Potaknut „dramatičnom“ poslanicom predsjednice Republike, kao politički komentator koji je uložio ogromnu energiju kako bi bila tamo gdje joj je i mjesto, osjećam legitimnu potrebu analizirati izrečeno.

Isto tako, potaknut brojnim komentarima anonimnih i znanih autora, potaknut komentarima koje treba s pažnjom respektirati, osjećam potrebu sve staviti u jedan dobronamjeran osvrt, tragajući za najkorisnijim rješenjenjima, isključivo radi dobrobiti Domovine, bez ikakvog politikantskog kritizerstva.

Potpuno je bjelodano kako je hrvatska nacija duboko ideološki podijeljena i kristalno je jasno kako su te podjele svojevrsna kočnica i barijera svekolikom napretku, kako duhovnom tako i ekonomskom. Ta precizna predsjedničina dijagnoza traži i državničke odgovore, traži jasno locirati izvore podjela, traži otkriti razloge takvih podjela i traži preispitati kuda te podjele Hrvatsku vode? Traži alate kako te podjele neutralizirati?

U jednom dramatičnom, iznuđenom, a usudio bih se reči i afektivnom stanju, u kratkoći vremena, teško je odvagnuti svaku riječ, a još je teže zadovoljiti ukuse 4 milijuna hrvatskih arbitara koji misle kako je upravo njihova politička receptura spasonosna za budućnost Domovine. „Govornik“, svjestan situacije u kojoj se nalazi, upotrebljava prokušanu taktiku izjednačavanja „krivnje“, taktiku političkog centra, koja neodoljivo podsjeća na zauzimanje pozicije u klasičnoj političkoj kampanji za novi reizbor. Poznato je kako kampanja za novi mandat počinje danom dobivenih izbora i traje cijelo vrijeme do novih izbora, a izgleda, došlo je vrijeme za pozicioniranje i stvaranje odnosa sa ciljanim biračkim skupinama. Ne radi to samo predsjednica Republike, to radi i Tim Orešković.

Ako je cilj predsjedničinih savjetnika bio pozicioniranje u političkom centru gdje je najviše glasača, koji u odnosu na ultralijeve i ultradesne čine značajnu večinu glasačkog tijela, možda su i pogodili? Možda su pogodili i zbog činjenice da je Ona predsjednica svih državljana Republike Hrvatske!?

Ali gdje je u toj igri podijeljena Hrvatska i naša zajednička budućnost?

Deklarativnom osudom ustaškog režima u NDH i i Titovog komunističkog režima, stavljanje u istu ravan jednih i drugih zločina, zatvaranje tih stranica povijesne knjige i okretanje budučnosti na temelju zaborava, čini mi se, nije taktika koja će makar malo podići svijest o nekom novom zajedništvu.

Geneza zločina ustaškog režima u NDH i geneza zločina jugoslavenskog diktatora Tita mogu se staviti u jedan jedini pravni okvir i kontekst, u kontekst vremena u kojemu su se zločini dogodili. Usuđujem se tvrditi, da su Titovi zločini od 1941-1945 godine bili podjednako teški i usporedivi sa zločinima ustaškog režima u NDH. Već u NOB-u, Tito je likvidirao sve koji su makar i spomenuli hrvatsku Državu. U toj mitološkoj NOB, Tito je prema pragmatici zadane situaciji koketirao s Pavelićem, Hitlerom, Mussolinijem i Dražom Mihailovićem bez ikakvog ustezanja. U tom komplotu i zajedništvu planirao je osujetiti savezničko iskrcavanje na Jadranu, znajući da bi takva ratna operacija zauvijek uništila njegove snove o stvaranju svoje, komunističke Jugoslavije.

Problem je što su Titovi zločini u tom ratnom razdoblju skriveni i potpuno zataškani, a zločini ustaškog režima otkriveni, tisuću puta uvećani i desetljećima kao sramotna sjena lebde nad poštenim hrvatskim narodom. Paralelno su stvorena dva mita! Mit o heroju, maršalu Titu i mit o genocidnom hrvatskom narodu. Istina o Titu srušit će sve mitove!

Dakle, referentna točka za raspravu o zločinim dva totalitarna režima, njihova usporedba, osuda tih zločina može se staviti jedino u okvire vremenskog trajanja Drugog svjetskog rata.

Sve što se događalo nakon završetka tog krvavog rata nije usporedivo, jer se nema s čim usporediti na teritoriju Hrvatske. Titovi zločini, zločini njegovog diktatorskog, komunističkog režima bili su i ostali jednosmjerna ulica sve do 1991. godine, do pada Vukovara, do priznanja samostalne Republike Hrvatske.

Nije isto, a u pravnim i sudbenim okvirima nikada ne će ni biti isto tretirati zločin u ratu nad proiciranim, stvarnim ili izmišljenim neprijateljem, ili učiniti masovne zločine u miru, jer te netko označio kao metu, kao narodnog neprijatelja bez ikakvih kriterija. Sudovi u mirnodopskim uvjetima, na zločine iz osvete, na zločine iz koristoljublja, na zločine radi nacionalne ili ideološke mržnje u miru, gledaju sasvim drugim naočalama u odnosu na zločine učinjene u vihoru ratova. Izrečene presude, drastično su drugačije što proizlazi iz dokazane sudske prakse.

Režim koji je vladao u NDH je suđen, ali nikada nije pravomoćno osuđen zbog zločina učinjenih u ratu. Naprotiv! Američki suci u Nurnbergu gotovo su do kraja ekskulpirali režim u NDH tvrdeći kako NDH nije bila samostalna država, tvrdeći da su zločini u NDH učinjeni pod direktnom zapovjednom odgovornošću Adolfa Hitlera. Rasni i antisemitski zakoni donešeni su po strogoj direktivi Gestapoa, a zabrana djelovanja svih parlamentarnih stranaka u NDH proizvod je i volja nacista koji su bili jedina prava i dominantna politička snaga u NDH. NDH, dakle, nije bila slobodna parlamentarna država, onakva kako je to sanjao hrvatski narod.

Ante Pavelić, za razliku od Tuđmana, nikada nije tražio plebiscit hrvatskog narod na referendumu, niti na parlamentarnim izborima, koji su jedini meritorni pokazatelj volje hrvatskog i svakog naroda. Nema opravdanja ratnim stanjem, jer i Tuđman je u krvavom ratu uspješno održavao demokratski parlamentarni politički ustroj.

Zločini totalitarnog ustaškog režima su počinjeni, treba ih krščanski priznati po stoti put, treba doživjeti katarzu, ali ni jedan nacionalno svijestan Hrvat nikada ne će staviti svoj bianco potpis na rukopis Titovo-Rankovićevske propagande, na rukopise mitova o Jasenovcu. Tu žrtvu od nas ne bi trebao nitko tražiti, pa čak ni predsjednica Države, jer ti mitovi zapravo skrivaju Titovu zločinačku narav u vrijeme mitskog NOB-a, a osobito zločinačku činidbu nakon završetka rata.

Zaključak je jednostavan! Potrebno je raditi usporedbe i izjednačavati samo u kontekstu vremena u kojemu su se zločini dogodili, bez obzira na veličinu i dokaze zločina jedne ili druge strane. To su osnove kriminalističke i forenzičke znanosti!

Istinu o masovnim zločinim totalitarnog Titovog režima u mirnodopskim uvjetima može se uz malo dobre volje utvrditi brzo bez ikakve sumnje. Još lakše je dokazati kako Titovi zločini u miru nemaju ama baš nikakve sveze sa ratnim zločinima režima koji je vladao u NDH. Motivi tih Titovih zločina leže isključivo u likvidaciji potencijalnih ideoloških neprijatelja, leže u pljački, ubojstima iz koristoljublja, ubojstvima s najnižim porivima. Zbog toga je geneza jednih i drugih zločina sasvim različita, neusporediva i zbog toga je pogrešno zločine u ratu izjednačavati sa zločinima u miru tražeći da se nad njima zatvori knjiga radi nekog neutemeljenog kvazipomirenja.

Pomirba djece ustaša i partizana, nije se nikada dogodila i ne će se nikada dogoditi bez otkrivanja geneze svih zločina i bez zakonske osude veličanja svih totalitarnih režima, bez obzira s koje strane dolazili. Pomirbe nikada nije bilo, pa ni u Domovinskom ratu. Od 100 vodećih lijevih intelektualaca koji danas kreiraju mentalnokomunističku politiku, 95-ero njih nikada nisu ni bili u Domovinskom ratu. Oni su imali svoj san, svoj rat! Ona manjina mentalnih komunista koja je i sudjelovala u Domovinskom ratu imala je svoju viziju neke nove, demokratske Jugoslavije, demokratske po njihovoj mjeri i pod njihovom šapom. Ma potpuno je jasno da ni Račan ni Mesić ni sva ta silna ultra komunistička bulumenta nikada nisu željeli slobodnu Hrvatsku. Znajući da će se komunistička Jugoslavija neminovno raspasti tražili su nove modele opstojnosti te iste tvorevine u kojoj bi oni i nadalje bili gospodari života i smrti, dajući nam demokraciju na kapaljku po vlastitim prosudbama.

Nema podjela na djecu partizana i ustaša, a ako nema te podjele nije potrebna ni moguća pomirba na toj osnovi.

Ima stvarnih, bjelodanih podjela na one koji nikada nisu željeli nikakvu hrvatsku Državu, nikada je ne će željeti i na one koji su uvijek ssanjali nezavisnu, slobodnu i prosperitetnu Domovinu, slobodnu od svih totalitarnih režima, slobodnu i od ustaškog režima, slobodnu i demokratsku od bilo kakve čizme nacizma, komunizma ili neoliberalizma.

Mentalni komunisti ne smiju čak ni u snu poželjeti ni jednu, nikakvu Hrvatsku, taman kad bi i htjeli, jer su pupčanom vrpcom vezani za beogradske arhive u kojima stoji istina o zločinačkoj ideologiji na kojoj počiva njihova politička misao i platforma. Ucjenjeni su, jer su neraskidivi dio zločina svog ideologa i idola Tita, jer su dio tog represivnog diktatorskog, Titovog režima. Ucjenjeni su i moraju igrati po velikosrpskim pravilima. Oni su kreatori, ideolozi, zapovjednici i izvrštelji i supočinitelji zločina nad Hrvatima i to stoji debelo podcrtano u podrumima arhiva JNA, SKJ-u, OZNA-e, KOS-a i UDBE! Oni sanjaju povijesni zaborav u nekoj novoj Jugoslaviji, oni sanjaju zatvaranje te nedorečene povijesne knjige u nekom novom "Regionu" i spremni su radi svoje zločinačke budućnosti žrtvovati i ubiti svaki trag nacionalne svijesti i pripadnosti hrvatskom narodu.

Kada ovako radikalno zaoštrimo to pitanje hrvatskih podjela, na svjetlo dana izlazi Milanovićeva, nikako slučajna izjava o „slučajnoj državi sa slučajnim narodom“. I gle vraga! Opet su ga ponovo izabrali njegovi gospodari za šefa Partije čak i nakon svih gluposti koje je napravio!? Izabrali su ga jer razara, jer dijeli, jer je njhov udarni malj!

Ma ljudi moji, ne radi se tu o samo jednoj u nizu Milanovićevih našmrkano-lucidnih, neotesanih i bahatih izjava. On je konstantan trbuhozborac svojih velikosrpskih i mentalnokomunističkih gospodara, to je stav koji bi svaki ozbiljan obavještajni sustav u normalnoj državi okarakterizirao veleizdajničkim.

Milanovićevi stavovi o predsjednici Republike eklatantan su primjer sramoćenja i rušenja hrvatskih institucija. Milanović, partizanski unuk, koji partizane nije vidio, „niti jeo niti mirisao“, tipičan je primjer te indoktrinirane mržnje prema Hrvatskoj i hrvatskim „ognjištarima“. Bez promjene tog genetski usađenog stava nema pomirenja, to se ne može učiniti relativizacijom, izjednačavanjem, već jedino neumoljivom povijesnom istinom.

Pomiriti se ne možeš s nekim tko ima nenarodne, rušiteljske i paklenske namjere prema Domovini bez imalo uzmicanja nakon toliko eklatantnih primjera mržnje prema vlastitom narodu. Gdje je tu empatija prema Špičkovini, Bukovini, Slavoniji, Baranji, Vukovaru, empatija prema braniteljima, poštovanje prema prvom predsjedniku? Poštovanje prema instituciji predsjednice Republike?

Milanović je indoktrinirana anacionalna nakupina genetski modificiranih stanica, „začet“ na masonskoj ideji beznacionalne naccije, Države ili Svijeta s jednom nacijom, na ideji koja je rodila komunizam i fašizam.

Jedina moguća pomirba u Hrvatskoj je ona pomirba koja može i mora iznutra, dubinski izmiriti demokršćanski korpus hrvatskog naroda na temeljima zaštite nacionalnih interesa i domovinske sigurnosti. Glavna strateška odrednica neojugoslavenstva, (čitaj velikosrpstva), jest razbiti moguće zajedništvo većinskog demokršćanskog korpusa u Hrvatskoj, a glavno oružje za provedbu te strategije su mitovi o Titu i Jasenovcu za koje se sada traži status quo zbog navodnog okretanja nepredvidljivoj, imaginarnoj budućnosti.

Moguće je da bi otkrivanje svih istina, kroz jedan duži vremenski tijek dovela i mentalnokomunističku ljevicu do katarze stvarajući pretpostavke za socijaldemokraciju sa hrvatskim predznakom, sa strategijom poštivanja nacionalnih interesa zajedničke nam Domovine. Istina je da trenutno ne postoje nikakvi znakovi dobre volje u tom pravcu. Naprotiv, podjele jačaju, podjele se nameću i to ljevica javno proklamira sa sintagmom „MI ILI ONI“, javno proklamira podjelama i navodnom fašizacijom.

Čemu onda gubiti energiju na unaprijed osuđene strategije? Kako onda protumačiti pragmatične, centrističke poruke predsjednice Republike? Mogu li se guranjem pod tepih i nedijalektičkim izjednačavanjem krivnje za sve zločine svih režima stvoriti pretpostavke za pomirbu ili će to eskalirati u još veče podjele? Jesu li Njeni savjetnici svjesni političkih i povijesnih činjenica ili se brinu samo za svoje osobne ili tuđe sebične interese?

Pomirba se ne može odglumiti, povijesna knjiga se ne može i ne smije zatvoriti! Naprotiv, treba širom otvoriti stranice povijesne knjige poraća, od Bleiburga do Vukovara, na temelju čega bi se kad tad moglo ostvariti zajedništvo u različitosti, na temeljima istine, na korist zajedničke Domovine. Međutim, to nije posao političara, nego znanstvenika koji će proučiti dostupne činjenice i donijeti znanstveni sud. Na političarima je isključivo stvoriti im preduvjete za normalan rad!

Hrvatice i Hrvati, kojima se Predsjednica obraća, žele vidjeti svoju predsjednicu na Bleiburgu, a ne na ekranu netransformirane HRT-e. Ta državnička slika s Bleiburga govorila bi više od tisuću riječi i poslanica! Treba biti legalista, poštivati odluke predsjednice Republike, no možda još nije kasno za jednu lijepu sliku, za jedan lijepi „selfi“ sa svojim narodom?

 

Kazimir Mikašek-Kazo

Share
0