, to se za koju godinu pokazalo točnim. Konačno, je li trebalo poklonjenom konju, vlastitoj državi nakon više od osam vjekova, gledati u zube ili prihvatiti odgovornost za pruženu priliku? Priliku koja se ukazala sasvim nenadano, nakon toliko žrtvovanih života, vremena, muka i iznevjerenih nada. Iznenada, jer Hrvati su i tada bili tek drugi izbor europskih moćnika. Prvi su, kako sada (kod Frau Merkel), tako i tada (kod Hitlera) bili Srbi, samo što su "pocuclali" englesku lizalicu i uskoro to skupo platili. Što reći, nego da se ideologije mijenjaju, a njemački nacionalni interes ne. S druge strane, je li "i država srpskog naroda" SRH, k'o u škripcu stegnuta srpskim okovima iznutra (povlaštena srpska manjina s 50% udjela u dionicama SRH, iako nikad nije činila više od šestine populacije) i izvana (Beograd) bila više neovisna od NDH? Vjerojatno, onoliko koliko je bila manja od NDH (skoro dvaput), toliko je bila i manje neovisna, a izglednije još i manje. Konačno, nije sasvim izvjesno ni kako bi Republika Hrvatska u razdoblju poslije Tuđmana prošla komparira li ju se u neovisnosti s NDH.

Što nam je ostalo od SRH, a što od NDH?

Je li moderna hrvatska država RH izrasla iz SRH ili NDH, ili je možda izrasla ni iz čega? Ako je suditi prema izvorišnim osnovama hrvatskog Ustava, onda je RH i formalnopravno slijednica upravo SRH. Tamo stoji kako je RH utemeljena na ZAVNOH-u i to nasuprot NDH, iako se sama SRH u tekstu izrijekom ne spominje. No, taj dokument treba iščitavati iz vremena njegova nastanka. U trenutcima potencijalne velike pogibelji mali narod često se mora prilagoditi očekivanjima velikog svijeta, baš kao što to čini mala životinjica okružena predatorima u džungli.

S druge strane, poznato je da se čovjek, kad se nađe suočen s teškim životnim okolnostima, npr. vlastitom bolešću ili bolešću bliske osobe, rado utječe svim svetcima i dragom Bogu, bez obzira što tijekom života nije bio vjernik. Tako se i hrvatski narod u prijelomnim devedesetima našao pred nestankom sa svjetske političke pozornice i novim masovnim pogromom. U tim preteškim trenutcima oni koji su bili spremni žrtvovati se za domovinu, činili su to s pozdravom "Za dom spremni" koji se kao i krunica oko vrata nametnuo kao neformalni, ali skoro neizostavni dio vojne opreme u cijeloj Hrvatskoj vojsci, a ne samo u Hrvatskim obrambenim snagama (HOS-u). Pri tom je sasvim nevažno kad je taj pozdrav, ili neki njemu sličan, nastao, i tko ga je koristio. Bitno je tek što je onda kad je bilo najteže potvrđen kao autentični, junački narodni pozdrav duboko ukorijenjen u hrvatskom narodu kao izraz najplemenitijih nagnuća hrvatskih ljudi. Iznimno je nepošteno prema hrvatskom narodu, a uz to je lišeno elementarne logike, njegovu nacionalnu simboliku (kune, prvo bijelo polje na grbu, pozdrav ZDS) vezivati uz fašističku ideologiju samo zato jer se NDH kao hrvatska država njima služila. Njihovo spontano prihvaćanje u pobjedničkim devedesetima najbolja je potvrda da nisu fašistički. Em su korišteni u borbi protiv zadnjih ostataka fašizma u Europi (komunističkog i četničkog), em u hrvatskom narodu nije više bilo nikog iole značajnog tko bi fašističku ideologiju promovirao, niti je u svijetu bilo nekog tko bi mu ih nametnuo. Ukratko, devedesete su kroz prihvaćenu simboliku potvrdile da je u hrvatskom nacionalnom bićuočuvana ona ista pozitivna emocija kojom je prethodno pokoljenje hrvatskog naroda vidjevši u NDH prije svega hrvatsku državu težilo za državnom neovisnošću i slobodom. Onaj koji veže te pojave uz fašizam, a ne uz iskonski hrvatski domoljubni osjećaj, nepravedno projicirajući vlastiti osjećaj teške boli i nepravde koju je doživio zbog postupaka vlasti i pojedinaca u NDH na simbole hrvatskog naroda, jednostavno prezire bit hrvatskog naroda pa ostaje otvoreno pitanje kako uopće može živjeti u takvom okruženju.

Bitna razlika između RH i NDH je u tome što je RH izborena nasuprot svim zakonima geopolitike i željama svjetskih moćnika, dok je uspostava NDH predstavljala dar tadašnjih dominantnih sila u ovom dijelu Europe. No, zajedničko im je da su se obje, u samim začetcima suočene s razarajućom pobunom iznutra, morale izboriti za vlastito održanje. NDH je doživjela tragičan kraj podijelivši sudbinu sile koja joj je državnost podarila. Tuđmanova RH formalnopravno još uvijek živi, ali njezin duh je odmah po Tuđmanovu odlasku u povjesnicu zamijenjen zloduhom SRH.

U simboličkom smislu RH izborena za vrijeme Tuđmana doista je izrasla na krvi mučenika Križnih puteva u smiraj i u poraću Drugog svjetskog rata, dok RH poslije Tuđmana predstavlja prirodni nastavak SRH u kojoj je hrvatstvo čučalo u zapećku. Osim po općem društvenom ozračju vidljivo je to i po zabranama nacionalnih simbola. RH poslije Tuđmana, a za vrijeme vladavine Zorana Milanovića, pokazuje svoj sluganski SRH karakter tako što kriminalizira narodnu zastavu – onu na kojoj stoji grb s prvim bijelim poljem, a koju je hrvatski narod u vrijeme stvaranja Hrvatske svesrdno prihvatio i Tuđman ju poljubio prvi put prisegnuvši za predsjednika RH – i zabranjuje je unositi na sportske priredbe. Milanović, taj vodeći korifej demonizacije Hrvata, upinjući se pokazati "većim pravoslavcem od Sv. Save", potrudio se NDH prišiti etiketu začetnika holokausta, nadmašivši u laži svu jugosrpsku manufakturu i njezine domaće žbire koji vrte tu istu pokvarenu ploču već dobrih sedamdeset godina.

Istina je liječnik i lijek

Otužno je primijetiti da se Hrvatska, zapetljana u mrežu laži kao pile u kučine, srami sebe, pa sama progoni vlastite heroje i one nacionalne simbole koji su nadahnuli Hrvate na najveće podvige. Nasuprot tome samosvjesna bi država zabranila, ili možda bolje rasvijetlila (lustrirala) uistinu štetno naslijeđe SRH, još uvijek prisutno u sve manjem dijelu naroda omamljenog u narkozi održavanoj medijskim sedativima pripremljenim po recepturi iz SRH, a itekako živo u poltronskim vladajućim strukturama u mnogim područjima društvenog života.

Unatoč tome što je danas napola kriminaliziran, od nekih čak i označen kao govor mržnje, pozdrav najvećih hrvatskih junaka "Za dom spremni" i dalje živi na koncertima i stadionima kao izraz autentičnog hrvatskog duha ali i kao svojevrsna pobuna protiv prigušene Hrvatske. Pod pritiskom velikih oni koji vladaju Hrvatskom nedavno su opet pognuli glavu pa u njemu vide tek loš odgoj i nedostatak obrazovanja. Prihvaćaju tu, koliko jednostavnu, toliko podlu laž jer ju očito nisu u stanju razobličiti. Uzmicali su i njihovi prethodnici - Tuđman rjeđe, Pavelić nešto češće, a gubernatori SRH i nisu ništa drugo radili nego uzmicali pa im je uzmicanje postalo karakterno obilježje. Ovi danas možda uzmiču samo zato što misle da za istinu nisu još nastupile povoljne okolnosti, možda im manjka hrabrosti i pameti, a možda sve olako prihvaćaju svjesni da ono što je tako duboko uraslo u srce i memoriju naroda ionako više nije moguće iskorijeniti. Kako bilo, samo nek' im uzmicanje ne prijeđe u naviku.

Danas se doista ne moramo ustručavati pogledati ne tako davnoj prošlosti u oči. Dovoljno je dokumenata i materijalnih dokaza koji, bilo izravno, bilo posredno, svjedoče o istini. Onima koji su za to školovani preostaje tek kopati, i u arhivima i doslovno, za što država kao predmet najvećeg državnog interesa mora osigurati novčanu i svaku drugu potporu. U suprotnom, do daljnjeg ćemo ostati u shizofrenoj situaciji u kojoj jedni imaju popise žrtava koje su sami ovjerili žigom, ali na mjestima koja su označili kao stratišta kostiju žrtava nema (ili ako ih ima, nose uniforme svojih navodnih ubojica ???!), dok drugima koji nalaze kosti u zapanjujućem broju i jezivim okolnostima nedostaju liste žrtava. Rugajući se ovim drugima cinični povjesničar amater Goldstein stariji, inače profesionalni čuvar pečata SRH historije, kao da pita - vjerujete li svojim očima ili listama s mojim pečatom? Utvrdi li suvremena povijesna znanost istinu o našoj povijesti, a ona ostane živjeti samo u okviru znanstvene zajednice, kao da je ni ne će biti. Uloga je politike da osigura istini mjesto u školskim nastavnim programima i u državnim institucijama uopće i po tome će se, između ostalog, mjeriti mandat trenutne hrvatske vlasti.

 

Grgur S.

Share
0